Ono što je izazov je kako da bude što bolji – ekološki, ekonomski, društveno. Na tome treba raditi aktivno i pozitivno – ne kriviti nikoga već uključiti svakoga u taj proces – od proizvođača cementa, projektanata konstrukcija, izvođača radova do korisnika objekata.

Nikola Tošić (1987.) je postdoktorski istraživač na Politehničkom univerzitetu Katalonije u Barseloni. Nikola je doktorirao 2018. na Građevinskom fakultetu univerziteta u Beogradu, gdje je radio kao asistent i docent do 2019. godine.Nikola je 2019. bio Fulbright Visiting Scholar na Univerzitetu Notre Dame u Indijani, SAD i Marija Sklodovska-Kiri postdoktorski istraživač na Politehničkom univerzitetu Katalonije u periodu 2020.–2022. gjde radi i dalje. Aktivan je član Međunarodne federacija za konstrukcijski beton (fib) gde predvodi radnu grupu 4.7 o konstrukcijskoj upotrebi betona sa recikliranim agregatom. Također je i ekspert u radnoj grupi CEN/TC 250/SC 2/WG 1 koja razvija novi Evrokod 2 i predstavnik Srbije u potkomitetu CEN/TC 250/SC 2.

Nikola se bavi istraživanjem održivih betonskih konstrukcija – upotrebom recikliranih i otpadnih materijala u betonima, upotrebom inovativnih armatura, projektovanjem i proračunom inovativnih betonskih konstrukcija. Razgovarali smo sa Nikolom, a teme čitajte u narednim redovima.

Intervju; Nikola Tošić, postdoktorski istraživač na Politehničkom univerzitetu Katalonije u Barseloni, član Međunarodne federacija za konstrukcijski beton, ekspert u radnoj grupi CEN/TC 250/SC 2/WG 1 koja razvija novi Evrokod 2 i predstavnik Srbije u potkomitetu CEN/TC 250/SC 2.

Za početak recite nam ko je Nikola Tošić?

Pre svega, hvala vam na pozivu i ovoj prilici. Ja bih rekao da sam prije svega neko koga zanima istraživanje i sticanje novih znanja, i to prije svega u oblasti građevinarstva koje je jedna dinamična oblast sa direktnim uticajem na nas i našu sredinu. U tom smislu, moja karijera je počela 2013. godine kada sam započeo doktorske studije na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu gdje sam istovremeno radio i kao asistent u nastavi. Tu sam shvatio koliko je raznovrstan i dinamičan rad na univerzitetu – kombinacija istraživanja, nastave, transfera znanja ka privredi, administrativnog i organizacionog rada, i sve to sarađujući sa velikim brojem kolega. Tokom rada na doktoratu pod mentorstvom prof.dr. Snežane Marinković sam posebno zavolio istraživački rad i bavljenje temom održivosti betonskih konstrukcija. Stoga sam odlučio da se nakon doktoriranja jedan period posvetim isključivo istraživanju. Tako sam dospio do toga da sam uradio jedan istraživački projekat u Americi i nakon njega drugi u Španiji gdje i sada radim.

Istraživač ste na Politehničkom univerzitetu Katalonije u Barseloni. Recite nam više?

Neposredno pred početak pandemije 2020. godine sam se preselio u Barselonu kako bih započeo svoj istraživački projekat u sklopu Marija Sklodovska-Kiri postdoktorske stipendije koju sam dobio 2019. godine. U pitanju su projekti finansirani od strane Evropske Komisije sa odličnim uslovima koji omogućavaju istraživačima da se potpuno posvete istraživanu koje žele. Dvije godine sam proveo radeći na projektu GREEN-FRC „Fibre Reinforced Concrete with Recycled and Waste Materials Optimised for Improved Sustainability of Urban Projects“ u sklopu istraživačke grupe koju predvodi prof. Albert de la Fuente na Politehničkom univerzitetu Katalonije. Tokom te dvije godine sam stekao puno novih znanja, vještina i iskustava o brojnim aspektima i vrstama betonskih konstrukcija, prije svega kako ih učiniti održivijim upotrebom novih materijala i armatura. Nakon zavšrenog Marija Sklodovska-Kiri projekta, nastavio sam rad u Barseloni na novom međunarodnom projektu Recycl3D posvećenom upotrebi recikliranog agregate u 3D štampanim betonima, a od septembra ove godine ću početi da radim na Politehničkom univerzitetu Katalonije kao docent.

Vaša polja istraživanja su betonske konstrukcije i ekološki održive alternative tradicionalnim komponente strukturalnih betonskih kompozita. Šta to znači, recite nam više?

