Ne smijemo zaboraviti spomenuti vidljivi beton kao referentan materijal spomeničke arhitekture u vanjskim prostorima. Vidljivi beton je izvrstan i za proizvodnju elemenata vanjskog (street furniture) i unutrašnjeg namještaja kao i za druge razne unikatne i proizvode industrijskog dizajna.   

Intervju; red.prof.art. Ljubomir Miščević, dipl.ing.arh.

”Dozvolite mi da čitatelje uvodno podsjetim na intervju za m-Kvadrat kojeg ste samnom vodili prije sedam godina, kad sam bio direktor međunarodne naučno-stručne konferencije SFERA 2016. Naslov intervjua je bio Promjene su napokon stigle u naše krajeve, a podnaslov Kad govorimo o energetski učinkovitoj i održivoj arhitekturi, bez dvoumljenja prednjače pasivne kuće, jer je to današnji najviši energetski i održivi standard. U istom broju objavljen je članak s naslovom Prva ECO-SANDWICH kuća otvorena u Koprivnici. Ujedno podsjećam i na članak iz MBeton-a iz 2019. s naslovom  Prva pasivna kuća s predgotovljenim fasadnim sustavom od recikliranog građevinskog agregata s velikom bibliografijom. Navedene tada obrađene teme imaju svoj pozitivan razvoj kroz projekte i ostvarenja. ‘’

Red.prof.art. Ljubomir Miščević, dipl.ing.arh. diplomirao na Sveučilištu u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, 1979., poslijediplomske specijalizacije u inozemstvu. Ovlašteni arhitekt i arhitekt urbanist, ovlašten za rad na nepokretnoj kulturnoj graditeljskoj baštini, registrirani znanstvenik od 1982. i nacionalni stručnjak za pristupačnost. Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (SUZ-AF) voditelj je kolegija Arhitektonskog projektiranja (UPSZ, S1 i S2 – Preddiplomski i RAP 1 i Istraživanja, seminari, projekti – Diplomski studij). Nositelj i predavač kolegija Energetska i ekološka arhitektura od 1991., Održiva arhitektura od 2007., Visokotehnološka arhitektura od 2008., Arhitektura budućnosti od 2019., Oblikovanje održive arhitekture na Doktorskom studiju (SUZ-AF) od 2007., Tradicija, Kreativnost i održivost u Međunarodnoj ljetnoj školi u Motovunu od 2000. Predavač na međunarodnom Poslijediplomskom studiju Održivo energetsko inženjerstvo (SUZ-FSB), na Doktorskom studiju Arhitektura (SUZ-AF) i na AF Sveučilišta u Ljubljani, gostujući predavač na Akademiji likovnih umjetnosti (SUZ-ALU) i na AF u Ljubljani. Voditelj kolegija Sigurnost gradova na Poslijediplomskom specijalističkom studiju Upravljanje krizama  (SUZ). Voditelj Međunarodne ljetne škole arhitekture (od 2000.) i Studijskog centra u Motovunu (SUZ-AF), Istra. Poslijediplomski studij Urbanizam i prostorno planiranje završio je 1982. godine (SUZ-AF) i pohađao specijalistički međunarodni poslijediplomski seminar EK Bioklimatska arhitektura i praktični dizajn u Lisabonu DG XVII., 1993. Od 1985. sudjeluje u međunarodnom istraživačkom projektu (YU – USA) Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju na primjeru naselja Trnsko u Zagrebu. Specijalistički boravak u SAD na programu Environmental Urban Issues, 2004. U postupku je doktorata znanosti. Ostvareni projekti uključuju tridesetak obiteljskih kuća (pasivne sunčane i standarda pasivne kuće A+), višestambenih i zgrada raznih javnih namjena i obnova. Teme istraživanja i stručnog rada su arhitektura, urbanizam, prostorno planiranje, interijer, industrijski i grafički dizajn, napredna energetska učinkovitost, održivost, inteligentna i visokotehnološka arhitektura, tehnološke inovacije, zaštita okoliša, očuvanje i obnova kulturne baštine, pristupačnost, upravljanje krizama i sigurnost, koje kontinuirano predstavlja na nacionalnim i međunarodnim konferencijama, izložbama i javnim predavanjima.  Nagrađivan je na brojnim arhitektonsko – urbanističkim natječajima. Dobio je i nagradu Hrvatske državne uprave za zaštitu okoliša za studiju Obnovljivi izvori energije u RH, 1995. i od Ford Motor Company za Zaštitu prirodne i kulturne baštine 2000. Godišnju nagradu za zelenu gradnju i održivi razvoj – Osoba godine, Hrvatskog savjeta za zelenu gradnju dobio je za 2021. godinu.

