Miron Ibrahimpašić rođen je 1975. godine u Bihaću. 2005. godine završio je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. U toku studiranja proveo je godinu dana na Fakultetu za Arhitekturu u Barceloni gdje je radio u Općini Barcelona u sektoru Urbanističkog projektovanja radeći na raznim urbanističkim projektima.  Nakon završetka studija počinje raditi u Studiju Zec, Amira Vuka gdje ostaje do 2009. godine. Te iste godine pokreće vlastiti In/Out Arh. Studio sa sjedištem u Bihaću koji i danas uspješno vodi. Također, radi i kao vanjski saradnik za UNDP (United Nations Development Programme). Za časopis M-kvadrat, Ibrahimpašić govori o arhitekturi, problemima s kojima se ova struka suočava, kako ih prevazići, te koje je najveće ostvarenje svakog arhitekte?

1. Za početak, kažite nam kad se rodila Vaša ljubav prema arhitekturi?

Sa arhitekturom odrastamo tako da smo od rođenja u direktnom kontaktu sa materijalizovanim elementima životne sredine.Ti elementi se nalaze u središtu našeg egzistencijalnog prostora. Svoju prvu spoznaju o svijetu doživljavamo upravo preko predmeta koji su nam dostupni, putem čula učimo o njima. Još kao djeca bi se igrali u pijesku i pravili dvorce ili skrivali ispod stolova u svojim malim kućicama i na taj način pravili bi svoj egzistencijalni prostror u kojem bi se osjećali sigurno i sretno. Moj otac je arhitekta koji je dobar dio svog radnog vijeka proveo radeći kao inžinjer u građevinskoj firmi, na gradilištima, a ja kao dijete to sve pratio, upijao i zamišljao kao će se jednog dana praviti kuće prema nacrtima koje ću ja da nacrtam. Uvijek su prirodne nauke i tehničke discipline bile nešto što sam volio tako da sam mogao satima sjediti, crtati, bojati da se ne pomjerim. Na društvenim mrežama kruži zanimljiva slika primjenjiva za razne profesije danas; Šta prijatelji misle da radiš, šta mama misli da radiš, šta bi ti volio da radiš i na kraju šta ti ustvari radiš. Slika je sama po sebi smiješna, ali na pravi način dočarava kako je stvarni posao daleko od onog što mislimo da ćemo raditi, pa čak i za vrijeme studija dok ponosno hodamo noseći svoju tubu sa papirima, rajšinu za crtanje misleći da će to od sad da traje cijeli život.

Biti arhitekta je ustvari puno više od toga, to je skup svega što čovjek uči i na šta nailazi kroz život. Koristeći upravo to znanje i vještine, a usklađujući sve to sa regulativama koje struka i zakoni definiraju rađaju se objekti i prostori gdje svaki od njih ima svoju priču na toj vremenskojliniji. Ljubav prema arhitekturi je posebna, drugačija, jer je uvijek neki novi objekat oko kojeg treba da se potrudiš, da ga upoznaš, da ga zavoliš kako bi se na kraju realizirao. Isto kao i u životu i u ljubavi gdje partneri moraju uvijek i iznova da se dopadaju jedno drugom, da se udvaraju, kako bi njihova ljubav bila vječna. Kad nestane strasti nestaje i ljubavi, isto je i sa arhitekturom.

2. Ko je najviše utjecao na Vaš rad, na shvatanje i poimanje arhitekture? U kojoj ste mjeri znanje svojih profesora i mentora prenijeli u vlastiti stil?

Naši profesori na fakultetu su tu da te upute u svijet struke, ponekad ne dajući previše prostora studentima da izraze svoj vlastiti stil, utjerujući ih u standardne okvire i poznate matrice vjerovatno da bi sebi olakšali posao, jer lakše je pregledati i diskutirati o 30 sličnih radova nego o 30 različitih pritom često ističući ono nebitno od bitnog. Naravno da nisu svi profesori isti, oni drugačiji i inovativniji ostanu u sjećanju i njihove rečenice i savjeti ti se ucrtaju za sva vremena. To su upravo one rečenice koje nosiš sa sobom i koristiš ih u određenim situacijama kao inspiraciju za slijedeći rad. Godina provedena u Barceloni na studiju za mene predstavlja prelomnu tačku u poimanju i shvatanju arhitekture, prostora i odnosa prema njemu. Drugačiji pristup studiranju, odnos predavača i studenata, preljep grad koji u sebi sadrži sve elemente jednog velegrada napravljen u mjerilu čovjeka, napravljen da se u njemu uživa, neke su od stvari koje nosiš sa sobom i koje te prate. Uvijek možeš potražiti inspiraciju.