U pitanju je pronalaženje načina kako učiniti betonske konstrukcije održivijim odnosno kako smanjiti njihov uticaj na životnu sredinu, ali istovremeno ih učiniti i ekonomski povoljnijim i povećati benefit koji donose društvu. Na ekološkom nivou radi se prije svega o korištenju nekih novih materijala i komponenti u betonu – npr. upotreba recikliranih i otpadnih materijala za zamjenu agregata ili cementa u betonu ili upotreba novih armatura poput sintetičkih vlakana ili šipki od vlaknima ojačanih poliomera umjesto čelične armature. Tu je zatim i optimizacija projektovanja betonskih konstrukcija – doći do oblika i veličina elemenata koji efikasnije koriste resurse, primjena tipologija konstrukcija koje dozvoljavaju demontažu ili ponovnu upotrebu (npr. kroz prefabrikaciju). U ekonomskom smislu treba se posvetiti analizi kako učiniti materijale za koje znamo da donose ekološki benefit, ekonomski isplativim i atraktivnim. Što se društvenog aspekta tiče, građevinarstvo treba učiniti (ponovno) atraktivnom strukom – primjenom novih tehnologija poput 3D štampe, mašinskog učenja, robota i dronova, biće privučen visokokvalifikovan kadar čime će i primanja zaposlenih u građevinarstvu porasti. Na kraju, izgradnju svake konstrukcije treba ispratiti i uključivanjem svih društvenih aktera u taj proces, prije svega lokalnih zajednica.

Vaš rad uključuje i eksperimentalna istraživanja numeričko modeliranje ponašanja armiranobetonskih konstrukcija. Recite nam više?

Kada govorimo o istraživanju bilo kog fenomena, prije svega su nam neophodni eksperimentalni rezultati, jer rijetko možemo unaprijed tačno znati šta će se desiti određenoj konstrukciji ili elementu u nekoj situaciji, naročito ako su u pitanju novi materijali. Dakle, prvo su nam neophodni eskperimenti. Međutim, eksperimenti su u građevinarstvu skupi – moguće je testirati i mostovski nosač od 40 metara raspona u nekoj laboratoriji, ali jedan ili dva, ne dvadeset. Stoga nam često nedostaju eksperimentalni podaci odnosno imamo ih nedovoljno kako bismo bili sigurni da naši modeli dobro opisuju neki fenomen. Tu u igru ulazi numeričko simuliranje – npr. upotreba konačnih elemenata, radi simularanja eksperimenata koje nismo u mogućnosti da izvedemo. Ako prvo provjerimo kako naša numerička simulacija radi na eksperimentima koje imamo, i vidimo da ih dobro opisuje, možemo biti dovoljno sigurni da je onda ta simulacija adekvatna i za eksperimente koje nismo izveli – time možemo „vještački“ uvećati broj rezultata kojim raspolažemo i bolje proveriti svoje modele.

Bavite se i predavanjem predmeta o armiranobetonskim i prednapregnutim betonskim konstrukcijama?

Da, prije svega tokom rada u Beogradu, a u manjem obimu i u Španiji, mada više aspektom tehnologije izgradnje betonskih konstrukcija. U nastavi je uvijek izazov pronaći balans između prenošenja studentima najnovijih saznanja i onih osnovnih koji su neupitno potrebni za „prosječan“ profesionalni rad u praksi. Ono što sam vidio i ja u svojih ne toliko puno godina rada u nastavi jeste odvijanje velikih promjena u organizaciji, konceptu, tipu i načinu znanja koja se prenose studentima.

Šta Vam je motivacija?

Ne bih mogao da izdvojim jednu stvar, to je prije kombinacija nekoliko faktora. Jedna od stvari koja me puno motiviše je učenje – uvek sam se trudio da budem u sredini u kojoj mogu puno da naučim od svojih mentora ili kolega, poput prof. Snežane Marinković u Beogradu ili Alberta de la Fuentea u Barseloni. Druga stvar koju bih izdvojio kao veliku motivaciju je dinamična i pozitivna atmosfera u timu – ukoliko ste u sredini u kojoj svi puno rade ali i rade sa osmehom – to je velika motivacija. I na kraju, velika motivacija su mi rezultati rada odnosno videti da uložen trud i rad dovode do rezultata (naučnih publikacija, aktivnosti transfera znanja prema industriji, novim istraživačkim projektima i dr.).

Također ste bili sekretar za međunarodne mlade članove Grupa fib (Međunarodna federacija za konstrukcijski beton). Možete li nam pojasniti, o čemu se tu radi?

Fib je međunarodna federacija za konstrukcijski beton, organizacija koja okuplja vodeće eksperte iz cijelog sveta i publikuje brojne knjige, časopise i modele propisa za projektovanje betonskih konstrukcija, uvijek predstavljajući najnovija dostignuća. Tokom 2017. godine osnovana je i grupa mladih članova fib-a kako bi se više uključili mladi inženjeri koji će sutra i preuzeti njenim rukovođenjem. Grupa je fenomenalna platforma za kontakte sa ljudima iz cijelog svijeta i direktno uključivanje u tokove istraživanja i prakse. Dvije godine sam vršio funkciju sekretara te grupe mladih članova, a trenutno sam član nekoliko radnih grupa i predvodim jednu koja se bavi betonima sa recikliranim agregatom.

Recite nam, prema Vašem mišljenju kakvo je građevinarstvo u Španiji?

