Pčele su možda insekti koji najviše izazivaju našu fascinaciju i znatiželju. S izuzetkom Antarktike, nalaze se na svim kontinentima, u svim staništima koja sadrže cvjetnice za oprašivanje. Podaci o sakupljanju meda od divljih pčela datiraju još od prije 15 000 godina, a lončići meda čak su pronađeni u grobnicama egipatskih faraona poput Tutankamona. Širom svijeta postoje hiljade vrsta pčela, različitih veličina, boja i ponašanja. Postoji čak nekoliko primjera osamljenih pčela, onih koje ne ubadaju, pa čak i neke vrste koje opstaju kradući od drugih slabijih kolonija. No, ono nešto što je stalno impresioniralo istraživače jest organizacija njihovih košnica, koje su uistinu vrlo naseljena područja s učinkovitošću kojom mogu zavidjeti bilo kojeg urbanističkog planera.

Pčele su složeni insekti, podijeljeni u hijerarhijske skupine. Među ženkama postoji matica, mnogo veća od ostalih, odgovorna za polaganje jajašaca. Tu su i radilice koje se dijele kako bi obavljali sve ostale funkcije u košnici, poput izgradnje saća, hranjenja, sakupljanja hrane izvan košnice, obrane i čišćenja košnice. Mužjaci unutar kolonije su trutovi, i u manjem su broju i njihova jedina funkcija je oplodnja matice. Ova organizacija ima male razlike među vrstama. Na primjer, vrsta Mirim Droriana, uvijek drži u zatvoru pčelu princezu (neoplođenu maticu), spremnu da izvrši svoju funkciju u slučaju smrti matice.

Kad se približimo fizičkoj strukturi košnica, raznolikost građevnih vrsta također je ogromna. Dok Apis Melifera (Medonosna pčela) med skladišti u tradicionalnim heksaugaonim saćama, postoje vrste koje stvaraju prave nebodere. Primjerice, australska vrsta Tetragonula carbonaria nema svima poznatu žaoku za obranu. To, međutim, ne znači da nemaju zaštitne mehanizme. Arhitektura unutar njihovih košnica izgrađena je na način da bube i drugi insekti koji se pokušaju infiltrirati u gnijezda završe izgubljeni u labirintu i prekriveni mješavinom voska, blata i biljne smole, što ih na kraju ubije.

Naročito je ova vrsta dosta proučavana zbog dizajna otkrivenog u njezinim košnicama. Naučnici su primijetili razne strukture u saćama, u tri dimenzije koje se mogu klasificirati u ciljne i spiralne uzorke, koji mogu dosegnuti i do 20 spratova. Ono što je pobudilo znatiželju istraživača jest kako radilice znaju kakvu strukturu treba slijediti. Kako su svjesni gdje započeti izgradnju sljedeće ćelije i koje tačno dimenzije trebaju slijediti, bez projekta ili glavnog plana?

Svaka mala kružna stanica je jajna komora koju gradi pčela radilica koja tamo luči vosak da bi formirala strukturu. Ova se stanica opskrbljuje hranom koju osigura pčela njegovateljica, a matica je napuni jajetom. Unutar tih stanica pčele rastu od jaja do odrasle dobi za oko 50 dana. Kada je izgradnja ćelije završena, radnilice prelaze na sljedeću, gradeći prema van i prema gore spiralno. Odnosno, što je viši nivo, manji je poluprečnik.

U radu objavljenom u Journal of Royal Society, naučnici su primijetili da je rezultirajuća morfologija slična obrascu rasta kristala. Prema istraživačima, kako u kristalima, tako i u saćama ove vrste pčela, rast se odvija u slojevima. Svaki sloj raste dodavanjem pojedinih jedinica, a oba fenomena se mogu opisati u matematičkoj strukturi ekscitabilnog medija. Kristali, viskozne gljive, mozak, srce, hemijski oscilatori, šumski požari i mnogi drugi sistemi mogu funkcionirati kao ekscitabilni mediji; u ovom slučaju to rade i pčele koje izrađuju saće. Ono što nam matematika govori jest da procesi koji pokreću atome ili molekule da se agregiraju poput kristala imaju istu matematičku strukturu kao i procesi koji pokreću pčele kada grade svoje ćelije, tako da oba imaju iste spirale i cilj. Postoji lijepa matematička ekvivalencija između toga kako molekule grade kristal i kako pčele grade saće.

Nakon što je istraživač Julyan H. E. Cartwright prije nekoliko je godina vidio sliku ovih saća, odmah je prepoznao obrazac; u to je vrijeme proučavao mekušce sedfa, čije prelijevajuće ljuske također otkrivaju prepoznatljive spiralne strukture gledane pod elektronskim mikroskopom. To su zakoni ili naredbe koji kao da upravljaju cijelim svemirom, za kojima naučnici tragaju.

Ova malena stvorenja su iznimno važna za život na planeti, posebno za proizvodnju većine hrane koju konzumiramo. Zapravo, kad krenemo sve dublje i dublje ulaziti u prirodu, vidimo koliko je još moramo razumjeti, kako njezinu složenost tako i jednostavnost. Istražujući više o ovim procesima, možemo nastojati raditi na integrisanijim načina s prirodom, ne istražujući je neselektivno, a često i bahato, kao što smo to činili kroz historiju. To prije svega može biti vježba poniznosti za ljude. Razumijevanje prirodnih rješenja može biti dobar način za stvaranje održivije arhitekture.