Najveći utjecaj na moj rad imao je arhitekta Amir Vuk Zec u čijem studiju sam proveo prve četiri godine svog profesionalnog rada. Kao i većina studenata koji završi naš fakultet misliš da sa zvanjem imaš i potrebno znanje,a onda u frontalnom sudaru sa stvarnošću shvatiš da je znanje daleko i da je dug i težak put do njega. Diploma je samo karta za voz u koji uskočiš. Amir je vrhunski arhitekta od kojeg se može dosta naučiti. Njegova strast i  ljubav prema arhitekturi su nešto posebno. Neka posebna priča koja postane dio tebe, a potrebna ti je da bi uživao u arhitekturi.

3. Šta Vam je inspiracija?

Inspiracija se po pravilu javi onda kad se najmanje nadaš. Na proces projektiranja i stvaranja utječu mnoge stvari, od lokacije, budžeta, namjene, gabarita, zakona i slično. A baš tu na toj specifičnoj lokaciji treba se odigrati cijela jedna priča koja će pomiriti sve navedeno, a sve je često ograničeno,pa kažemo da je često limit inspiracija.

Danas je Asocijacija Arhitekata u BiH možda najbolja u zadnjih 20 godina. Tu su mladi ljudi spremni da svoje slobodno vrijeme i svoje znanje stave na raspolaganje struci radeći upravo na ovome o čemu pričamo. Nadam se da će imati širu podršku i da će istrajati u tome.

4. Postoji li arhitekta čija djela Vam služe kao uzor i inspiracija?

Ako pričamo o Bosni i Heregovini, a ne trebamo ići dalje,tu je svakako nekoliko arhitekata koji su ostavili dubok trag u našoj historiji i koji su sigurno uzori mnogim arhitektima na ovim prostorima. Prije svega to su arhitekti koji su djelovali na prostorima Sarajeva, Bosne i Hercegovine, ali i cijele bivše države. Profesor Neidhart, profesor Ugljen, braća Karić, Štraus i drugi sa svojim odnosom prema gradu, naslijeđu, kulturi i ambijentu u kojem djeluju poštujući sve vrijednosti prostora primjenjujući autohtone materijale. Slično kao Frank Loyd Wright sa svojim kućama za koje čovjek ima osjećaj da su jednostavno tu od postanka planete, potpuno sjedinjene sa prirodom i ambijentom. Naglašene strehe, oslobođene svega suvišnog i prostor u mjerilu čovjeka.

5. Prema Vašem mišljenju, šta je najveće ostvarenje svakog arhitekte?

Posao arhitekte nije samo direktno vezan za projektiranje i građenje. Bogatstvo našeg zvanja je u tome da arhitekta može raditi u jednoj širokoj lepezi poslova koji su vezani za projektovanje i građenje kao i u samom procesu edukacije i školovanja. Puno mojih kolega su uspješni profesori, uspješni teoretičari, uspješni urednici stručnih časopisa, uspješni direktori tvrtki koje se bave podrškom na polju fasadnih sistema, namještaja, podnih i stropnih obloga. Mnogi od njih su službenici u općinama koji na najbolji način rade svoj posao koji je možda često i najnezahvalniji, jer je vezan za zakone i njihovo provođenje i svi oni su nam potrebni da bi mogli uopće pričati o arhitekturi kakvu danas poznajemo. Nedavno sam na tv-u gledao profesora Borisa Morsana sa Arhitektonkog fakulteta u Zagrebu, ali ono štoje rekao odnosi se upravo na ovo vaše pitanje. U jednoj rečenici kaže: To su onih 80% diplomiranih studenata koji nikad ne postanu arhitekti.  Najveće ostvarenje svakog „diplomiranog studenta arhitekture“ je ustvari postati arhitekta. A to se može samo ako se u potpunosti posvetiš poslu koji radiš pa kakav god on bio iz lepeze poslova koje arhitekta može da radi.