Izbor dužnosti – predsjednik Odbora za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbora za pristupačnost u arhitekturi Hrvatske komore arhitekata (poticatelj, utemeljitelj i prvi predsjednik), hrvatske sekcije u Međunarodnom udruženju za sunčevu energiju (ISES – Croatia), udruge Hrvatski centar za obnovljive izvore energije (CERES), voditelj Konzorcija pasivna kuća Hrvatska (KPKHR) od 2014. Koordinator projekta Zelena infrastruktura u urbanim područjima i Kružno gospodarenje prostorom i zgradama, Arhitektonskog fakulteta i Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja RH, član je Odbora za izradu Vodiča za Zelenu i održivu gradnju RH i drugih radnih tijela u institucijama i udrugama.  Voditelj nekoliko EU projekata za Hrvatsku; PASS-NET (promocija pasivne kuće kao standarda gradnje u EU), IDES-EDU, PERFECTION, OPEN HOUSE, PASSREG (Intelligent Energy Europe), BISTEC, CAMPUS LIVING LABORATORY i suradnik u EU projektima INTENSE, ECO-SANDWICH (Program EU za ekološke inovacije) i CROSKILLS I. i II. s Građevinskim fakultetom (SUZ).

Urednik i član uredništva stručnih časopisa; Graditelj (glavni urednik), GO 21, Čovjek i prostor, Solarna tehnologija, Korak u prostor, Sun at Work in Europe (UK), You Bild (Italija). Član je nacionalnih i međunarodnih stručnih i znanstvenih odbora konferencija, recenzent, savjetnik, poticatelj i organizator domaćih i međunarodnih udruga i savjetovanja. Sudjeluje u raznim odborima za izradu nacionalnih i međunarodnih propisa.

Recite nam otkud ljubav prema arhitekturi i kako je krenula vaša priča u svijet arhitekture?

Još kao kao osnovnoškolac, a možda i prije, bio sam fasciniran crtežima oca, šuštanjem skicn papira, bojanjem i maketama za njegove projekte. Lijepo sam crtao i dobivao nagrade već u osnovnoj školi.  Moja ljubav prema arhitekturi je i dalje sve veća, jer arhitekturu živim cjelovito. Moj otac, dr.sc. Radovan Miščević je najviše uticao na moju zaljubljenost u arhitekturu i bio je moj najveći učitelj. Bio je nagrađen s dvije nagrade za životno djelo. Najpoznatiji su njegovi uspjesi i brojni nagrađivani urbanistički Generalni urbanistički planovi (GUP); međunarodni za glavni grad Gvineje Conakry i za Skopje nakon potresa 1993. godine, kada je sa suatorom Fedorom Wenzlerom dobio jednu od dvije jednakovrijedne prve nagrade na svjetskom natječaju (UN) uz Kenzo Tangea, a kasnije je nastavio na projektu za centralno gradsko područje. Slijedili su GUP-ovi za Osijek, Pulu, Nacionalne parkove Plitvice i Brijune, prostorni plan zagrebačke regije i drugi te mnogo nagrađivanih urbanističko – arhitektonskih natječaja od kojih sam na desetak bio suradnik i suautor.

