Dizajn interijera nisam nikada ispustila iz vida, njime sam se bavila hobistički.
Maja Mihovilović rođena je u Zagrebu 1986. godine. Nakon završene gimnazije, dvoumila se između svoja dva prevladavajuća interesa – arhitekture i novinarstva. Intuicija je odvela na studij komunikologije na kojem je na kraju umjesto novinarstva na diplomskom studiju završila znanstveno istraživanje masovne komunikacije, a upoznala i supruga 🙂 Nakon fakulteta upisala je doktorski studij i razvijala znanstveno-nastavnu karijeru (posljednje na Sveučilištu Vern), uz povremeni angažman u novinarstvu i odnosima s javnošću.
Dizajn enterijera doma je magičan proces kojim se prostor pretvara u odraz ličnosti, stila i udobnosti. Kroz kreativnost, funkcionalnost i pažljivo birane detalje, dizajneri enterijera pretvaraju prazne prostorije u tople i inspirativne oaze koje pozivaju na uživanje i opuštanje. Svaki dom ima svoju priču koja se otkriva kroz izbor boja, tekstura, namještaja i dekoracija. U nastavku je intervju sa Majom Mihovilović
Recite nam nešto o sebi.
Dizajn interijera nisam nikada ispustila iz vida, njime sam se bavila hobistički. Ukorijenjenost projektiranja, organizacije i namještanja prostora u materijalnom bila mi je odlična protuteža intelektualnoj sferi mog ondašnjeg posla. Kada sam postala mama prvi, a onda i drugi put, nekako sam unutar sebe sve više počela osjećati potrebu za bavljenjem nečim konkretnijim i opipljivijim od znanstvene djelatnosti. U tom periodu dizajnirala sam naša dva stana te vodila njihove adaptacije, u čemu sam posebno uživala. Oba su stana bila objavljena u časopisu Dom i dizajn i tada sam prvi puta (doduše s velikom nesigurnošću, oprezom i strahom) pomislila da bih se možda ovime mogla baviti profesionalno.
Studij dizajna interijera bio je na dalekom horizontu, kada djeca malo porastu, no zaokret u tom smjeru dogodio se puno ranije. Počela sam s konkretnom edukacijom iz ovoga područja kroz različite tečajeve i kraće programe, postepeno sam svladala crtanje i renderiranje, a onda sam u jesen 2019. odlučila napustiti Vern i znanstveno-nastavnu karijeru. Nisam znala što me čeka, samo sam neupitno osjećala da je odluka ispravna.
Nekoliko tjedana nakon što sam dala otkaz, nazvala me kolegica s doktorskog studija i zamolila da popratim adaptaciju njenog stana u Zagrebu, osmislim joj prostor i pomognem u realizaciji projekta. Poklonila mi je povjerenje i na tome sam joj neopisivo zahvalna jer je to bio prvi put da sam se na ovoj razini bavila tuđim prostorom. Kada je projekt uspješno izveden, javilo mi se još nekoliko poznanika za istu uslugu, a onda sam za vrijeme lockdowna u ožujku 2020. odlučila otvoriti obrt. Nakon tri godine, puno učenja, hodanja po gradilištima, crtanja, neprospavanih noći, suza od panike, suza od radosti, prekrasnih klijenata, projekata i adaptacija, mogu reći da vodim uspješan posao u kojem neopisivo uživam. Studio nudi uslugu savjetovanja, izrade tlocrtnih rješenja, idejnog i izvedbenog projekta s realističnim 3D vizualizacijama prostora, a kao nastavak klijenti mogu odabrati i uslugu kompletne adaptacije stana ili kuće s opremanjem po principu ‘ključ u ruke’.
Za početak nam objasnite naziv bloga “Tu žive ljudi”.
