Arhitektice Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina otkrivaju nam deset zaboravljenih projekata hrvatskih arhitekata na prostorima azijskog i afričkog kontinenta čija vrijednost je došla u fokus stručne javnosti zahvaljujući njihovoj putujućoj izložbi. 

Piše: Alen Pučar

Fokus suvremene arhitektonske misli prema ostavštini razdoblja moderne istražen je izložbom Baština međunarodne suradnje: afrički i azijski radovi hrvatskih arhitekta autorica Mojce Smode Cvitanović i Marine Smokvine. Izložba je putujućeg tipa, pa je tako već bila postavljena u Zagrebu i Zadru tijekom posljednje dvije godine, a otkrića su uvrštena u znanstveno-istraživački projekt Atlasu hrvatske arhitekture 20. stoljeća Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Postav objedinjuje odabrane radove domaćih autora nastalih u inozemstvu u periodu od pedesetih godina prošlog stoljeća do danas, s naglaskom na temu globalnih integracija. Predstavljeni projekti internacionalnog su značaja, no donedavno su bili neistraženi te nepoznati stručnoj i široj kulturnoj javnosti.

Globalni kontekst i Internacionalni stil

Arhitektura i kontekst u kojemu nastaje neodvojivi su u današnjem shvaćanju ove discipline. Ipak, drugačiji pristup obilježavao je velik dio 20. stoljeća, u kojemu je dominirao pokret Internacionalnog stila. Sintagma je to koju su 1931. skovali protagonisti moderne arhitekture Philip Johnson i Henry-Russell Hitchcock, a čije značenje se odnosi na uniformnost arhitekture utemeljene na modernističkim principima. U tom vidu podrazumijevan je i odmak od konteksta prostora, što sugerira fokus na funkcionalnost i modernizaciju, a ključne su i okolnosti vremena u kojemu su ova djela projektirana. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata karakterizirano je procesima obnove, dekolonizacije i začecima globalizacije. Početkom druge polovice 20. stoljeća svijet je podijeljen u blokove, a istovremeno je formirano široko internacionalno tržište. Okolnosti u kojima se tadašnja država nalazila uzrokovale su situacije iz kojih je nastalo bogato iskustvo u gradnji, niz metoda za rješavanje stambenog pitanja, sposobnost u planiranju gradova te znanje projektiranja u krizama. Problemi slični ovdašnjima zadesili su niz afričkih i azijskih zemalja, kojima je nakon stjecanja neovisnosti nedostajalo vlastitih stručnih kadrova. Zajedničke prepreke i ciljevi doveli su do nastanka Pokreta nesvrstanih  koji je, uz globalne programe organizacije Ujedinjenih Naroda, povezivao Jugoslaviju sa zemljama Trećeg svijeta. Projekti koji nastaju kao rezultat planske pomoći Africi i Aziji globalni su u izričaju, a raznovrsni  u tipologiji, rasponu i mjerilu.

Značajni urbanistički poduhvati i planerska rješenja

Mnogo je urbanističkih projekata koncipiranih u navedenim prilikama,  s prvima već u pedesetim godinama, kada je arhitekt Vlado Antolić imenovan stručnjakom za urbanizam Tehničke pomoći Ujedinjenih Naroda. On tijekom angažmana u Aziji prenosi znanja zagrebačke škole arhitekture izrađujući planove za razvoj gradova i regija na području Burme, Indonezije i Malezije. Isto tako, u okviru tehničke suradnje s Gvinejom, Radovan Miščević 1961. izrađuje urbanistički plan glavnog grada Conakryja, utemeljen na CIAM-ovskom principima egalitarizma i decentralizacije. Plan je predstavljao jedan od ranijih metodoloških iskoraka koristeći kombinaciju ekonomske analize i prostornog planiranja, a predviđena prijestolnica novoformirane republike detaljno je razrađena do razine stambenih naselja i pojedinih zgrada. U kasnijem periodu istaknut je veliki neizvedeni projekt iz 1974. za libijski grad Homs koji sadrži vojnu luku, brodogradilište, komandnu bazu i stambeno naselje. Prijedlog za pripadajući projekt džamije Žarka Vinceka u novom stambenom naselju uz mornaričku bazu utemeljen je na kompoziciji čistih geometrijskih tijela obogaćenih elementima lokalnog izričaja i istaknut je primjer razrade od urbanističkog mjerila do razine pojedinačnih zgrada.