Kao student treće godine osmislio sam i projektirao uređenje Kluba studenata Fakulteta elktrotehnike (KSET) Sveučilišta u Zagrebu koji je otvoren 1979. I danas je prvotni prostorni koncept ovog kultnog kluba očuvan i izvrsno funkcionira za sve programske potrebe. Iskustvo i uspjeh s tim projektom mi je otvorio put u stručni život. Kroz cijeli studij sudjelovao sam u natječajima i stručnim projektima što me je dodatno motoviralo. Zaredali su samostalni projekti interijera i scenografije na televiziji, a potom i u kazalištima. Grafičkim i dizajnom proizvoda sam pratio sve svoje projekte. Počeo sam izlagati radove na Zagrebačkom salonu mladih i profesionalaca te drugim izložbama u RH i inozemstvu, primati priznanja i nagrade uz stručnu kritiku.  Ljubav prema arhitekturi sam prenio i na mojeg sina Marka koji suradnički i suatorski sa mnom radi već desetak godina. Suautorski projekti i ostvarenja su namjenski u rasponu od obiteljskih kuća i višestambenih zgrada mješovite namjene do zgrada za edukaciju i sport.

Godinama se zalažete za neke druge modele energetske obnove, poput pasivne sunčane (bioklimatske) arhitekture, energetski tzv. ‘’gotovo nulte’’… Recite nam više?

Ne samo obnove već i novogradnje. Pasivna sunčana ili bioklimatska arhitektura je reinterpretacijom tradicijskih načina zahvata i zaštite od osunčanja ovisno o godišnjem dobu i prirodne cirkulacije zraka uz inovativne pasivne sustave, npr. Trombe – Michel toplinsko-akumulirajući zid, ponudila rješenja za energetsku neovisnost zbog svjetske energetske krize 70-tih godina. Prvo takvo ostvarenje je obiteljska kuća P2 u Mariji Bistrici iz 1985. godine. To je prizemnica s a stambenim potkrovljem, termoakumulacijskim zidom u zimskom vrtu izrazito južne orijentacije s prirodnom cirkulacijom zraka u sezoni grijanja iz staklenika do soba u potkrovlju. Tada, prije trideset osam (38!) godina ta je kuća izvedena s višeslojnim vanjskim zidom od blokova šuplje opeke debljine 20,0 cm, s 10,0 cm mineralne vune i 12,0 cm fasadne opeke, što otprilike zadovoljava današnji standard fizike koji se naziva nZEB. Kao i kuća V1 izvedena u Koprivnici 1986. godine, bile su “pravo čudo“, jer je Pravilnik o toplinskoj izolaciji zgrada na razini Jugoslavije stupio na snagu tek 1987. Godine, samo tri godine prije ratnih sukoba na prostoru bivše federacije pa njegova implementacija predugo nije zaživjela u projektiranju i izvođenju. Obje kuće su objavljena u stručnim časopisima i na izložbama u zemlji i inozemstvu pa čak i na naslovnicama časopisa. Uslijedili su projekti i ostvarenja gotovo svih funkcionalnih tipova arhitekture koje sam projektirao uvijek iznad tekućeg standarda energetske učinkovitosti.

Cijeli stručni životni vijek se bavim, promoviram i inoviram napredna rješenja visoke energetske učinkovitosti i održivosti. Zato mi je teško slušati od investitora kako kolege ne znaju ništa o naprednim materijalima, sustavima, a napose o naprednoj fizici i instalacijskim sustavima kojima se ostvaruje visoka energetska učinkovitost.

Slika 1: Porodična kuća F4, Belajska Vinica kod Duge Rese, A+, 3D presjek projekta, 2018., izvedena 2021., pogled s jugoistoka, autori Ljubomir Miščević i Mark Miščević 

Što se tiče obnove, oduvijek me interesiraju samo napredne metode i rješenja koja prepoznaju moji naručitelji projekata. Tako i u slučaju obnove nakon katastrofa bilo koje vrste. 1.1.2020. je RH preuzela vođenje EU na pola godine. 22.3. je bio potres u Zagrebu i susjednim županijama, a sve u okruženju pandemije COVID-19. Iste godine, 29.12. je bio potres u Petrinji i Sisku. Spojili su se mnogi osobni i posljedično društveni problemi pa je bilo naporno upravljati u toj kriznoj situaciji, pogotovo stoga, jer je neznanje proizvelo neodgovornost što bilo rano prepoznato. Posebno je iskustvo bilo pratiti razvoj događaja na razini reakcija građana, države, zakonodavca, politike, upravljanja krizama i ublažavanja posljedica, struke, fakulteta, operativaca i općenito međuljudskih odnosa.

