Slijedite svoje srce, uvijek. Samo ono će vas odvesti tamo gdje trebate biti.
Radite posao koji vas iznutra ispunjava, i ovaj svijet uljepšava. Koliko god ponekad se činilo da ne nazire se svjetlo, znajte da pred najtamniju noć ipak dolazi svitanje. 

Elma Ahmetspahić, rođena je u Goraždu 1995 godine. Njeno drugo ime je Nada. Kao umjetnički izražaj slobode i ljubavi na ovoj životnoj pozornici koja djeluje. Završila je srednju arhitektonsku školu. Trenutno je pri završetku prvog ciklusa studija Građevinskog univerziteta u Mostaru. Njena prva ljubav je pisanje. Voli fotografiju, zvuk, boje, detalje. Arhitektura je njen objektiv kroz koji promatra svijet. Pisala je za vodeći magazin u regionu „Refresh your life“, kao i mnoge druge. Pohađala je radionicu u sklopu Unije studendata u Mostaru pod nazivom „Medijska pismenost“, i novinarska škola sa Ivanom Vidmar. Njena ljubav je i atletika. Trenirala je u atletskom klubu „AK Sarajevo“. Veliki je ljubitelj pozorišta, kao i knjiga.

Za početak recite nam nešto više o sebi?

Mislim da najteže je govoriti o sebi. Uvijek sam pripadala umjetnosti. To je moje svjetlo! Moja djela neka svjedoče o tome ko sam. Put slobode je put koji birala sam. Rođena sam  kraj obale rijeke Drine, i prve korake tu pustila. Snove, želje, sve sam spakovala u jedan kofer i krenula slijediti svoje srce. Svoje osnovno i srednje obrazovanje završila sam u Goraždu. Svoje tragove ostavila sam u Sarajevu i Mostaru. Trenutno sam pri kraju studija prvog ciklusa na građevinskom univerzitetu u Mostaru. Pored studija, pero je način da izrazim sebe, osjećaje i kako vidim svijet oko sebe. Pisala sam za prestižni magazin u regionu “Refresh your life” u Beogradu. Također, i mnoge druge. U svojoj sehari čuvam neobjavljenu zbirku. Nadam se da će pronaći jednom put do ljudske duše i biti svetionik na putu kojim hodimo.  Otisnula sam se i na put prema novinarstvu. Edukovala se na području medijske pismenosti. Volim fotografiju, i stalno je moj korak i objektiv u pokretu. Istaknem ljepotu tamo gdje je gotovo neprimjetna. Fotografiju pretočim u crtež i priču. Tako pravim film jednog sasvim običnog, a tako lijepog dana. Trenirala sam atletiku u “Atletskom klubu Sarajevo”, i na taj dio života sam posebno ponosna. Treneri tog kluba su me naučili da poraz je pobjeda, i da uvijek snage imamo na pretek. Također, i lijepa prijateljstva koja su se izrodila tokom treninga. Stalno učim, i nikad ne stojim sa usavršavanjem sebe. To je jedan dug put i strpljivo koračam.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Moja ljubav prema arhitekturi, nekako je urođena.
Arhitektura je moja sloboda, izražaj srca, produženje daha, boja lakoće.

Kako je krenula vaša priča u svijet arhitekture, odnosno da se u budućnosti bavite ovim poslom?

Nikad nisam maštala o tome da budem jednom arhitekta. Zapravo, željela sam biti pilot. Aeredromska pista, nebo i polet ka slobodi. Sve to je simboliziralo moj put ispred, al’ nisam razumjela. Kao djevojčica voljela sam šetnje kroz blokove. Tišina tih zgrada, i svjetlost koja se prelama kroz njih. Zašto ne bih bila arhitekta, pitala sam sebe?! Pred upis u srednju školu, postala sam kolekcionar crteža, skica. Skica je jedini način da izrazim sebe potpuno. Da ogolim se iznutra, i spojim emociju sa prostorom. Kroz studije upoznala sam se sa graditeljstvom i arhitekturom, a sebe pronašla negdje između ta dva puta. Amater sam na polju arhitekture, i ti prvi koraci mislim da su najljepši. Učenje nikad ne završava. Stalno su u nekom procesu arhitekti. To je zapravo ono što i čini ovu umjetnost, nauku posebnom. Dešavaju se čuda i tome svjedočimo kroz toliko umjetničkih djela. Prerano je da sebe nazovem arhitektom; graditeljem. Neka moja buduća djela svjedoče o meni.

Ko su vam uzori u arhitekturi?

Na bosanskohercegovačkom tlu posebno izdvajam Ivana Štrausa, Juraj Neidhardt.
Također, moram istaknuti i arhitekte čiji rad i danas pratim; Amiru Salihbegović, Amir Zec, Nina Ugljen Ademović. Od svjetskih izdvajam japanskog arhitektu Kengo Kuma i britansku arhitekticu Zaha Hadid.

Gdje sebe vidite u budućnosti?

Budućnost je uvijek nepredvidljiva, baš kao i arhitektura. Gdje srce kaže tamo i idem.
Kao arhitekticu, i spisateljicu zasigurno! Njih dvije su najbliže mom senzilibitetu.

S kim biste najviše voljeli raditi, s kojim studijom ili arhitektom i zbog čega?

Nemam posebnih želja. Sa svakim arhitektom i studijom, koji umije da prati osjećaj srca i slobodu ima u svom stvaralaštvu. Bez granica stvarati, i sa dušom je jedini smislen put koji će odgovoriti na sve zahtjeve, želje i emocije klijenta. Potrebno je najprije razgovarati sa materijalom, osjećati ga i razumjeti, jer arhitektura se stvara srcem.

Imate li neku poruku za naše čitaoce?

Slijedite svoje srce, uvijek. Samo ono će vas odvesti tamo gdje trebate biti.
Radite posao koji vas iznutra ispunjava, i ovaj svijet uljepšava. Koliko god ponekad se činilo da ne nazire se svjetlo, znajte da pred najtamniju noć ipak dolazi svitanje.