Lično, prije dolaska u Španiju i bližeg upoznavanja sa situacijom ovdje, nisam je povezivao sa veoma naprednom građevinskom industrijom. Međutim, bio sam veoma prijatno iznenađen – u Španiji posluju (i iz Španije su potekle) neke od najvećih građevinskih kompanija na svijetu (poput ACCIONA, Dragados, Sacyr i dr.). S obzirom na njihovo jako lokalno prisustvo i mnoštvo velikih projekata, postoji tijesna saradnja između univerziteta i ovih kompanija, kao i kompanija koje proizvode građevinske materijale. Kompanije su veoma svjesne potreba za investiranje u inovacije u betonskim konstrukcijama i to redovno rade. Sama praksa je veoma raznovrsna, ali svakako tehnički na dosta visokom nivou. Naravno, zavisi i od lokacije – u Barseloni npr. nema toliko izgradnje stambenih i poslovnih objekata (grad je u velikoj mjeri već izgrađen i nema gdje da raste), prisutniji su infrastrukturni projekti i preuređenja javnih prostora. Svakako, sve češće se koriste inovativni materijali i proizvodi.

Možete li napraviti neku usporedbu sa građevinarstvom u Srbiji i regiji?

To može biti dosta nezahvalno, jer nisam direktno uključen niti toliko upućen u trenutno stanje građevinarstva u Srbiji. Ono što mogu reći iz svog ranijeg iskustva je da u mnogo manjoj mjeri postoji saradnja između univerziteta i građevinskih kompanija. To nije „krivica“ ni jedne ni druge strane, već reflektuje činjenicu da je građevinarstvo u Srbiji (i regionu) na tehnički nižem nivou i stoga nema potrebu za najnovijim inovacijama koje se primenjuju drugde i na kojima se radi na univerzitetu. No, već je primjetno sa porastom aktivnosti prethodnih godina i ubrzanim razvojem domaćeg građevinarstva, kako se ovo menja na bolje.

Recite nam kako motivisati studente prema toj branši?

Prije svega prenosom novijih i raznovrsnijih znanja i kompetencija. Danas se u građevinarstvu primjenjuje vještačka inteligencija i mašinsko učenje, roboti, dronovi, 3D štampa. Studentima treba objasniti raznovrsnost poslova kojima se mogu baviti ukoliko postanu diplomirani građevinski inženjeri. U Španiji je često da građevinski inženjeri rade u bankarstvu, energetici, javnoj administraciji i drugim strukama – cijelo društvo je svjesno njihovog širokog i detaljnog tehničkog znanja i rado su zapošljavani u svakoj oblasti. U Srbiji i regionu bojim se da još uvijek postoji stereotip (i među samim građevinskim ineženjerima) da ako se neko ne bavi npr. projektovanjem konstrukcija, onda nije „pravi“ inženjer i „džaba je studirao“. Taj stav se mora promijeniti i mislim da će ga nove generacije promijeniti. Dakle, ako budući studenti vide da će studiranjem građevinarstva steći savremene kompetencije i imati mnogo karijernih mogućnosti – mnogi će se onda odlučiti da studiraju građevinarstvo.

Šta je, prema Vašem mišljenju, najveći problem kada govorimo o betonu?

Rekao bih da beton nema probleme, već izazove. Sam beton rješava mnoge probleme – to je materijal koji se može proizvoditi svuda, lokalno, bez potrebe za uvozom, u bilo kom obliku, sa raznovrsnom radnom snagom i od njega se prave dugotrajne i sigurne konstrukcije. Ono što je izazov je kako da bude što bolji – ekološki, ekonomski, društveno. Na tome treba raditi aktivno i pozitivno – ne kriviti nikoga već uključiti svakoga u taj proces – od proizvođača cementa, projektanata konstrukcija, izvođača radova do korisnika objekata.

Da li su potrebne neke promjene i koje u zakonskoj regulativi?

Apsolutno, ali tu sam daleko od eksperta. Ono što znam je da su projektantima nedostajali propisi koji bi obuhvatali brojne nove materijale koji su se pojavili – to se sada mijenja sa novom generacijom Evrokodova koja trenutno biva usvajana. Sa druge strane, ključnu ulogu mislim da treba da igra ne država, nego lokalne samouprave – gradovi i opštine treba da imaju slobodu da zadaju ciljeve o tome kako žele da im izgleda sredina i konstrukcija koje koriste i u kojima žive – oni će najbolje znati koji materijali su lokalno dostupni i koje kapacitete ima lokalna privreda.

Za kraj, da li imate neku poruku za naše čitaoce?

Vašim čitaocima bih se prije svega zahvalio ukoliko su stigli do kraja ovog intervjua. Onima sa više iskustva (da ne kažem starijima) bih poručio da podrže i daju prostora mladima i njihovim idejama – ključno je da se osjete uključenim i vrednovanim. Onima sa manje iskustva odnosno mlađima bih poručio da uče od starijih, ali i da se bore za svoje ideje.