Usprkos naporima struke za sudjelovanje u obnovi, izgubilo se je previše vremena o čemu svjedoće neshvatljivi podaci o manje od dvadeset izvedenih zamjenskih kuća u cijelom prostoru Banije nakon gotovo tri godine. U Zagrebu još nije izvedena niti jedna. Propuštena je prilika da se obnova izvede na višoj razini energetske učinkovitosti od trenutačno zahtijevane, iako se radi o vrlo velikom broju kuća što bi sigurno bitno smanjilo jedinične cijene. Vjerojatno je propuštena i prilika izvedbe ijednog pilot projekta napredne visoke energetske učinkovitosti.

Koji su najčešći izazovi s kojima se susrećete u poslu?

U vezi posla u obrazovanju želim naglasiti da sam i prije rada u domaćoj i međunarodnoj edukaciji počeo raditi na prije spomenutim projektima i ostvarenjima interijera i stekao iskustva materijalizacije, prateći i kontrolirajući razne obrtničke radove i izvedbu na gradilištima. Osobno iskustvo mi je pomoglo u obrazovnom radu. Studentima desetljećima prenosim to iskustvo, koje uključuje arhitektonske i urbanističko-arhitektonske projekte, interijer, dizajn, scenografije i umjetničke te primijenjene umjetničke radove.

Upućujem na svoju misao: Jedna od bitnih značajki i ljepota bavljenja arhitekturom je odgovornost.

ULUPUH, Pisani razgovor – Arhitekturu živim cjelovito, 2021.

S vremenom kroz više od četiri desetljeća kontinuiranog rada kao nastavnik i stručnjak generirao sam tri nova kolegija i jedan naslijedio. Osamnaest godina, od 1991. do 2007. sam vodio kolegij Energetska i ekološka arhiterktura, koji je u to vrijeme tematski bio iznimno rijedak. Iz tog kolegija su se razvila dva, Održiva arhitektura od 2007. i Visokotehnološka arhitektura od 2008. godine. Kolegij Arhitektura budućnosti vodim od 2019. godine.

Naslijedio sam kolegij Tradicija i kreativnost od prethodnika akademika emeritusa Branka Kincla, koji se provodi uz Međunarodnu ljetnu školu arhitekture u Motovunu. Izazovi mojeg tako dugog obrazovnog rada su rezultirali osobnim zadovoljstvom, fakultetskim i drugim priznanjima. I dalje sam motiviran za takav rad kojeg ću možda obavljati i u drugim obrazovnim institucijama u RH i inozemstvu.

Na Poslijediplomskom specijalističkom studiju Sveučilišta u Zagrebu, Upravljanje krizama, predavač sam kolegija Sigurnost gradova. U Ljubljani na doktorskom studiju AF predajem kolegij High-tech arhitektura. Istraživački razvojni i znanstveno-istraživački rad uspijevam povezati u pojedinim slučajevima sa stručnim radom.

Što se tiče stručnog posla, iskustvo sudjelovanja u gostujućoj, specijalističkoj nastavi i posebno u inozemstvu je također izvrsno iskustvo koje se prožima sa stručnim radom. Aktivan sam kao ovlašteni arhitekt, arhitekt urbanist s ovlaštenjem za rad na zaštićenom kulturnom dobru pa radim na savjetovanju i projektiranju vrlo različitih projektnih zadataka. Potrebno je poznavati zakonodavni okvir i cjeloviti proces od ideje do izvedbe s nadzorom, kao i organizaciju rada i uspostaviti kontinuiranu komunikaciju s investitorom i suradnicima za uspješno odrađeni posao. Prvi sam i za sada jedini nacionalni ekspert za pristupačnost u RH. To je rezultat dugogodišnjeg rada u toj posebno zahtjevnoj temi, jer se i najsloženiji problemi pretvaraju u projektne izazove.

Kao registrirani znanstvenik od 1982. godine, referiram referentne projekte na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

U godini diplome, 1979. godine  sam idejno projektirao prvu pasivnu sunčanu obiteljsku kuću Š1 u Zagrebu. Slijede brojni projekti i ostvarenja uvijek naprednih energetski učinkovitih obiteljskih kuća, višestambenih zgrada, zgrada mješovite i poslovne namjene, za zdravstvo, hotela i dr., uz urbanističko-arhitektonske projekte na natječajima pretežno kao suradnik i suautor s ocem Radovanom.

