Sav njihov privatni i profesionalni život vezan je u najvećoj mjeri za Sarajevo – olimpijski grad o čijem nesalomljivom duhu i specifičnoj arhitekturi govore sa posebnim emocijama.

Dragica i Zoran Doršner, bračni par u privatnom životu i kolege – diplomirani inženjeri arhitekture u profesionalnom životu, savremenici su dešavanja jednog od najblistavijih perioda razvoja arhitekture i urbanizma na prostoru bivše Jugoslavije. Doršneri su akteri značajnih promjena druge polovine XX vijeka na sarajevskoj arhitektonskoj sceni u okviru koje su postepeno i vrijedno gradili svoju karijeru. Životno i profesionalno iskustvo koje su stekli uzor je i dragocjen je izvor i inspiracije mlađim kolegama.

Od završetka studija na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, preko prvih profesionalnih angažmana u nekadašnjim jugoslovenskim gigantima – projektantskim biroima i preduzećima, zatim projektovanju u stanogradnji sarajevskih radničkih naselja i izradi Prostornog plana za XIV ZOI Sarajevo 1984. godine, bračni par Doršner aktivno je učestvovao i u postratnoj obnovi Sarajeva. Sav njihov privatni i profesionalni život vezan je u najvećoj mjeri za Sarajevo – olimpijski grad o čijem nesalomljivom duhu i specifičnoj arhitekturi govore sa posebnim emocijama.

Pripremio: Boris Trapara, arhitekta i istoričar arhitekture

BT: Koliko je vaše okruženje uticalo na odabir vašeg budućeg zanimanja? Šta je doprinijelo odluci da upišete studij arhitekture i da arhitektura postane vaš životni i profesionalni izbor?

DD: Odluka o studiranju arhitekture nije bila slučajna. Odrasla sam u okruženju gdje je mnogo ljudi radilo u građevinarstvu, pa tako i moj otac Franjo Vranić koji je kao poslovođa u sarajevskom ŽGP-u nadzirao i organizirao izvedbe niskogradnje i visokogradnje, posebno saobraćajne infrastrukture. Npr. prilikom izgradnje prve skijaške uspinjače na Jahorini 1954. godine vodio je radove na izgradnji polazne i izlazne stanice. Tokom školovanja često sam ocu na gradilište nosila ručak – radilo se od jutra do sutra, a nije bilo „toplog obroka.“ Boraveći u radnoj prostoriji razgledala sam raširene nacrte, način crtanja i kotiranja, tehničkog prikazivanja i čitanja projekta objekta u nastajanju. To me je zainteresiralo i odlučila sam se upisati na arhitekturu. Ljetni raspust od položene mature do upisa na Arhitektonski fakultet provela sam vježbajući slobodno crtanje. Bilo je to davne 1961. godine.

ZD: Djed Josip Doršner, dipl.ing., u drugoj polovini XIX vijeka je diplomirao na Politehnikumu u Cirihu i Austrougarska monarhija uputila ga je u BiH da u Trebinju vodi građenje fortifikacija prema Crnoj gori na Leotaru i na Pogači, saobraćajnica prema Dubrovniku, mostova preko Trebišnjice – zatim gradskog konvikta, bolnice, gimnazije i dr. Njegov najstariji sin Vilim Doršner, dipl.ing., takođe je završio isti studij i kasnije bio ovlašteni graditelj u Dubrovniku. S majčine strane moja teta Sonja Lapajne Oblak, dipl.ing.građ., nakon preživljavanja u fašističkom ženskom logoru Ravensbrik, diplomirala je građevinu u Ljubljani i kao prva ministrica obnove FNRJ započela izgradnju Novog Beograda, a kasnije je vodila Urbanistički zavod u Ljubljani gdje sam ljeti dolazio u “Projektivni atelje” na studentsku praksu. U Ljubljani su me upoznali sa običajem da se mladi arhitekta nakon diplome mora prvo dokazati izgradnjom vlastite kuće kako bi uspješno projektovao i za potrebe investitora, a korisni su mi bili njihovi stručni bilteni i prospekti s tipskim projektima stambenih individualnih kuća.

BT: Koji je bio vaš prvi radni angažman, nakon završetka studija arhitekture? Kakva je bila pozicija mladog inženjera arhitekture na početku razvoja profesionalnog puta tada, u odnosu na danas?

