spot_img

O urbanizmu, obrazovanju arhitekata i upravljanju prostorom govore Vlasta Jelena Žuljić i Nasiha Pozder

 dr.sci. Vlasta Jelena Žuljić, dipl.ing.arh. dr.sci. Nasiha Pozder, dipl.ing.arh., profesorice Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

Intervju pripremio i vodio dr.sci. Boris Trapara, dipl.ing.arh.

Dr.sci. Žuljić, profesor emeritus, diplomirala je na Tehničkom/ Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu (AFS UNSA), a magistrirala i zatim doktorirala 1987. godine sa temom „Urbana morfologija Sarajeva“ na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Bila je dio tima, koautor ili autor više urbanističkih projekata, regulacionih planova i naučnih i stručnih radova u oblasti arhitekture i urbanizma (urbanistički projekti za stambena naselja Aerodrom, rekreativni centar Miljacka, Bob stazu Trebević, i dr., zatim regulacioni planovi za stambena naselja Lukavica, Ciglane 2, regulaciju padinskih naselja u Sarajevu i dr.). Bila je šef katedre za Urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu u periodu od 1986. godine do 2010. godine. Predsjednica je Savjeta za aktuelni Urbanistički plan Sarajeva.

Dr.sci. Pozder bila je studentica profesorice dr sci. Žuljić. Na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je diplomirala, magistrirala i doktorirala 2013. godine sa temom „Rehabilitacija ugljenog grada u postindustrijskoj fazi urbanizacije.“ Objavila je veći broj naučnih i stručnih radova i izradila više studija i projekata iz oblasti arhitekture, urbanizma i prostornog planiranja. Na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je zaposlena od 2004. godine, gdje je 2018. godine izabrana u zvanje docenta. Kroz angažman u Institutu za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje učestvovala je u izradi prostorno-planske dokumentacije za više gradova u Bosni i Hercegovini. Ministrica je okoliša i turizma u Vladi Federacije BiH. 

Urbanizam, kao slojevita oblast koja se bavi prostorom u njegovim različitim aspektima, dugogodišnja je tema akademskog istraživanja i rada u praksi profesorica Žuljić i Pozder. U intervjuu koji slijedi, dr.sci. Žuljić i dr.sci. Pozder su govorile o urbanizmu sa aspekta struke, o vlastitom profesionalnom razvoju u poljima arhitekture i urbanizma, o prvim radnim angažmanima i zadacima, o projektima različitog nivoa složenosti i radu u praksi, o važnosti kontinuiranog usavršavanja i obrazovanja u radu sa studentima, kao i razlikama u obrazovnim sistemima nekad i danas, ali i razlikama kod nas i u svijetu, o izazovima u savremenom tretmanu naših gradova, kao i o drugim lekcijama koje su rezultat dugogodišnjeg iskustva i kontinuiranog usavršavanja u ovoj oblasti.

BT: Kako ste odlučili da se bavite arhitekturom, odnosno urbanizmom? Koliko je vaše okruženje uticalo na odabir vašeg budućeg zanimanja?

VJŽ: Odlučila sam da se upišem na Tehnički fakultet (Arhitektonsko-urbanistički fakultet) u Sarajevu u zadnji moment. Iako, već kao dijete od 3-4 godine voljela sam crtati, osobito kuće. Sve vrijeme, kao malo dijete sam crtala. Slala sam pisma ujaku u formi crteža i osobito crteža kuće koja bi bila presječena, kao što se radi presjek kroz objekt za arhitektonski projekt… Crtala sam kuću sa namještajem, kuću u kojoj sam stanovala sa roditeljima nakon što smo se doselili iz Splita. Prije toga sam razmišljala o astronomiji, to sam prvenstveno željela da studiram i to je trajalo sve do 6. razreda gimnazije (završila sam osmogodišnju gimnaziju u Mostaru). U gimnaziji sam imala osam godina crtanje, to mi je predavao poznati jugoslavenski akvarelista Karlo Afan de Rivera, koji je porijeklom bio Španjolac. Imala sam raznih interesa kao dijete. Svirala sam violinu. To je bila moja preokupacija. Naime, mjesec dana sam bila student na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a onda sam od oca tražila da me premjesti na Tehnički fakultet, Odsjek za arhitekturu, što je on i učinio. Nakon upisa na Arhitektonski odsjek u Sarajevu, razvijala se i moja ljubav prema glazbi i paralelno sam se bavila sa oba zanimanja, no na kraju sam se ipak opredijelila za arhitekturu i urbanizam.