Brojni su projekti i ostvarenja interijera u koje uključujem i dizajn logotipova, a autor sam i brojnih piktograma, primjerice uz Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti iz 2003. godine, koji su objavljeni i u Priručniku 2006. i nakon dvadeset godina su na snazi obvezne primjene.

U stručni rad uključujem i moj rad u stručnim udruženjima. Bio sam predsjednik Društva arhitekata Zagreba (DAZ) u dva mandata, od 2001. do 2005. godine i nakon tog razdoblja predsjednik Suda časti DAZ-a i potom Udruženja hrvatskih arhitekata. U zajedničkoj Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu, kao i kasnije u Hrvatskoj komori arhitekata sam obnašao dužnosti na razini Skupštine. Kroz dugu praksu i iskustvo uviđam razne realnosti u životu struke. I arhitekti su (samo) ljudi koji sa sobom nose različite razine sposobnosti, znanja, stručnosti i etičnosti. O toj činjenici sam uz druge bitne ovovremene tekuće teme govorio i u nedavnom intervjuu za magazin Nacional od 6.6.2023. Jedan od mojih trajnih izazova je i rad na prevenciji i sanaciji loših postupaka odgovornih projektanata unutar struke. Nažalost postoje i loše prakse koje štetno djeluju na poslovne, osobne i upravne postupke i procese, stvarajući lošu atmosferu u društvenoj okolini.

Nasrtaj kapitala različitog porijekla u Hrvatskoj je na sreću ponegdje ostavio i pozitivan trag. Međutim, mnogo je primjera loše prakse, a o eklatantnoj bespravnoj gradnji ne bih ovom prilikom niti govorio. Mogu samo ponoviti konstataciju iz tog intervjua da postoje arhitekti koji projektiraju bespravnu gradnju, a potom sudjeluju u njihovoj legaliazciji.

Na žalost, čak je moguće izdavanje građevinskih dozvola na temelju nepotpune i stručno neprihvatljive dokumentacije. Posljedično dolazi do inspekcijskog zatvaranja gradilišta, a u suglasju s inspektoratom dopunjava se projektna dokumentacija nužnim projektima, ispravljaju se projekti na temelju kojih je izdana po mnogo čemu upitna dozvola pa se nadalje, ukoliko se ništa ne uklanja,  u takvom nevjerojatnom postupku zapravo legalizira zatečeno stanje koje nije imalo niti odgovarajući obvezni nadzor gradnje. Tako se neodgovornost širi na sve dionike u procesu izvedbe, a najviše stradaju investitori laici. Naravno, stručni delikti (ne)odgovornih projektanata, a napose glavnog projektanta i koordinatora, rezultiraju deliktom u prostoru i ugrožavaju zaštitu okoliša (primjerice odvodnjom oborinskih voda i pogotovo kemizirane otpadne bazenske vode) i sigurnost javnih prostora uz same zgrade (novogradnje ili rekonstrukcije) ili npr. potporne zidove i sl., zbog neodgovornog projekta konstrukcije koji može biti uzrokovan neodgovarajućim arhitektonskim podlogama (nepostojeći ili lažirani presjeci terena i sl.), ne obilaženjem parcele i nepoznavanjem elementarnih podataka o nosivosti tla i dr.   OVO MORA BITI CRVENO

Upravo ljubav prema arhitekturi i odgovornost u radu najviše pomažu arhitektima u njihovoj misiji koja treba biti nadasve humana. Dakako, iznad svega je profesionalna etika, pogotovo u slučajevima u kojima izostaje etika pojedinih osoba sudionika u procesu projektiranja, izvođenja, nadzora i investitora i to u uređenim odnosima struke i državne uprave, koji se primjerice u RH temelje na politici arhitektonske struke i svih dionika u procesu, a sadržani su u dokumentu “Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013.-2020. – ApolitikA“, kojeg je usvojila Vlada RH 2012. godine. Mnogi bi morali redovito proučavati ovaj document i primjenjivati ga u praksi, jer su to nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja. Dozvolite mi citirati: Arhitektonske politike su „katalizator procesa održivog razvoja, brige o javnom interesu i prostoru, unaprjeđenja oblikovnih vrijednosti utemeljenih u graditeljskim posebnostima, zaštiti zdravlja, klime i sigurnosti“.