DD: Nakon diplomiranja na Arhitektonskom fakultetu 1968. godine, s obzirom na deficitarnost zvanja diplomiranih arhitekata, odmah sam bila angažovana da pripravnički staž provedem u manjem birou “Projektni atelje” upoznajući tehnologiju projektovanja, obrade i kompletiranja projektne dokumentacije u skladu sa zakonskim propisima i zahtjevima investitora. Drugi dio pripravničkog staža obavila sam u manjoj građevinsko-zanatskoj firmi. Nakon toga zaposlila sam se u projektnom birou “Stambeno preduzeće” Sarajevo (kasnije nazvanom „Sarajevostan“) u kojem sam projektovala objekte visokogradnje kao saradnik – projektant, te samostalni projektant sa položenim stručnim ispitom u oblasti projektovanja 1973 godine. Kasnije sam do kraja radnog vijeka pretežno vodila pripremu, organizaciju i nadzor nad izvođenjem tzv. usmjerene stambene izgradnje grada Sarajeva. „Sarajevostan“ se bavio isključivo projektovanjem i nadzorom nad izvođenjem stambenih objekata na području grada. S obzirom da je tadašnja socijalistička petogodišnja planska stambena izgradnja iznosila cca 8.800 stanova sa skloništima i školama te pratećom infrastrukturom, grad se intenzivno proširivao i teritorijalno.  Podizala su se nova naselja Grbavica I i Grbavica II, Hrasno I i Hrasno II, a zatim je slijedila gradnja Alipašinog polja, Vojničkog polja i Mojmila – sve do izgradnje naselja Dobrinja.                

ZD: Obnova porušene zemlje nakon II svjetskog rata obavljala se s velikim entuzijazmom – počev od studentskih radnih akcija (ispred našeg AF učestvovao sam tokom ljeta 1958. na autoputu „Bratstvo – Jedinstvo“ u Srbiji), a nakon diplomiranja 1963. godine sam se zaposlio u Razvojnom birou „Prosperitet“ pri Privrednoj komori BiH. Trebalo je sa oskudnim znanjem afirmisati ulogu deficitarnog stručnog kadra, jer su tadašnji rukovodioci uglavnom bili sa završenom osnovnom ili „priznatom“ srednjom školom, ali sa zaslugama kao prvoborci u NOR-u. Već iduće godine uz podršku nekoliko mladih arhitekata preimenovao sam biro u „Projektni atelje“ u ul. M. Gorkog, angažirao sam operativan servis FEB sa kopirnicom, proputovali  smo Švedskom i Finskom do biroa arhitekte Alvara Alta, obilazili smo smotre u Milanu i Veneciji, a onda su nam s povjerenjem počeli dolaziti na razgovor, zainteresirani za saradnju, investitori sa sve složenijim zahtjevima.

Po završetku izrade Prostornog plana za XIV ZOI 84 putem DAS-a Društva arhitekata SARAJEVA pokrenuo sam i organizirao Dane arhitekture 1982. godine. Iznenadio nas je odaziv gotovo 240 arhitekata iz cijele Jugoslavije sa 35 referata na aktuelnu stručnu temu „Zimski sportovi i turizam.“ S pažnjom smo prisustvovali dvodnevnim tematskim savjetovanjima na aktuelnim jugoslovenskim Danima arhitekture – u Kumrovcu, Mariboru, Portorožu.

BT: Projektovali ste i realizovali više tipološki različitih arhitektonskih objekata. Koje od tih projekata i realizacija izdvajate?

DD: Relativno kratko bavila sam se projektovanjem objekata, samo nekoliko godina. Kao projektant saradnik radila sam na projektovanju stambenih objekata u Sarajevu, na Koševskom brdu, u Švrakinom selu i na Bistriku. Izdvajam projekte Kolektivnu podzemnu garažu s dječjim igralištem na ravnom krovu u naselju Grbavica i stambeno-poslovni objekat P+2 u Kreševu.