Kada sam odlučila otvoriti studio, prvo što se nametnulo bilo je pitanje naziva. Htjela sam nešto prepoznatljivo, što ne sadrži riječi dizajn ili interijeri i što će prije svega odražavati usmjerenost na ljude. Volim ljude i pobornik sam pristupa uređenju prostora koji polazi od korisnika tog prostora (tzv. people centered design) – naglasak nije na dizajniranju golih volumena odvojenih od čovjeka, već je prostor odraz ukupnosti karaktera, načina života, navika i preferencija ljudi koji u njemu žive. Naravno da puno pažnje posvećujem estetici i osjećaju koji nastojim postići uređenjem, ali ne podređujem funkciju formi, nikad ne zanemarujem osobe koje će boraviti u prostoru.
Kako ste počeli raditi dizajn enterijera i otkud ljubav prema ovoj
profesiji?
Mislim da se ljubav prema profesiji, ako se to tako može reći, rodila u ranom djetinjstvu ili je zapravo u meni postojala oduvijek. Prva igračka kojom sam se mogla neprekinuto igrati satima, uz onaj osjećaj da sam ‘u zoni’ bile su Lego kockice, a kada god bih se igrala slagala sam stanove i kuće. Sjećam se osjećaja uzbuđenja kada bih bila pri kraju s onim što sam zamislila i kada bih time bila zadovoljna. Nešto kasnije, druga aktivnost koja me mogla obuzeti na jednak način bilo je crtanje prostora, komada namještaja, precrtavanje nekog dijela stana, osmišljavanje što i kako bi se moglo bolje. Kada bi u obitelji na red došla zamjena zavjesa, kauča i slično, obožavala sam s roditeljima obilaziti trgovine, gledati i birati bilo što što je imalo veze s uređenjem prostora, iako tada naravno još nisam znala da se radi o tome. Jednako sam uživala u trgovinama s alatom i elektromaterijalom, zanimalo me kako bi se i čime nešto tehnički moglo izvesti.
Kada sam se sada u odrasloj dobi osvrnula na ta sjećanja, ima mi svakog smisla da ovo čime se bavim doživljavam poslom iz snova. Kako osim dizajna volim i komunikaciju i organizaciju, a u adaptacijama po principu ‘ključ u ruke’ (koje su jedna od usluga koje nudim klijentima) itekako ima i jednog i drugog, osjećam da ovo čime se bavim objedinjuje sve moje ‘jake strane’. Vjerojatno zato u tome toliko i uživam.
Šta najviše volite dizajnirati i postoji li stil koji posebno volite?
Iako povremeno dizajniram komercijalne prostore, najviše volim dizajnirati stambene prostore. U njima ljudi žive, nerijetko i rade, mislim da ne postoji osoba kojoj organizacija, izgled i osjećaj doma nisu važni barem na nekoj razini. Volim pomoći klijentima da od svog stana ili kuće izvuku najbolje, da ostvare dom koji im je u jednakoj mjeri funkcionalan, lijep i ugodan za život.
Kada je riječ o stilu, imam neke osobne preferencije, ali se prvenstveno prilagođavam željenom stilu klijenta. Ponekad je to moderna elegancija, ponekad eklektičan, ponekad skandinavski stil ili pak japandi, ovisno o tome koji prevladavajući osjećaj želimo postići u interijeru. Neki projekti ne razvijaju se strogo oko samo jednog stila već miješam naglaske nekoliko stilova koji zajednički čine skladnu cjelinu.
Svi mi se vraćamo svom domu kao jedinstvenoj bazi, sta bi prema Vašem
mišljenu trebao imati svaki dom kad govorimo o uređenju enterijera?
Projektiranje stambenog prostora vrlo je kompleksno i dizajn podrazumijeva daleko više od odabira ukrasnih jastučića, zavjesa i boje namještaja. Puno je tehničkih detalja na koje treba obratiti pozornost. Sve se prilagođava korisnicima prostora – tko su, koliko ih je, kakve su njihove navike, imaju li kućne ljubimce i sl. To zapravo određuje sve ostale parametre prostora – npr. broj toaleta, količinu spremišnog prostora, broj spavaonica, veličinu blagovaonskog stola, odabir podne obloge, način grijanja i sl.