Važno je spomenuti i Vijeće arhitektonskih komora Europe (ACE) koje je uputilo poziv Europskom parlamentu da treba uzeti u obzir ulogu arhitekata u pomaganju EU-u da postigne svoje ciljeve za smanjenje potrošnje energije u zgradama i ublažavanje učinaka klimatskih promjena.

Ističe se da je potrebno prepoznati važnost uloge arhitekata u obnovi postojećih zgrada; promicati veću „energetsku pismenost” i pružiti poticaje za rehabilitaciju kako bi se doprinijelo smanjenju nedostatka goriva. ACE je u susret konferenciji COP 21 u Parizu 2015. godine, pravovremeno, kao prilog konferenciji, izdalo Manifest o odgovornoj arhitekturi koji je relevantan ovovremeni predložak za kreiranje i materijalizaciju arhitekture.

Spomenuli ste nam kako je trenutno u Zagrebu u toku gradnja zgrade koju ste projektovali skupa sa sinom, kao dogradnju kompleksa elektrotehničke škole “Ruđera Boškovića”, koja ima status Regionalnog centra kompetentnosti (RCK). Energetski je naravno u standardu pasivne kuće (A+). Recite nam više o tome?

Više od četrdeset godina kontinuirano projektiram arhitekturu raznih namjena. Isprva su to bili interijeri, obiteljske i višestambene zgrade, a kasnije arhitekture raznih namjena od mješovite, poslovne, industrijske, za turizam, edukaciju, zdravstvo i dr., za novogradnje i obnove uključujući graditeljsku baštinu, do urbanističkih projekata naselja i gradova u gradovima. Svima je zajednički nazivnik napredna visoka energetska učinkovitost i održivost u svojem vremenu, a uvijek bitno više razine od zahtijevane tekućim propisima. Za mene arhitektura nije sama sebi svrha. Mnogo je više. Uvijek se radi za ljude i za one koje osobno ne poznate. Odraz je vremena, složenosti društvenih odnosa, poruka je sveukupnog razvoja, tehnoloških i drugih postignuća, kulture, lokalne i globalne pozitivne motivacije za pronalaženje i materijalizaciju rješenja bitnih za opstanak civilizacije kroz povijest, sadašnjost i u budućnosti.

Od projekata na kojima radim trenutno mogu izdvojiti nekoliko na kojima se radi duže vrijeme poput projekta helidroma za jedan OPG na jednom otoku, a dugi niz godina radim na projektu hotelskog kompleksa s marinom Marina Marco na Korčuli. Projektiramo idejni projekt za Gradski bazen u Opatiji, suautori su Ivan Brozina, Mark Miščević i Ljubomir Miščević, od 2022. godine.

Nadam se da će se i projekt s pravomoćnom građevinskom dozvolom za Višestambenu zgradu 4. Šparna hiža A+ u Zelenom kvartu Koprivnice, koja je projektirana u sustavu POS-a, ostvariti nakon što se osiguraju uvjeti financiranja. Tu su i projekti koji su u samoj završnici izvedbe na kojima imamo projektantski nadzor. Mogu najaviti projekte obiteljskih kuća, i posebno zanimljiv projekt naselja pasivnih kuća Novi Lekenik koji ima realne šanse ostvarenja. Uklopio bi izvrsno se u očekivana predviđanja prema projektu EU Regije pasivnih kuća i obnovljivih izvora energije – PassREg.

Radim na projektu obnove i prenamjene uljare na otoku Lošinju u Nerezinama, koja je pojedinačno zaštićeno kulturno graditeljsko dobro. Trenutačno radim i na nekoliko aplikacija za projekte EU za jako važne ovovremene teme koje su bitne za održanje života u kontekstu održivosti i sigurnosti.