ZD: U polju arhitekture sam bio aktivan više od 40 godina, i to od diplomiranja i zaposlenja 1962. godine, pa do odlaska u penziju 2004. godine. Kada je u pitanju izrada prostorno planske i urbanističke dokumentacije, izdvajam: „Prostorni plan XIV ZOI Sarajevo 1984. godine“ (odgovorni planer za alpske discipline na Bjelašnici i za nordijske discipline i skokove na Velikom i Malom polju na Igmanu), zatim „Idejni koncept RP Jahorine 1979. godine“, zatim „Izmjene i dopune RP grada Olova 1991. godine“ i „Urbanistički projekat stambeno poslovnog i sportskog trenažnog centra u Jablanici.“ Kod projektovanja i realizacije arhitektonskih objekata (cca 1.000 stambenih jedinica) izdvajam: Stambene duplekse S+P+1 u nizu na Koševskom brdu, u Nedžarićima, Sokolović koloniji, na Hotonju i u Vogošći  1973 – 1989. godine, zatim „Stambeno poslovno naselje S+P+4 u Jablanici 1978 – 1990. godine“, zatim „Novi trakt Radiološko onkološkog instituta UMC-a 1975. godine“, zatim „Poslovnu zgradu Zdravstvenog osiguranja u Hrasnu S+P+1, 1976. godine“, te „Objekat Društvenog standarda UNIS UTL sa skloništem S+P u Vogošći 1980. godine“, zatim „Adaptaciju i rekonstrukciju Neurološke klinike UMC-a na Koševu, 1988. godine“, te „Dogradnju i obnovu Likovne akademije UNSA na Obali“ (koncept prof. arh. Stjepan Roš 2001. godine), zatim „Obnovu, adaptaciju i dogradnju Doma zdravlja Omer Maslić“ (autor I faze arh. Vinko Jurić) 2000. godine, te „Idejni projekat Sportske dvorane i teniskog igrališta u Jablanici 1996. godine.“ Učestvovao sam na pozivnim konkursima sa projektima za „Stambeni objekti P+4“ (nakon zemljotresa) u Banjoj Luci i „Urbanističko-arhitektonsko rješenje odmarališta ZENIT RMK Zenica u Neumu“ sa arhitektom Mariom Gluhovićem. Projektantsku saradnju sam ostvario sa akademikom Jurajem Neidhartom na arhitektonskom konkursu za „Islamski vjerski centar u Zagrebu 1977. godine“ i na „Idejnom projektu za motel na izvoru Trebišnjice kod Bileće“, 1978. godine.

BT: U kontekstu arhitekture i urbanizma, koje su razlike društvenog sistema u kojem ste radili u odnosu na današnji društveni sistem? Kakav je nekada bio odnos prema oblikovanju prostora; urbanizmu, arhitekturi i dizajnu ?

DD: Naglašavam da je period nakon II svjetskog rata na nivou BiH  bilo vrijeme planskog urbanizma i arhitekture, dugoročnog planiranja i realizacija – počev od „Hiljadu škola”, „Hiljadu kilometara asfalta”, brojnih hidroelektrana i industrijskih pogona, pa do velikih gradskih i opštinskih stambenih naselja, uključujući prateću infrastrukturu sve do dječijih obdaništa i vrtića. Danas, nismo svjedoci takvog planiranja. Odvija se intenzivna poslijeratna izgradnja poslovnih i stambenih objekata, ali bez zaokružene cjeline što je posljedica nedostatka dugoročnog i sveobuhvatnog planiranja tj. vizije. Nije jasno da li je razlog nedostatak finansijskih sredstava u institucijama zaduženim za izradu planske dokumentacije ili nešto drugo, ali pogrešno je da zainteresovani investitori finansiraju izradu planske dokumentacije ili njene izmjene – ako takva uopšte postoji. Istovremeno ističem i pozitivne primjere kao što su autorske realizacije Nermine Zagore, dipl.ing.arh. i Dine Šamić, dipl.ing.arh. (arhitektonski studio „Firma“) u urbanom dizajnu stepeništa u padinskim dijelovima Sarajeva.