6. Koji su najveći problemi današnjice za arhitekte u BiH i regiji, te kako prevazići te probleme?

Mi smo sami sebi najveći problem. Ne možemo da se organizujemo i čak nismo u stanju da struku stavimo pod okrilje komore kao pravnog čimbenika koja bi osnažila naš položaj u društvu. Arhitektura je danas na margini, poptuno nepotrebna i nebitna. Često imamo osjećaj da nas investitori trebaju u procesu ishodovanja dozvola samo zato što bez naše usluge ne mogu završiti taj dio posla. Bespravna gradnja ne treba arhitekte, oni tu dolaze na kraju kao neko ko treba da legalizira sve što je metastaziralo u prostoru. Živimo najgori mogući scenario gdje je legalizacija zakonski legalna.  Ali i u tom procesu legalizacije ima samo jedna dobra stvar, a to je da će svi ti bespravni graditelji kojih je danas na stotine hiljada jednog dana prilikom legalizacije svojih objekata morati doći u „neki“ ured i upoznati „neke“ arhitekte. U regiji je slična situacija samo je za nijansu uređenije na polju zakona i regulativa. Ima nekoliko fraza koju novinari često koriste kao epitete za najgore zločince „Arhitekta genocida“ „Arhitekta zločina“. Nije ni čudo da nam je ovako.

Moramo sebi pomoći vraćajući struci značaj. Moramo se restrukturirati od temelja, od fakulteta pa dalje. Fakultet pravi kadrove koji kad ga završe mrze svoje zvanje, jer ih kroz proces studiranja nisu uspjeli naučiti da vole arhitekturu već obratno. Opet kažem niti su svi profesori isti, a niti su svi studenti isti, ali većina studenata je onih koji će uvijek ići linijom lakšeg otpora, a to su studenti koji su isto tako mogli završiti bilo koji drugi fakultet i da na kraju nemaju jasnu viziju šta dalje.

Moramo početi da poštujemo svoj rad, svoje vrijeme i svoje znanje. Pored zaštite naših osnovnih prava moramo se početi baviti arhitekturom, moramo se izboriti za njenu kulturnu, društvenu i političku ulogu. Danas je Asocijacija Arhitekata u BiH možda najbolja u zadnjih 20 godina. Tu su mladi ljudi spremni da svoje slobodno vrijeme i svoje znanje stave na raspolaganje struci radeći upravo na ovome o čemu pričamo. Nadam se da će imati širu podršku i da će istrajati u tome. Imamo manifestaciju Dani arhitekture koji su počeli prije desetak godina kao inicijativa tada studenata arhitekture, a danas je to jedna respektabilna manifestacija. To su stvari oko kojih moramo više pričati i oko kojih se moramo grupisati. Konkursi kao način da se dobije najbolje rješenje su nešto na čemu treba insistirati prilikom projektiranja bitnijih objekata i lokacija.

Imamo manifestaciju Dani arhitekture koji su počeli prije desetak godina kao inicijativa tada studenata arhitekture, a danas je to jedna respektabilna manifestacija. To su stvari oko kojih moramo više pričati i oko kojih se moramo grupisati

7. Na kojim projektima trenutno radite, te imate li najavljenih projekata za naredni period?

S obzirom na to da je ljeto i da su godišnji odmori u toku su pripreme projekata za slijedeću „građevinsku sezonu“ ako danas uopće možemo govoriti o sezoni kao takvoj. Opći je dojam da građevinska sezona traje 12 mjeseci, a sve zahvaljujući današnjim tehnološkim dostignućima i sve blažim zimama.  Mi kao studio radimo na dosta različitih projekata tako da ne možemo reći da smo specijalizirani za jednu vrstu objekata. Tu su trenutno stambene zgrade, hoteli, individualni stambeni objekti, enterijeri ugostiteljskih, poslovni objekti, trgovački centri, objekti za potrebe turizma. Jedno je sigurno; uvijek u kontinuitetu radimo pod punim obrtajima tako da pored nas pet u studiju dodatno angažujemo naše spoljne suradnike za ostale faze projektovanja i širimo njihov krug. U planovima za budućnost imamo i proširenje djelatnosti sa projektantskog na jedan trgovački dio vezan za arhitekturu, ali to je je još uvijek u početnoj idejnoj fazi.

8. Imate li neku poruku za naše čitaoce?

Kako je vaš časopis prvenstveno namjenjen osobama koje su poslom vezane za arhitekturu i građevinarstvo još jednom bih napomenuo da se trebamo čim prije organizirati, jer mi pokrećemo ekonomiju, trgovinu, razvoj, infrastrukturu i slično. Ako budemo nijemo gledali kako sve oko nas lagano propada, kako nam se neplanski i nepovratno uništavaju gradovi pod okriljem politike bojim se da nećemo daleko dogurati. Što bi rekao moj prijatelj Nermin Nino Kasupović, pronađimo naše pleme, očistimo vlastito okruženje i živjećemo sretno. Budimo pozitivni i uvijek pokušavajmo mijenjati stvari oko sebe ako nismo zadovoljni s njima.

U galeriji pogledajte neke od radova:

m-Kvadrat