RCK „Ruđera Boškovića“ je posebno iskustvo od arhitektonskog koncepta i projektiranja do koordinacije i izvedbe. Projektnim zadatkom je zahtijevano racionalno rješenje višenamjenske zgrade za najsuvremenije edukacijske elektroničke laboratorije za učenike i usavršavanje stručnjaka. Zgrada će biti prva u Hrvatskoj mješovite pretežno školske i smještajne namjene koja je  izvedena kao javna investicija u standardu pasivne kuće, odnosno u energetskom razredu A+.

Uz prostore za potrebe nastave u prizemnoj i etaži prvog kata, na drugom katu su smještajni prostori (akademis) za potrebe gostujućih predavača iz zemlje i inozemstva. Krov je također aktivna etaža za nastavu, jer će imati oglednu fotonaponsku elektranu, a potencijalno i vjetrogeneratore. Zabat zgrade koji je ulično pročelje će se moći koristiti za modeliranje dinamičke rasvjete. Odgovarajuća arhitektonska fizika i toplinskotehnički sustavi će omogućiti visoku energetsku učinkovitost prema definiciji pasivne kuće klasik, a moguće i više, što će se provjeravati rezultatima znanstvenog monitoringa. Zgrada se izvodi s vidljivim betonima u prostorima laboratorija, komunikacija i strojarnice, ali o tome više kasnije.

Shodno tome, odlučili ste se za izvedbu vidljivog betona u enterijeru? Recite nam više.

Vidljivi beton daje sliku istine o konstrukciji. Danas se sve više i kvalitetnije izvodi zahvaljujući sve boljim sustavima oplata i sve većem iskustvu izvođača. Održivost se temelji i na činjenici da nisu potrebni skupi i dugotrajni radovi završne obrade i/ili obloga. Mlađe generacije investitora i projektanata prihvaćaju minimalistički izgled betonskih stijena, greda, „čitanja“ konstrukcije i vidljivosti instalacijskih elemenata. Završna obrada različitih tekstura može biti manje ili više gruba, glatka – sjajna od refleksije prirodnog i umjetnog svjetla, može se štokati, paliti, bojati i dr.

Kakvo je vaše iskustvo i mišljenje generalno sa betonom?

Prije svega, beton je gradivo, ali i znak modernizma u arhitekturi. Beton je materijal koji se izvodi lijevanjem što ga razlikuje od svih drugih tipičnih materijala. U sustavima izgubljene oplate ostaje nevidljiv, ali u sustavima gdje se uklanja oplata možemo odlučiti o konačnoj slici s obje strane – vanjske i / ili unutarnje. Teško je generalizirati dosadašnje osobno iskustvo, jer ga nemam dovoljno u velikoj mogućoj raznolikosti uporabe. Izvrsno je iskustvo u kontekstu inovacija poput ECO-SANDWICH ventiliranog fasadnog sustava u kojem su tanki velikoformatni elementi debljine 6,0 do 8,0 cm (Monier stijene) vanjska obloga, a s unutarnje strane je beton tvornički predgotovljeno idealano izveden.

Beton se i dalje razvija. Danas govorimo o kristalirajućem koji uz potrebnu čvrstoću zamjenjuje hidroizolaciju, svjetlopropusnom, samozacjeljujućem, o betonu koji može akumulirati električnu energiju (KGP – kalijum-geopolimerni kompozit), o njegovim toplinsko – akumulacijskim svojstvima, o zelenom betonu koji za agregat koristi leteći pepeo ili reciklirani građevinski otpad, gumu ili nešto drugo, o betonu s konopljom (hempcrete) u kojem se stabljike ili njihova drvna sječka rabe kao armatura, a izvedba ljevanjem smjese ili montažom velikoformatnih ploča je vrlo laka i jednostavna, o arhitektonskom (dekorativnom) betonu, o načinu uporabe kao tzv. sirov ili „brutalan“ beton (béton brut) koji je generirao modernistički stilski izraz.

Koje su generalno prednosti betona?