ZD: Po završetku studija arhitekture, skupa sa Vlastom Žuljić, dipl.ing.arh. bio sam angažovan od strane tadašnjeg Društva inženjera i tehničara DIT BiH da budemo stručni izvjestioci Ocjenjivačkog suda na aktuelnom arhitektonskom natječaju i pratili smo kako je javno reagirao akademik Juraj Neidhardt u sprječavanju svojevremenog prijedloga rušenja „bagerom“ Baščaršije kao „zaostalog” primjera gradnje iz prethodnih vremena kako bi se, tobože, izgradilo neko „moderno” Sarajevo?! Protest je uvažen i rezultirao je izradom Regulacionog plana zaštite graditeljskog naslijeđa Baščaršije koji je sprovodio Gradski zavod za zaštitu spomenika Sarajeva, gdje je direktor bio Alija Bejtić, dipl.ing.arh. Stručnjaci Zavoda za planiranje grada Sraajeva, kojim su svojevremeno rukovodili arhitekte Mustafa Džumrukčić, Boro Poznanović, Slobodan Jovandić, Said Jamaković i dr., inovirali su i prema utvrđenim vremenskim ciklusima povremeno javno prezentirali Generalni urbanistički plan GUP u skladu sa razvojnim potrebama opština i grada kao cjeline i opština.

Kao posebno karakterističan i problematičan nedovršeni prethodni primjer izgradnje Sarajeva tokom XX vijeka vrijedi se podsjetiti Marijinog Dvora. Značaj urbanizacije ovog dijela grada potvrđuje i činjenica da su raspisana čak tri javna konkursa sa ciljem dobijanja urbanističkog rješenja područja Marijin Dvor, ali koja ipak nisu dala konačno rješenje. Pamti se anegdota da je tokom Javne rasprave po okončanju jednog od tih konkursa postavljeno pitanje od strane mladih arhitekata: „Svaka čast za arhitektonska rješenja solitera, ali gdje je tu urbanizam?“ Akademik Ivan Štraus je odgovorio pitanjem: „Prvo vi nama objasnite šta podrazumijevate pod urbanizmom?“ Odgovor nije dobio, ali su se u značajnom urbanom prostoru i dalje događali nesporazumi, počev od gradnje neprimjerenih stambenih solitera P+14, od Bistrika do Alipašinog polja i Ilidže, i dr.

BT: Da li nam možete približiti stanogradnju druge polovine XX vijeka? Koji standardi su poštovani, koji materijali korišteni i koji su arhitekti i urbanisti radili na projektovanju stambenih naselja?

DD: Najveći dio radnog vijeka provela sam u stanogradnji. Približno 1975. godine donesena je gradska odluka o gradnji velikih naselja počevši od Alipašinog polja, Dobrinje i Vojničkog polja. Gradili su se objekti u Hrasnom i Novom Sarajevu da bi slijedila izgradnja Koševskog brda, Breke i Ciglana, Vogošće i Ilidže. Gradskom odlukom je „Sarajevostan“ određen za nosioca te izgradnje u saradnji sa Zavodom za izgradnju grada Sarajeva. Došlo je i do udruživanja projektnih biroa u SOUR „Investprojekt.“ Da bi se realizirala odluka o petogodišnjoj izgradnji od 8.000 – 9.000 stanova, angažovani su svi gradski projektantski i izvođački kapaciteti, a povremeno i drugi izvođači iz BiH, Slovenije i Srbije. Doneseni su „Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova“ (tzv. Plava knjiga), objavljeni u Službenom listu SR. BiH br. 13. od 02.10.1976. godine. Najviše projekata za stanogradnju uradio je u okviru SOUR „Investprojekt” projektni biro „Dom”, a posebno bih istakla njihovog urbanistu Mišu Medića, dipl.ing.arh. i projektanta Zdravka Likiću, dipl.ing.arh., te statičare-inženjere Ognjena Malkina i Kemala Tanovića.

ZD: Po okončanju II svjetskog rata slijedila je udarnička planska obnova i izgradnja svih segmenata života, uprkos nedostatku stručnih kadrova. Ali, već do 1950. godine u Novom Sarajevu njemački arhitekta je odslužio kaznu kao vojnik Vermahta tako što je projektovao, organizovao i nadzirao izgradnju novog stambenog naselja od stotinjak stanova. Slijedili su tzv. petogodišnji planovi izgradnje čitave zemlje, počev od školovanja deficitarnog srednjoškolskog i fakultetskog kadra. Udarnički su izgrađene pruge širokog kolosijeka na trasi Brčko – Banovići i Šamac – Sarajevo, kasnije sve do Jadrana.