Reprezentativni sklopovi modernističkog karaktera

Globalni interes za natječaje raspisivane u zemljama u razvoju bio je potaknut željom moderne arhitekture da preispita svoje principe u tranzicijskim društvima. Tako arhitekti Zdravko Bregovac i Vjenceslav Richter 1956. osvajaju natječaj za Nacionalni muzej u Alepu, dok 1961. Bregovac samostalno predlaže rješenje za Nacionalni muzej u Kuvajtu. U oba projekta autori istražuju ideju izložbenog prostora kao apstraktne kutije koja u sebi čuva dislocirane eksponate, pri čemu treba istaknuti da je alepski muzej dugo u literaturi bio navođen kao projekt, a ne realizirano djelo, što je otkriveno novim istraživanjima zgrade čiji tijek izvedbe nije dosad potpuno razjašnjen. U periodu od 1961. do 1970. godine, niz hrvatskih arhitekata sudjeluje u razvoju sveučilišta Kwame Nkrumah University of Science and Technology u Gani. Upravo u tom projektu do izražaja dolazi izričaj internacionalne arhitekture naših autora. U sklopu sveučilišta istaknut je prototipni studentski dom Unity Hall Mire Marasovića i lokalnog arhitekta Johna Owusu Addo, koji se referira na Le Corbusierov Unité d’habitation, kao i apstraktno rješenje Kluba sveučilišnih nastavnika Marasovića i Nikše Cike čije fasadno platno je izvedeno od mreža za kukce umjesto tipične staklene fasade, tako se prilagođavajući lokalnoj klimi. Isto tako, treba spomenuti Kalogjerovu jednostavnu, ali reprezentativnu rezidenciju rektora sveučilišta sastavljenu od dva preklopljena kubusa te Žagarove moderne lamelirane krovne konstrukcije nastale u sklopu nastavnog programa izobrazbe arhitekata. U isto vrijeme arhitekt Branko Petrović crta dva prijedloga za Etiopiju – jedan za novu carsku palaču Haila Selasija te drugi za sjedište Organizacije afričkog jedinstva u Addis Abebi. U projektu palače, autor formama istražuje etiopski i afrički identitet, dok zgradu Organizacije oblikuje internacionalnim pristupom, sukladno njenoj namjeni i simboličkom značaju. U vidu velikih sklopova treba spomenuti i izvoz industrijske arhitekture Jugoslavije u zemlje Afrike i Azije, često kao dio eksporta izvođačkih radova.

Kontekstualnost manjih intervencija s lokalnim utjecajima

Opreku apstrahiranom modernizmu često nude intervencije manjeg mjerila koje se bolje prilagođavaju lokalnom kontekstu. U tom vidu relevantna je arhitektica Dragica Crnković Očko, koja od kraja 50ih do sredine 70ih godina boravi u Africi. Njen kontekstualan pristup, korištenje lokalnih materijala i uključivanje zajednice u izgradnju stavljaju je ispred svoga vremena, a njen izričaj predstavlja sintezu iskustava hrvatske moderne arhitekture i prostora Subsaharske Afrike. Kasnije, u sedamdesetim godinama, ističu se prijedlozi i realizacije na prostoru juga Mediterana. Među njima treba spomenuti arhitekta Ivana Prtenjaka, koji projektira prototipska stambena i turistička naselja, pokazujući vlastiti stav i interpretaciju kulture Sredozemlja. Njegova Kuća pokraj mora u Tunisu nominirana je za Aga Khanovu nagradu za arhitekturu 1995. godine, a povezana je s nizom njegovih eksperimenata s tepih-strukturama. Još jednu vrijednu realizaciju manjeg mjerila kreira arhitekt Boris Pejnović, koji 1976. planira veliku polivalentnu zgradu športsko-rekreacijskog centra u Zelenortskoj Republici. Ova građevina nastaje u skromnim uvjetima s tribinama od nasipa i kamena te s nadstrešnicom od jednog krova na stupovima, a predstavlja odmjeren rad nastao od minimalnog broja elemenata u asketskom duhu.

Praksa projektiranja za Afriku i Aziju nastavlja se i danas, no uglavnom je nepovezana s državnom koordinacijom. Prevladavaju dvije struje, a to su oni rjeđi projekti karitativnog karaktera te brojni drugi radovi plasirani za kapitalističko tržište. Istražena baština zajednička je vrijednost koju dijelimo s afričkim i azijskim zemljama, pa je tako i odgovornost za njenu valorizaciju i očuvanje zajednička, a znanstveni projekti ovog tipa doprinose zaštiti građevina i razumijevanju njihove važnosti u domaćem i internacionalnom kontekstu.

1. Zdravko Bregovac, Vjenceslav Richter, Nacionalni muzej (Muzej starina), Alep, Sirija, natječajni projekt 1956., realizacija (Arhitektura, 1-6, 1956.)
2. Miro Marasović, John Owusu Addo, Studentski dom Unity Hall, Kwame Nkrumah University of Science and Technology, Kumasi, Gana, 1964.-1968. (privatna arhiva autorica izložbe)
3. Miro Marasović, Nikša Ciko, Klub sveučilišnih nastavnika, Kwame Nkrumah University of Science and Technology, Kumasi, Gana, 1965. (privatna arhiva autorica izložbe)
4. Žarko Vincek, Džamija za stambeno naselje uz mornaričku bazu u Homsu, Libija, 1976., projekt (Arhitektonski studio 1955-1977, Panprojekt, Zagreb, 1979.)
5. Ivan Prtenjak, Tuniski ciklus, 1969.-1972. (Ivan Prtenjak, Arhitekture – Architectures, UPI-2M plus, Zagreb, 2015.)
6. Ivan Prtenjak, Tuniski ciklus, 1969.-1972. (Ivan Prtenjak, Arhitekture – Architectures, UPI-2M plus, Zagreb, 2015.)