Potpuno su jasne sve njegove uporabne prednosti u smislu izrade, izvodljivosti, statičke nosivosti, otpornosti, trajnosti, reciklabilnosti i investicijskoj priuštivosti u odnosu na druge materijale. Jedna od prednosti u odnosu na sve druge materijale je vizualna raznolikost i doživljajnost kad se izvodi kao vidljivi. Béton brut se popularnije često naziva i “arhitektonski beton” koji ostaje nedovršen u smislu izravnavanja ploha, bojanja i sl. pa prikazuje otiske oplata. Béton brut je izvorno francuski pojam za način izvedbe i u prijevodu znači “sirovi beton”.

Popularnost primjene i vizualnog doživljaja sirovog betona je proizvela čak i „izam“, odnosno stilsko obilježje – brutalizam. Modernistički arhitekti Auguste Perret i Le Corbusier koji je skovao izraz béton brut tijekom izgradnje Zajednice stanovanja (Unité d’Habitation) u Marseilleu, 1952. godine su prvi koji ga rabe u svim svojim projektima. Pojam se počeo intenzivnije širiti nakon što ga je britanski arhitektonski kritičar Reyner Banham povezao s brutalizmom u knjizi The New Brutalism: Ethic or Aesthetic? 1966. godine. Brutalizam proizlazi iz filozofije moderne arhitekture koja promiče istinu o materijalima. Ovaj stil je postao dio je strukturalnog ekspresionizma koji je bio najprihvaćeniji 1950.-tih i 1970.-tih godina. Trebalo je dočekati „pravo građanstva“ za vidljivi beton. Razvoj tehnologije ga sve više približava investitorima i projektantima, pa je sve više ostvarenja. Savršenost izvedbe unutarnje i vanjske ovojnice od sirovog betona desetljećima najkvalitetnije prezentira japanska arhitektura. Ne smijemo zaboraviti spomenuti vidljivi beton kao referentan materijal spomeničke arhitekture u vanjskim prostorima. Vidljivi beton je izvrstan i za proizvodnju elemenata vanjskog (street furniture) i unutarnjeg namještaja kao i za druge razne unikatne i proizvode industrijskog dizajna.

U estetskom smislu, što ovisi o ukusu pojedinaca, vidljivi beton je vizualno i doživljajno prihvatljiv, gotovo privlačan za otkrivanje njegove materijalizacije. Čak i otisci oplata koji su posljedica nedovoljnog iskustva ili tehnoloških pogrešaka imaju izvjestan šarm i izvornost, jer su svojevrsni unikati. Rekao bih da je sve manje brutalnosti u doživljaju brutalizma betona i instalacija.

Imate li poruku za naše čitatelje?

Uvijek. Imam ih mnogo. Za najmlađe i najzrelije, za profesionalce i laike. Prepustite odgovornim arhitektima da rade svoj posao. Ne pristajte na pomodnost i formalističke trendove. Arhitektura nije sama sebi svrha. Vjerujte u vlastitu kreativnost i sposobnosti, istražujte, inovirajte, propitujte se samokritički, jer je osobna i profesionalna etika prije svega. Uvijek je potrebno graditi pozitivne odnose u struci i među ljudima pri čemu arhitektura može i treba biti medij, jer je javna društvena djelatnost i aktivnost, bez obzira na kočničare raznih provinijencija. Politika struke treba biti iznad drugih politika.

Izdvojeno

Još kao kao osnovnoškolac, a možda i prije, bio sam fasciniran crtežima oca, šuštanjem skicn papira, bojanjem i maketama za njegove projekte. Lijepo sam crtao i dobivao nagrade već u osnovnoj školi.  Moja ljubav prema arhitekturi je i dalje sve veća, jer arhitekturu živim cjelovito.  Moj otac, dr.sc. Radovan Miščević je najviše uticao na moju zaljubljenost u arhitekturu i bio je moj najveći učitelj. Bio je nagrađen s dvije nagrade za životno djelo. Najpoznatiji su njegovi uspjesi i brojni nagrađivani urbanistički Generalni urbanistički planovi (GUP); međunarodni za glavni grad Gvineje Conakry i za Skopje nakon potresa 1993. godine, kada je sa suatorom Fedorom Wenzlerom dobio jednu od dvije jednakovrijedne prve nagrade na svjetskom natječaju (UN) uz Kenzo Tangea, a kasnije je nastavio na projektu za centralno gradsko područje.