U arhitektonskoj struci su na nivou Jugoslavije usvojeni racionalni propisi o usmjerenoj stambenoj izgradnji s normativima o vrsti i površini prostorija i stanova, spratnosti, modularnosti od 60 cm, konstruktivnoj visini od 270 i 280 cm, o termičkoj zaštiti prema DIN, ili skandinavskim  normama.

Nakon zemljotresa u jugoslovenskim gradovima, inovirani su seizmički propisi o temeljima, AB serklažima u stanogradnji, a čija primjena je povećala bezbjednost. Industrijski se proizvodila tipska građevinska unutrašnja i vanjska stolarija i bravarija, rasvjetna tijela i sanitarije. Građevinske firme VRANICA, ŽGP, SIGMA i druge izrađivale su montažne međuspratne konstrukcije i stepeništa, dimnjake i ventilacije, termičke fasade i dr. Razvojem domaće industrije sve manje smo zavisili od uvoza za potrebe građevinarstva.

BT: Od kolega arhitekata, vaših savremenika, čiji profesionalni angažman u arhitektonskoj praksi i nastavi posebno cijenite u kontekstu jugoslovenskih privrednih i ekonomskih prilika?

DD&ZD: Vrijedi se prisjetiti djelovanja prvih nastavnika koji su preuzeli katedre na novoosnovanom Arhitektonsko-građevinskom fakultetu, kasnije razdvojenom na Arhitektonsko-urbanistički i Građevinski fakultet. Kadrova je, uglavnom, nedostajalo i po zadatku su pristizali budući docenti i profesori iz Beograda i Zagreba. Neprocjenjivo značajan zadatak u školovanju mladih arhitekata kao deficitarnog kadra je bio na našem fakultetu. Primjetni su bili nedostaci u obrazovnom procesu, jer gotovo da nije bilo demonstratora, asistenata, docenata kao ni stručne literature počev od elementarnih udžbenika. Izuzetak vrijedan poštovanja su bili stručni članci i  knjiga „Arhitektura u BiH i put u savremeno“, autora Juraja Neidhardta i Dušana Grabrijana. Tada smo usvajali međunarodne standarde da izrada udžbenika, magistarskog rada ili doktorata budu obavezni za sve koji se kandidiraju za pedagoški angažman na fakultetu.

U BIH su do tada vrijedno stvarali i afirmisali se izvanredni arhitekti: Juraj Neidhardt, Dušan Grabrijan, Jahiel Finci, Emanuel Šamanek, Bogdan Stojkov, Vinko Jurić, Muhamed i Reuf Kadić, Jovan Korka, Božidar Ćurić, Mladen Vukić i dr.

Šesdesetih godina je, nakon diplomiranja na Arhitektonskom fakultetu, počela sazrijevati i vrijedna i talentovana mlađa generacija arhitekata od kojih su poneki tokom studija bili demonstratori mlađim studentima, a ubrzo su diplomirali i (djelimično) angažovani u nastavi: Ivan Štraus, Zlatko Ugljen, David Finci, Hamdija Salihović, Ahmed Džuvić, Vesna Bugarski, Vera Ćemalović, Mladen Vukić, Aleksandar Lukić, Momir Hrisafović, Mirko i Inge Ovadia, Vlasta Žuljić, Namik Muftić, Smiljka Janjušević, Nikola Nešković, David Finci, Zdravko i Mirjana Lilić, Pišta Peterčić, Rajko i Rajka Mandić, Ognjenka Finci, Stjepan i Tanja Roš, Said i Šefka Jamaković, Nina Ugljen, Ahmed i Faruk Kapidžić, Amir Vuk i dr. Uporedo su se afirmisali statičari Svetozar Bogunović, Greta Ferušić, Slavko Burazor kao i urbanisti Milan Somborski, Ivan Taubman i dr.

BT: Sarajevska škola arhitekture, kao zaseban dio moderne je oko svojih dizajnerskih i ideoloških principa okupila više domaćih arhitekata. Šta vama predstavlja Sarajevska škola arhitekture ?

