O knjizi „Put do kuće“ urednika Nevene Novaković i Igora Kuvača

Knjiga Put do kuće je, sa jedne strane, katalog savremenih praksi, zamišljenih i izgrađenih prostora, ali i katalog procesa koji ideju, misao o prostoru, oblikuju u vidljiv i opipljiv prostor: kuću.

Piše: Vedrana Ikalović

Urednici Nevena Novaković, Igor Kuvač

Autori: Adnan Harambašić

Stilijani Dauti, Jorgos Mitrulias, Majkldžon Raftopulos

Nevenka Mančeva Adžievska, Marija Antik Nikolova

Jelena Bogosavljević, Zoran Abadić

Luka Korlaet

Tomaž Krištof

Nerma Linsberger

Mirza Mujezinović

Ana Nikezić

Izdavač Istraživački centar za prostor, Univerzitet u Banjoj Luci, Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet Banjaluka

Jezik BHS, sa sažetim prevodom na engleski

Šetnja počinje na prvim stranicama knjige. Već na početku zastajem, lutam, odlazim od knjige u razmišljanjima o kontinuitetu, strukturi i estetici tradicionalne Kuće (Harambašić). Razmišljam o otvorenosti, o suživotu, kolektivu, povjerenju između Susjeda, korisnika istog ili bliskog Prostora. Brzo se vraćam knjizi, zastajem na Ostrvu, odlazim u razmišljanja o udaljenosti, udobnosti i toplini; o beskrajnim mogućnostima Prostora (Dauti, Mitrulias, Raftopulos). Zatim se izdvajam u betonske zidove prestonice modernizma, tražeći svoj stav o Naslijeđu i fizičkom obliku Naslijeđa; o Kući i njenom postepenom (planiranom i neplaniranom) preobličavanju (Mančeva Adžievska, Antik Nikolova). Sledeći korak pravim po gradskim trgovima, otvorenim prostorima i parkovima koji se penju i provlače kroz Kuću da bi ukrali pogled Rijeci. Mislim na Rijeku, Nebo, i Horizont i (svečani) Susret s njima – svakog dana (Korlaet)! Razmišljanje o tom susretu vodi ka razmišljanju o posjedu, vlasništvu, imanju i nemanju prava na takav, ili sličan, Susret, i naporima da se ta prava ostvare unutar postavljenih planskih okvira (Krištof, Bogosavljević, Abadić, Linsberger). Stranicu za stranicom, okviri se šire i nestaju, uključujući i izjednačavajući vlasnike, korisnike ličnog i zajedničkog prostora, koji se transformišu i prilagođavaju, sa njihovim stvaraocima (Mujezinović). Pravo i Jednakost. Zastajem još jednom. Vraćam se u Budućnost mislima o drugoj vrsti transformacije, onoj koja nasuprot – ili u nastavku – intuitivnog, organskog, postavlja hibridnog Čovjeka neodvojivog od njegovih savremenih proteza (Nikezić).

Knjiga Put do kuće je, sa jedne strane, katalog savremenih praksi, zamišljenih i izgrađenih prostora, ali i katalog procesa koji ideju, misao o prostoru, oblikuju u vidljiv i opipljiv prostor: kuću. Osam šarolikih priča nas uči o kontekstu, o razumijevanju prostora u kojem će se ostaviti trag i koji će se trajno promijeniti, o važnosti odluke i odgovornosti koju svaka prostorna odluka nosi. I što je posebno značajno, priče čitaoca vode kroz kontekst s kojim može da se poistovjeti i koji suštinski poznaje – to je lokalni ili jako blizak, razumljiv kontekst, naš kontekst, i naš prostor, o kojem sami rijetko pišemo a samim tim rijetko i čitamo. To su kuće, stanovi, naselja i gradovi u kojima stanuje neko blizak, drag; u kojima stanujemo mi i koje gradimo mi i naše potrebe.

Sa druge strane, knjiga kroz lični i slobodan pristup autora piše o kući koja je više od kuće, o kući koja je grad (Višestambena zgrada u Veslačkoj Ulici, Višeporodična zgrada u Lastenstrasse – MALAHOF), piše o kući koja je simbol, spomenik i sjećanje (Kuća Stamatovski, Višestambena zgrada socijalnog stanovanja M – Grund), kući koja se nadograđuje, transformiše (Vikend kuća na Salamisu), koja ima svoj život (DOMINUM – projekti za cjelovite obnove višestambenih zgrada u Sloveniji), o kući koja tek treba da postane kuća, da se prisvoji i oboji životom (Regionalni stambeni program u Republici Srbiji – stanovanje za izbeglice i raseljena lica). Na taj način knjiga se dotiče njenih neopipljivih dimenzija – iako ne insistira na njima. Piše o privatnom, ličnom prostoru, te o javnom prostoru i izloženosti pogledima, o intimnosti i sigurnosti, o granici između otvorenog i zatvorenog, kući koja je sklonište i utočište, i koja to ostaje u vremenu promjena.

Konkretno, knjiga piše o Kaknju, Skoplju, Zagrebu, Ljubljani, Novom Pazaru, Ubu, Sevojnom, Mionici, Loznici, Beču…, i zatim u svakodnevnici nešto manje bliskom, ali u ljetnim danima jako bliskom Salamisu, još jednom simbolu – ovog puta simbolu odvojenog života i godišnjih odmora u kojima smo (tradicionalno) odvojeni od kuće, a kojima smo jednako privrženi.

Urednici Nevena Novaković i Igor Kuvač, nadahnuti procesom stvaranja životnog prostora, stvaraju prostor za komunikaciju. Oni, kao i “D ANI arhitekture Banjaluka” čiji su se učesnici sastali i progovorili u knjizi, nenametljivo ali otvoreno pozivaju na razmišljanje i – što je još značajnije – na razmjenu mišljenja. Knjiga su svojevrsni “Dani nakon Dana” koji mogu (i trebaju) da se posjećuju u više navrata. Prvo zato što je jezik kojim knjiga piše raznovrstan: koliko poetičan u doživljaju okruženja toliko pragmatičan u smislu zakonske regulative, energetske efikasnosti, tehničkih i seizmičkih svojstava stambene arhitekture; koliko konceptualan i sveden u prostornim analizama konteksta toliko precizan i raskošan u grafičkim prilozima, tehničkim opisima i modelima; koliko opisan i rječit sa osvrtom na “male stvari”, toliko jednostavan i iskren u razmišljanjima o istosti i različitosti.

A zatim i zato što 180 stranica knjige pored čitanja riječi, opisa, razmišljanja i dosjetki, poziva i na razgledanje odabranih fotografija, na analiziranje dijagrama, modela i maketa, te u (zamišljenu) šetnju kroz ulice i bulevare. Poziva u posjetu i na razgovor u komšijsko dvorište, na terasu, pored maslinjaka, polja kukuruza, ili košarkaškog terena s pogledom na stablo, bunar, rijeku, s pogledom na nebo. Knjiga poziva na učešće u stvaranju prostora i njegovo prisvajanje, na promišljenu arhitekturu, i neprekinutu misao o kući u službi čovjeka, stanara, pojedinca – ili drugim riječima tebe, mene, i nas, pojedinačno i zajedno, dok (iznova i neumorno) gradimo naše kuće – i put do njih.