Luka Skansi: „Ne smijemo si dozvoliti da se se zadovoljimo sa stečenim znanjem!“

Intervju: Dr. sc. Luka Skansi, docent na Odsjeku za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta

Luka Skansi (1973), arhitektonski historičar, docent je na Sveučilištu u Rijeci, Hrvatska. Diplomirao je arhitekturu na IUAV-u u Veneciji, gdje je 2006. godine boravio i nadoktorskom studiju sa istraživanjem revolucionarne Rusije(1900.-1917.). Njegovi istraživački interesi uključuju talijansku arhitekturu i inženjerstvo 20. stoljeća, rusku isovjetsku arhitekturu i arhitekturu u bivšoj Jugoslaviji. Pisao je eseje i članke o Carlo Scarpa, Aldo Rossi, Gino Valle, Luigi Nervi, Myron Goldsmith, Jože Plečnik, Nikolaj Ladovskij, Mojsej Ginzburg, Peter Behrens, Manfredo Tafuri. Godine 2009. dobio je nagradu Bruno Zevi za historijskokritički esej o ruskoj arhitektonskoj kulturi prije Revolucije. Godine 2012. bio je gostujući akademik u kanadskom centru za arhitekturu u Montrealu, te gostujući profesor na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu (Srbija), Ljubljani (Slovenija) i Sveučilištu Ca Foscari u Veneciji.

Docent na Filozofskom Fakultetu, historičar arhitekture, istraživač, gostujući predavač, kurator… Ali, iza svega ovoga, ko je zapravo Luka Skansi?

Pa sve te stvari zajedno: i povijesničar i kurator i predavač. Za mene je to sve dio posla povijesničara, pogotovo onog povijesničara koji se ne limitira samo na istraživanju, već pokušava podijeliti saznanja sa akademskim svijetom, sa studentima i sa širom publikom. Komunikacija s tim između sebe različitim publikama ima uvijek drugačija pravila, drugačiji oblik. Smisao svog posla nalazim pomalo u relaciji sa svakom od tih.

Obzirom da ste doktorirali historiju arhitekture i gradova, te bili gostujući predavač na Fakultetima arhitekture u Beogradu, Ljubljani i Veneciji, možete li objasniti važnost obrazovnog sistema?

Proces formacije je izrazito važan. Umberto Eco je jednom definirao znanje kao akumulaciju iskustva. Mi učeći akumuliramo iskustva, i taj proces u teoriji se nikad nebi smio zaustaviti, već bi morao biti aktivan kroz cijeli život. U tom smislu škole su izuzetno važne, to su ambijenti u kojima se postavlja metodologija upoznavanja. No škole nisu dovoljne, nisu nikad bile i nikad neće biti.

Moramo učiti od kolega, od znanstvenika, od stručnjaka iz drugih disciplina, od studenata –upoznavanje mora biti naša hrana. A što više znamo, više i vidimo – što je iznimno važno za našu disciplinu arhitekture i urbanizma. Ne smijemo si dozvoliti da se se zadovoljimo s stečenim znanjem. Ja sam imao veliku sreću u životu jer sam imao puno učitelja, koji su između sebe bili dosta različiti: od svakoga sam nešto (ili puno) naučio, i svako od njih me je intelektualno djelomično i oblikovao. Zato moram priznati, da još uvijek učenje, upoznavanje, istraživanje predstavljaju jedan od najlijepših zadovoljstva u mom životu. Svaka nova spoznaja je iskustvo novog (arhitektonskog) života.

Zatim, u toku akumulacije znanja i iskustva, počinjemo i selekcionirati. I mi postanemo ta selekcija. U tom smislu, što više stvari je u nama, kompleksniji i kvalitetniji će biti taj proces selekcije.

Jeste li zadovoljni obrazovnim sistemom iz kojeg Vam dolaze nove kolege?