DD: Uvijek sam pažljivo pratila rad starijih – pripadnika moje generacije, a sada i mladih arhitekata kroz realizacije, projekte i konkursne radove, najčešće prilikom godišnje izložbe Colegium artisticum svih umjetnika BiH. Tokom niza godina formirali su se timovi srodni po ideološkom i dizajnerskom iskazu, tako da su prepoznatljivi. Mogli ste prepoznati koja je to ruka radila – bilo da se radi o stambenim ili javnim objektima i ne samo u Sarajevu nego i u drugim sredinama. Mnoge timove činili su i životni saputnici, bračni drugovi. Zlatko Ugljen svakako predstavlja zasebnu cjelinu i u međunarodnom prostoru. Osvrnuću se i na značajan doprinos projektantica, npr. urbanistice Vlaste Žuljić, dizajnerice Vesne Bugarski, projektantica Vere Ćemalović, Ljerke Begović, Šefke i Maide Jamaković, Ognjenke Finci, Veade Babahmetović i dr.

Nedavna studiozna izložba na temu „TOWARD A CONCRETE UTOPIA: ARCHITECTURE IN YUGOSLAVIA 1948 – 1980“ održana u MOMA u NY 2018. nesporno afirmiše Sarajevsku školu arhitekture na međunarodnoj razini. Između ostalih autora, naša kustosica Mejrema Zatrić, dipl.ing.arh. afirmativno je predstavila izuzetne sarajevske arhitekte, a predstavljeni su i drugi arhitekti našeg područja čija djelatnost potvrđuje visoku ocjenu i internacionalnu vrijednost arhitekture BiH.

ZD: Vrijedi naglasiti da je Sarajevska škola arhitekture i urbanizma odraz dragocjene i živopisne simbioze različitih regionalnih uticaja, počev od srednjoevropskih, balkanskih, maloazijskih, mediteranskih (Prag, Beč, Ljubljana, Zagreb, Dubrovnik, Beograd, Istanbul, Atina) i dr.

Jedan od primjera je značajna tematska izložba „Dragulji arhitekture XX vijeka u BiH” koju je u aprilu 2013. godine na Arhitektonskom fakultetu otvorila Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH kao sastavni dio „5. međunarodne Konferencije o ugroženosti modernog naslijeđ“a, a koju je organizirao Međunarodni centar za očuvanje naslijeđa BH CI-COP. Emotivno smo proživljavali spori, ali uspješan oporavak arhitekture Sarajeva nakon urbicida tokom opsade 1992/95. godine. – gledajući sakupljeno na jednom mjestu ono što je u BiH projektovano i izvedeno od 1900. do 1980. godine, a što je proglašeno nacionalnim spomenikom.

BT: Kako gledate na savremenu arhitekturu bosanskohercegovačkih gradova ? Možete li izdvojiti njene dobre i njene loše strane ? Šta nam trenutni odnos prema prostoru poručuje ?

DD: Na početku ću se osvrnuti na područje grada Sarajeva, a manje na druge sredine uz pretpostavku da imaju više sreće. Individualna stambena izgradnja je većim dijelom bespravna, a prekrila je ravničarske i padinske periferne dijelove grada sa često prisutnim oblikovanjem stranim tradiciji bosanske kuće, često nezavršenim fasadama bez termičke zaštite. Takva naselja najčešće nemaju adekvatnu saobraćajnu, ni instalacionu infrastrukturu, niti neophodne društvene objekte – počev od osnovnih škola, pa dalje. Iznenađuje poslijeratna ekspanzija izgradnje stambenih objekata, često veličinom gabarita i visinom neprimjerenim lokaciji.

Uvidom u dispoziciju stanova te kvadraturu istih, najčešće kroz prodajne prospekte, usmjerena stambena izgradnja bila je humanija, urbanistički prostranija i opremljenija. Nažalost, vidljiva je namjera investitora da uz što manja ulaganja ostvari što veću dobit.

Nadogradnja postojećih objekata usmjerene izgradnje, uglavnom bez saglasnosti stanara i  projektanata, počev od od naselja Grbavica, Vojničkog polja sve do Dobrinje, nagrdila je objekte. A tako su izgrađeni brojni stanovi. Istovemeno su sve češća upozoravajuća pitanja o snabdijevanju grada vodom i kapacitetu kolektora.