Broj funkcionalnih zona, naravno, ovisi o broju kvadrata koji su nam na raspolaganju, ali za, primjerice, četveročlanu obitelj (roditelji i dvoje djece), bilo bi idealno imati master spavaću sobu i dvije dječje sobe, dnevni boravak koji može biti u zajedničkom prostoru s kuhinjom i blagovaonicom (u pomanjkanju prostora dobro organiziran kuhinjski otok može poslužiti i kao blagovaonski stol), svakako dovoljno prostora za pohranu i odlaganje u ulaznom hodniku (što se u novogradnjama često zanemaruje), jednu kupaonicu s toaletom i idealno dodatni toalet. Ako se može izvesti samo jedan toalet, bolje je da je odvojen od kupaonice. Od 2020. i covid pandemije eksponencijalno su porasli zahtjevi za organizacijom radnog kutka unutar doma pa je idealno ako se takav kutak može smjestiti u dnevnom boravku ili spavaćoj sobi. Ako kvadrati i konfiguracija prostora dozvoljavaju, vešeraj volim izmjestiti van kupaonice, primjerice u nišu u prolaznom hodniku jer perilica i sušilica u kupaonicama najčešće smetaju. Svi ostali detalji (npr. prostor za mačji pijesak ili terarij, radni prostor prilagođen nekom specifičnom zanimanju, kutak za čitanje i sl.) ovise o samim klijentima za koje uređujem stan ili kuću. I jedno pravilo vrijedi za svaki dom – spremišnog prostora nikada previše.
Također posebnu pozornost treba posvetiti rasvjeti jer klijenti obično nisu sigurni kako je organizirati, odnosno kakva im rasvjeta treba, na kojim pozicijama, koliko jako mora biti osvjetljenje. Prostorije moraju imati dobro opće osvjetljenje (u šali kažem da je to rasvjeta za usisavanje – kada upalite glavno svjetlo prostor mora biti odlično osvjetljen, bez oštrih sjena i mračnih kutaka), pomoćnu i ambijentalnu rasvjetu. Primjerice, u kuhinji rasvjetu organiziram na ovaj način – na stropu je kvalitetna tehnička rasvjeta koja ujednačeno osvjetljava cijeli prostor kuhinje, zatim obavezno rasvjetno tijelo ugrađeno u gornje kuhinjske elemente koje osvjetljava radnu plohu (LED traka ili LED spot rasvjeta) te visilice iznad otoka/poluotoka, ako je predviđen projektom. U svrhu postizanja atmosfere, primjerice u vrijeme večernjega druženja, prekidač za visilice može biti dimer kako bi se jačina svjetla mogla smanjivati i povećavati ovisno o ugođaju koji se želi postići. Također, treba paziti na toplinu svjetla – za dom je idealno birati toplo bijelo svjetlo, odnosno rasvjetna tijela ili žarulje topline od 2700 do 3000 K.
Motivacija za rad mora postojati, koji su Vaši izvori pozitivne energije?
Zaista volim gotovo svaki aspekt svog posla. S jedne strane uživam u komunikaciji s klijentima i osjećaju da nekome pomažem u rješavanju konkretnog problema, a s druge mi strane neopisivo zadovoljstvo donosi materijalna manifestacija ideje prostora koju sam imala. Kada nakon izvedenog projekta hodam kroz prostor i sjetim se da je to donedavno bio samo digitalni vizual, a sada je nečiji dom, konkretan prostor kojim su klijenti i više nego zadovoljni, ispunjava me osjećaj svrsishodnosti i veselja. I to mi je glavno gorivo za sve buduće projekte. Naravno da ima stresnih situacija, problema na terenu, prigovorljivih susjeda koji znaju gnjaviti i majstore i mene, manje kreativnih segmenata posla (npr. pisanje troškovnika, prikupljanje ponuda i sl.), ali sve u svemu uspješan završetak projekta nadjačava sve negativnosti i prepreke koje su se ispriječile na putu.