Ako mislite na studente koji dolaze iz srednjih škola ne, nisam zadovoljan. U zadnjih 15 godina, koliko radim na raznim fakultetima, profil studenata sve više se mijenja, i moram reći, ne na bolje. Studente se ne uči razmišljanju, interpretaciji tekstualnih ili vizualnih podataka, već prvenstveno memoriziranju. Studenti su u svojim glavama sve manje slobodni, sve manje ističu svoju prirodnu različitost. Opsjednuti su sa nevažnim stvarima. Ali možda i nije pravedno da se za sve optuže škole. Tu je presudna uloga novih medija, kojima su mladi previše eksponirani, a i uloge zajednica u kojim živimo, koje ih nedovoljno potiču da budu kritički individualci, već homogena masa.

Teme Vaših knjiga, članaka i eseja jesu Carlo Scarpa, Aldo Rossi, Gino Valle, Costantino Dardi, Pier Luigi Nervi, Jože Plečnik, Nikolaj Ladovskij, Vladimir Braco Mušič i dr. Na čemu trenutno radite?

Kao i uvijek, na previše tema. Ali takva je vjerovatno sudbina svakog istraživača. Upravo je izašla knjiga s Londonskim Lund Humphriesom o talijanskom arhitektu Ginu Valleu, koju sam pisao sa švicarskim arhitektom Pierre-Alainom Crosetom, dug i mukotrpan rad koji je trajao više od 5 godina. Jako sam ponosan i na seriju prijevoda važnih tekstova iz arhitektonske teorije dvadesetog stoljeća, koje izdajem sa Emilom Jurcanom: ustanovili smo malu biblioteku koja se zove Dobrolet i upravo izlazi hrvatski prijevod knjiga Moiseja Ginzburga, utemeljitelja sovjetskog konstruktivizma u arhitekturi (Ritam u arhitekturi i Stil i epoha). A sa Idisom Turatom i Vedranom Mimicom radimo na različitim izložbenim projektima u sklopu Rijeke kao evropske prestolnice kulture 2020. godine.

Šta u vlastitom istraživačkom i publicističkom djelovanju smatrate najvažnijim?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Mislim da nema najvažnije stvari. Kada počnete raditi ovaj posao, polako shvaćate da je vaš rad sastavljen iz različitih kompetencija, faza, tema: svaka od tih ima vrlo veliku važnost, ako želite uspjeti u cilju. Nije dovoljno posvetiti cijelu energiju u arhivima, ili u konceptualizaciji i interpretaciji podataka, ili u prezentacijama: svaka od tih faza isto je važna, svaka je potrebna, sve morate proći.

Možda jedini aspekt koji stoji iza svega toga je izbor povijesnog subjekta s kojim se želite baviti. Nisam tip povijesničara koji je sposoban baviti se sa svakom arhitekturom (ili arhitektom) – izaberem uvijek onu koja je problematična, koja postavlja pitanja, koja je u nekom smislu paradigmatična za čitanje fenomena, konteksta. I rijetko kada sam se bavio sa arhitekturom koja mi se nije sviđala.

Član ste kuratorskog odbora velike izložbe “Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948–1980” koja se 15. jula otvorila u slavnom njujorškom Muzeju moderne umjetnosti MoMA. Koji dio izložbe ste vi kurirali?

Bavio sam se sa konstrukcijskom arhitekturom, onom u kojoj je sudjelovanje između inžinjerske i arhitektonske kulture produciralo značajne objekte. U tom aspektu imali smo izvrsnu generaciju arhitekta, da citiram samo neke od figura kao što su bile Ivan Štraus, Milan Mihelič, Savin Sever, Boris Krstulović, Ivan Antić i Ivanka Raspopović, a ima ih još mnogo. Razvili su jednu izrazito zanimljivu i heterogenu poetiku kroz sajamske, muzejske, sportske objekte. Šezdesete godine predstavljaju procvat suvremene Jugoslavenske arhitekture. Paralelno sa međunarodnim tzv. brutalističkim tokovima i općim senzibilitetom u arhitekturi do isticanja iskrenosti materijala i konstrukcijskih elemenata, razvije se u različitim kontekstima države jedan raznoliki «ukus» za konstrukcijsku arhitekturu: veliki broj jugoslavenskih arhitekata rade u ovom periodu intenzivno na odnosu između konstrukcijske i jezične komponente, na temi odnosa konstrukcije i prostora, odnosa montažnih elemenata i dekoracije.