Humaniju izgradnju i životnu sredinu možemo postići samo dugoročnim prostornim planovima urađenim od kvalifikovanih nadležnih institucija, a prije definitivnog usvajanja prezentiranih široj javnosti te kontrolisanih od nadležnih institucija u postupku usvajanja odobrenja za građenje. A u svemu je bitna i saglasnost lokalnih zajednica kao konačnih korisnika izgrađenih i slobodnih površina u cilju obezbjeđenja ekološki kvalitetnije životne sredine, počev od čišćeg zraka i vode.

ZD: Pitanje me je podsjetilo na značajan prijedlog prošle decenije o vrednovanju centra grada SARAJEVA kao arhitektonsko-urbanističke cjeline, a koji vrijedi da se o njemu razmisli. U zvaničnu posjetu Sarajevu došli su ugledni autoriteti UIA u okviru posjete evropskim metropolama povodom usvojene Bečke konvencije o zaštiti graditeljskog naslijeđa. Jedan od eksperata za govornicom je pozdravio poveliki skup sarajevskih arhitekata i iznenadio prijedlogom da se u gradu Sarajevu ne primijeni princip pojedinačnog proglašenja zaštićenim vrijednih arhitektonskih objekata nego je predložio da se zaštiti kompletan centar grada Sarajeva, od Marijinog Dvora do Baščaršije.

Nažalost, zadnjih decenija zabrinjavaju povremeni pokušaji da se sprovedu neadekvatne aktivnosti u urbanizmu i arhitekturi, a koje navodim taksativno:

1. Srećom, nije podržan urbanistički natječaj „uređenja” zaštićene Štrosmajerove ulice u Sarajevu sa natkrivanjem i ozelenjavanjem, te izgradnjom podzemnih trgovki;
2. Također, nije prihvaćena izgradnja podzemnog parkinga ispod centralnog Trga Oslobođenja u Sarajevu, nego se pristupilo samo obnovi popločavanja pješačkih staza;
3. Odustalo se (nakon započetih iskopa) od izgradnje podzemne garaže ispod pješačkog trga ispred Narodnog pozorišta u sarajevu;
4. Uprkos brojnih protesta stanovnika Mjesne zajednice Marijin Dvor i gradskih ekologa kao i značajnog deficita zelenih površina te dječijih igrališta unutar grada još je aktuelan zahtjev iz 2018. godine da se na Hastahani u Sarajevu izgradi poslovna zgrada;
5. Uprkos uspješno provedenom međunarodnom natječaju mladih arhitekata EU uz podršku grada Rima i predsjedanju svjetskog autoriteta Zahe Hadid Ocjenjivačkom sudu UIA (u kojem su naši članovi bili Nedžad Kurto, dipl.ing.arh. i Said Jamaković, dipl.ing.arh.) za sarajevsku Koncertnu dvoranu 1995. godine na predhodno odobrenoj lokaciji od strane nadležnog Zavoda, 2021. donosi se naknadno sporna odluka o dodjeli iste lokacije investitoru za izgradnju višespratnog poslovnog objekta s podzemnim parkingom;
6. Nakon uspješnog održavanja XIV ZOI 1984 na olimpijskim zimskim centrima Jahorini i Bjelašnici zabrinjava ekspanzija neplanske izgradnje smještajnih turističkih kapaciteta – uglavnom bez adekvatne infrastrukture počev od nedovršenog fekalnog kolektora koji ugrožava Vrelo Bosne pod Igmanom i istovremeno vodozaštitnu zonu gradskog vodovoda.

Na jednoj strani raduje što se ostvaruju postavljeni ciljevi o razvoju zimskog turizma, sporta i rekreacije, ali na drugoj strani se ne sprječava da komercijalni interes ugrožava autohtonu prirodnu sredinu, počev od zaštićene prašume iznad Velikog polja, pa dalje… A realnost je da su nepovoljne svjetske klimatske promjene (npr. sve toplije zime) zadnjih godina dovele do ukidanja daljih finansijskih ulaganja u svjetske zimske centre. Prema tome, na kraju apelujemo da se naša profesija što odgovornije odnosi prema dragocjenim prirodnim resursima i vrijednoj graditeljskoj baštini Bosne i Hercegovine!

BT: Zahvaljujem vam se na vremenu izdvojenom za razgovor! Vjerujem da će ovaj intervju probuditi veliki interes u stručnim i akademskim krugovima, kao i inspirisati mnoge mlade kolege koji su na početku razvoja karijere u oblastima urbanizma, arhitekture i dizajna!