Najčešći izazovi sa kojima se susrećete u radu su?
Najveći izazov uvijek su rokovi i nepredviđene situacije koje ih mogu poremetiti. To se u manjoj mjeri odnosi na izradu projekta, a u većoj mjeri na izvedbu projekta i radove. Kada se radi o usluzi adaptacije po principu ‘ključ u ruke’, u projekciju datuma useljenja klijenata nastojim uračunati i dodatne dane koje znaju ‘potrošiti’ takve nepredviđene okolnosti i onda to zaista i bude rok koji smo dogovorili. Od početka radova do dana kada klijeti useljavaju obično prođu tri i pol do četiri mjeseca. Ako je zgrada vrlo stara i ako ne znamo na što ćemo točno naići, taj rok može biti i nešto duži. U izvedbu projekta uključen je velik broj kooperanata koji pak ovise o nabavi robe trećih strana pa je ponekad izazov to sve skupa iskoordinirati i uskladiti, ali uz puno strpljenja i osjećaj za rješavanje gorućih situacija, izvedivo je. I s klijentima, i s dobavljačima opreme za interijer i s majstorima nastojim imati otvorene i iskrene odnose. Osim vrlo rijetkih iznimaka, to su divni i dragi ljudi i kada surađujemo na taj način, lakše se rješavaju i stresne situacije kojih uvijek ima.
Još jedan od izazova je probijanje dogovorenog budžeta, što je usko vezano uz nepredviđene situacije na terenu. No, i to nastojim predvidjeti prilikom izrade troškovnika jer imam iskustva s adaptacijama različitih objekta pa povećanje investicije uglavnom ne prelazi 10% početnog budžeta. To je klijentima prihvatljivo i imaju razumijevanja za takve okolnosti, pogotovo ako znaju da plaćaju tehnički ispravnu stručnu izvedbu, a ne povoljniju opciju koja nije izvedena prema pravilima struke. U konačnici, tako ni ne radimo, oko građevinskih pitanja ne smije biti kompromisa. Budžet se uvijek može prilagoditi na drugi način, odabirom skuplje ili povoljnije opreme za interijer, odgodom kupnje nekog skupog komada koji nije nužan za useljenje i sl.
Treći izazov koji bih navela su već spomenuti susjedi. Nikada nisam radila adaptaciju (a uvijek se držimo kućnoga reda, obavijestimo susjede, predstavnika stanara, zaštitimo lift, čistimo stubište…) da nije bilo prigovora barem nekog od susjeda. Neki se stanari ne mogu pomiriti s činjenicom da žive u zgradi i da će možda jednoga dana i sami morati imati radove. Bilo je svakakvih situacija – prijetnji pozivanjem policije kada se štema, nasilnog ulaženja u prostor koji se adaptira, maltretiranja majstora na stubištu, no s vremenom smo naučili kako izaći na kraj i s takvim susjedima. Većina ostalih stanara prihvaća to da se radovi moraju napraviti i na kraju rado zavire u renovirani prostor, pogotovo ako novi raspored prostorija i namještaja mogu usporediti sa svojim stanom.
Za kraj bih mogla spomenuti pokojeg teškog klijenta s kojim suradnja otpočetka naprosto nije tekla kako treba, ali to je toliko rijetko da u kontekstu cjelokupnog poslovanja možda nije niti vrijedno spomena. Uvijek naglašavam da su gotovo svi moji klijenti divni ljudi od kojih kroz proces razrade projekta učim nevjerojatno puno, a s nekima sam ostala u bliskom kontaktu i nakon završetka suradnje. To je velika nagrada ovog posla.
