Beton je najčešće korišteni građevinski materijal na svijetu zbog svoje svestranosti, otpornosti, lakoće rukovanja, pristupačnosti, estetike i drugih faktora. Istovremeno, njegova je proizvodnja ujedno i jedan od glavnih zagađivača u atmosferi, uglavnom zbog činjenice da cementna industrija emitira oko 8% svih globalnih emisija ugljičnog dioksida (CO₂). Osim intenzivne proizvodnje, beton je izuzetno čvrst i otporan materijal, sastavljen od cementa, vode, kamena i pijeska.

Da li bi bilo moguće nastaviti betonirati sa održivim betonom nakon rušenja, uklanjajući iz jednačine njegovo odlaganje na otpad?

Brzi odgovor je DA – čak i ako nije baš jednostavno, moguće je koristiti betonski otpad za proizvodnju novih konstrukcijskih dijelova, održavajući bitne osobine betona: čvrstoću i otpornost. Prvo, važno je razumjeti da vađenje pijeska i šljunka za male i velike agregate betona ima ogroman utjecaj na okoliš, čak i ako se lokalno eksploatira. Iako cement tokom proizvodnje ispušta najveću količinu ugljičnog dioksida u poređenju sa sličnim materijalima, očuvanje prirodnih resursa smanjenjem izlučivanja šljunka i pijeska već bi bio ogroman dobitak za okoliš, pogotovo ako uzmemo u obzir dnevnu količinu proizvodnje betona u svijetu.

U praksi je nakon rušenja konstrukcijskih dijelova  beton moguće drobiti u posebnim mašinama, tako da se fragmenti kasnije klasificiraju po veličini. Također se prihvataju metali poput armature jer se mogu odvojiti velikim magnetima i na kraju reciklirati. Samo beton s onečišćenim tvarima, kao što su pigmenti, kalcijev sulfat, kloridi i ulja, može prouzrokovati štetu, te se stoga ne smije koristiti kao sirovina. Kad god je to moguće, najučinkovitija metoda recikliranja bilo bi provođenje drobljenja na samom gradilištu, što smanjuje troškove gradnje i zagađenje koje bi se inače stvorilo prilikom prijevoza materijala iz nalazišta i nazad.

Oko 60% onoga što je drobljeno može se upotrijebiti u zatvorenom ciklusu (reupotreba materijala s ograničenijim rasponom upotrebe od izvornog materijala). Ti se fragmenti mogu koristiti kao osnovni materijali za građevine poput cesta. Također, agregat koji preostane od drobilica može zamijeniti šljunak prisutan u betonu, poštujući specificiranu granulometriju u projektu. To jest, umjesto prirodnog kamena, koristi se drobljeni beton. Već postoje zakoni koji se bave upotrebom recikliranog betona i važna razmatranja za ovaj postupak. Primjera radi, smjernica Njemačkog odbora za konstrukcijski beton (DAfStb) propisuju ograničenje udjela recikliranog agregata na 45%. 2006. godine, ispitivanja materijala u Švicarskoj pokazala su da se visokokvalitetni beton može proizvesti čak i ako se koristi više od 90% agregata od otpadnog betona. Rezultirajući beton zadržava konstrukcijske karakteristike vrlo slične tradicionalnim.

Iako je ponovna upotreba agregata za proizvodnju novih betonskih konstrukcija pohvalna, važno je napomenuti da to ne predstavlja zatvoreni ciklus recikliranja materijala, jer se nova konstrukcija ne može napraviti od drobljenog betona bez dodavanja više cementa, pijeska i vode. Zapravo, istraživanja provedena u Švicarskoj pokazala su da upotreba recikliranog agregata može uštedjeti abiotske sirovine (šljunčani pijesak), ali može povećati potrošnju energije i emisiju stakleničkih plinova ako se, zbog većeg sadržaja praznina, u proizvodnji koristi više cementa.

Kada pristupimo temi održivosti, najvažnije je razumjeti većinu varijabli i faktora koji utječu na krajnji rezultat. Mnogi su istraživači usredotočeni na izradu betona održivijim materijalom i svakodnevno se pojavljuju nove studije o toj temi, bilo recikliranjem, održivijim smjesama recikliranih agregata, pa čak i postupcima koji čine proizvodnju ovog materijala manje štetnim za okoliš.