Koji je bio Vaš glavni cilj, po pitanju ove izložbe?

Kao prvo da dokažemo svijetu, a i samim sebi, da smo imali fantastičnu arhitekturu, o kojoj se jako malo brinemo. Zatim da tom fenomenu nađemo poziciju u svjetskoj poslijeratnoj arhitekturi koju zaslužuje. A konačno i da upozorimo naše političke i kulturne kontekste, da se pojam arhitektonskog naslijeđa ne zaustavlja sa renesansnom, ruralnom ili secesijskom arhitekturom, već da imamo modernistička remek djela koje moramo čuvati, ponovno osmisliti, dati im novi život. A mi se tih djela najčešće sramimo, jer ih gledamo kroz neke iskvarene povijesne i političke perspektive. I uništavamo ih više ili manje planski, što je sramotno.

Dobitnik ste i Plečnikove medalje za izložbu u MAO u Ljubljani. Možete li nam reći nešto više o tome?

Nagradu, na koju sam izuzetno ponosan, dobio sam zajedno sa multidisciplinarnim timom, koji je radio na istraživanju i prezentaciji rada jednog arhitekta i urbanista – Vladimir Braco Mušič – učenika Edvarda Ravnikara koji je magistrirao na Harvardu u šezdesetim godinama. Kad se vratio u bivšu zemlju, u sklopu Urbanističkog instituta SR Slovenije projektirao je jednu seriju izrazito zanimljivih urbanističkih polifunkcionalnih projekata na velikom mjerilu. Najpoznatiji projekt je Split 3, za mene zadnji veliki metodološki i konceptualni pomak u praksi planiranja u bivšoj državi. Koji dan danas fascinira međunarodnu struku po kvaliteti javnog prostora, po faznom planiranju, po izvrstnoj arhitekturi, za koju su i zaslužni splitski arhitekti tih godina.

Ako je teško napraviti arhitektonsku izložbu, vjerujte mi da je još teže uraditi izložbu o urbanizmu – riskirate izrazito dosadnu izložbu. Sa arhitektima i grafičkim dizajnerima pokušali smo napraviti suprotno – i izgleda da smo uspijeli.

Prema Vašem mišljenju, koji su glavni problemi u arhitektonskoj praksi danas?

Svaki kontekst, svaka država ima svoje specifične probleme. U našim prostorima mislim da je danas jako teško raditi radi toga što je status struke nikakav. Arhitekt je najčešće nevažni kotačić u lancu građevinske industrije, dok investicije i investitori u prosjeku jednostavno ne dozvoljavaju kvalitet u arhitekturi. Uz to, pogotovo u Evropskoj uniji, birokracija je u zadnjih dvadeset godina potpuno izmjenila arhitekturu: u budućnosti, prije nego budi htjeli shvatiti današnju arhitekturu, povijesničari će trebati preučavati regulativu koja uvjetuje praktično svaku arhitektonsku odluku. Kao primjer, u Italiji imate 3 različita protupožarna pravilnika koja vam onemogućavaju da danas izgradite Miesovu Neue Nationalgalerie. Dok u većini država danas radi antisizmičkih i protupožarnih pravila, za projekte kao što su vila Savoye od Le Corbusiera jednostavno nebi dobili dozvole. Nešto nije u redu.

I za kraj, šta je prema Vašem mišljenju važno za kvalitetno obrazovanog arhitektu?

Znatiželja.

 

m-Kvadrat

print