Planovi za dalji razvoj poslovanja.
Planova je puno, ali vremena malo 🙂 Ponekad su mi dani i tjedni zaista prekratki. Mislim da svaki zaposleni roditelj, bio privatnik ili radio za nekoga, zna o čemu govorim. Balansiranje privatnog i poslovnog života svodi se na svakodnevno žongliranje prioritetima, stalno vrednovanje tih prioriteta, većih i manjih odluka. I moj suprug je privatnik pa kroz to balansiranje prolazimo zajedno i međusobno se podržavamo, mislim da je to jedini način da ‘preživimo’ sada dok su djeca mala.
Što se tiče poslovanja, projekte i adaptacije trenutno imam upisane do kraja 2024. pa u tom periodu ne namjeravam raditi neki veći zaokret u poslovanju. Zadovoljna sam ovime što sam do sada izgradila i kako stvari funkcioniraju, no svakako postoji mjesto za napredak unutar svakog segmenta posla i time se kontinuirano bavim – osigurati još bolje iskustvo klijenata, još bolju izvedbu projekta, još zanimljivija i svježija prostorna rješenja.
Velika mi je želja započeti s nekim vidom edukacije, prvenstveno o pripremi za adaptaciju i tijeku adaptacije stambenih prostora. Mislim da se o uređenju interijera puno toga može naći online te na dužim ili kraćim tečajevima, no terenski now how, hodogram i organizacija radova, na što sve paziti kada radovi krenu, nije nešto što je opće poznato, puno je detalja koje treba uzeti u obzir kako bi projekt bio uspješno izveden. Usluga projektiranja interijera i renoviranja po principu ‘ključ u ruke’ nažalost nije nešto što si svatko može priuštiti, a jako mi je žao čuti priče o projektima, radovima i majstorima koji su se pretvorili u noćnu moru kada su se ljudi u to odlučili upustiti sami i nepripremljeni. Nadam se da bi edukacija iz tog područja mogla barem nekome pomoći u prevenciji najčešćih pogrešaka i samim time investitorima uštedjeti vrijeme i novac te najvažnije – umanjiti stres izvođenja radova.
Poruka za čitatelje
Ako vam sredstva dopuštaju, angažirajte stručnu osobu koja će vam pomoći organizirati i urediti prostor, bez greške ćete uštedjeti, vrijeme, novac i živce 🙂 Zvuči kao prodaja, ali nije, zaista je tako. Ako vam to nije opcija, svakako se pripremite za projekt i radove prikupljanjem čim više informacija o svakom segmentu izvođenja posla. Pokušajte naći izvođača koji u okviru svog poslovanja organizira sve majstore koji vam trebaju za izvedbu projekta. To je bolja opcija od samostalnog organiziranja majstora koji se međusobno ne poznaju. Majstori često gledaju samo svoj segment posla i ne zanima ih tko i što radi prije ili poslije njih ni kako njihov posao utječe na druge majstore. U izvedbi projekta sve utječe na sve, sve je povezano, zato je idealno imati jednu ekipu majstora koji međusobno dobro komuniciraju. Najnezahvalnija je opcija, neka mi nitko ne zamjeri na iskrenosti, angažirati poznanike, susjede, rodbinu i priučene majstore. Takve radove često okrune burne svađe, prekidi odnosa i što je najgore – niz pogrešaka koje će investitore vjerojatno smetati dokle god žive u prostoru koji se preuređivao. Za kraj – budite realni oko budžeta – izvođenje radova i opremanje prostora uvijek ispadnu nešto skuplji od prve projekcije investicije. Odvažite što vam je zaista važno, a bez čega možda ipak možete. Bit ćete zadovoljniji ako je projekt zaokružen i nečega ste se odrekli, nego da ste zbog pomanjkanja financijskih sredstava stali na pola, ona druga polovica nikada nije došla na red.