NP: Odrasla sam u kraju u kojem su tvornički dimnjaci i težak, bojom i neugodnim mirisima obojen zrak bili zaštitni znak. Još pamtim da bi snijeg čim bi dotakao tlo postao siv i potom vrlo brzo crn. Sigurna sam da su upravo ta najranija sjećanja na obrise mog grada, njegove mirise i boje, odredila i moj profesionalni put. Mislim da sam imala šest ili sedam godina kada sam na nekom dokumentarnom programu koji je išao u jutarnjim satima vidjela ljude obučene u bijele kute kako stoje za visokim nakošenim pločama (kasnije ću saznati da su to Kulman stolovi) i pomjeraju velike šine sa trokutovima, a iza njihovih poteza ostaju crne, ravne, tušem povučene linije na bijelom papiru. Bila je to ljubav na prvi pogled još dok nisam ni znala da su ljudi u bijelim kutama arhitekte i arhitektice. Nažalost, odavno ne nosimo bijele mantile i sve rjeđe crtamo tušem, ali moja predanost i strast prema ovom pozivu ostala je nepromijenjena, baš kao i teme koje biram u svojim istraživanjima, pa i u ovom političkom angažmanu u kojem sam kao urbanistica završila.

BT:  Šta je bio vaš prvi radni angažman, nakon završetka studija arhitekture? 

VJŽ: Moj prvi angažman vezan je za moje prvo zaposlenje. Naime, moj profesor Miloš Somborski (arhitekt, urbanist, avangardist, fotograf) ponudio mi je odmah nakon diplome rad u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine u kojem su već radili i moji profesor Taubman, profesor Crvčanin i drugi. U moje vrijeme, mi arhitekte smo bili traženo zanimanje i nije trebalo čekati, tako da sam ja odmah počela raditi u urbanizmu i to planove i projekte za razne općine i gradove u Bosni i Hercegovini (Kakanj, Bihać, Trebinje, Doboj i dr.)

NP: Završila sam, i na to sam vrlo ponosna, građevinsku školu u Tuzli. Bila sam ratna generacija koja je pješačila satima do škole, crtala pod svjetlom svijeće i kandila i, prije nego sam upisala Arhitektonski fakultet u Sarajevu, imala sam prvi radni angažman. Imala sam sreću da sam dobila ljetnu praksu u arhitektonskom birou kojeg su tada vodili Alma i Elvis Avdić, od kojih sam učila a koji su također bili diplomanti moje mentorice, profesorice Žuljić, tako da mi se čini da sam uvijek bila pod profesionalnim uticajem profesorice i prije nego smo se srele. Kasnije sam još kao studentica četvrte godine studija počela raditi u malom arhitektonskom birou. Vidjela oglas u novinama i javila se. Prošla test i počela raditi. Bilo je uzbudljivo, jer su to bile postratne godine, puno se obnavljalo, puno gradilo, učili smo crtati bez tuša i rapidografa koristeći računare i programe poput Corela, Auto CAD-a, 3D Max-a, i dr. Ipak, po završetku studija dobila sam poziv profesorice Vesne Hercegovac Pašić da se pridružim njenom timu na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i radim na Urbanističkom projektu Centar Goražde. Taj plan danas držim uramljen iznad mog radnog stola i mislim da me je on sasvim sigurno opredijelio i oblikovao kao urbanisticu. Godine provedene u timu profesorice Hercegovac-Pašić su vjerovatno profesionalno najznačajnije za mene. Imala sam sreće da sam radeći i na fakultetu, ali i u biroima i firmama poput Cet-Bah, GP Gradnja, i učila puno i od potpuno različitih mentora.

BT: Da li je urbanizam jedna od oblasti arhitekture ili bi se mogao posmatrati zasebno? Koliko se aktuelni programi na arhitektonskim fakultetima bave obrazovanjem urbanista? 

VJŽ: Kod nas, u školskom sistemu, urbanizam je jedna od oblasti na Katedri za urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu (AFS UNSA). Ja sam završila arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za arhitekturu. Na nekim svjetskim školama je slično kao i kod nas, osobito u Evropi, ali se to već postepeno mijenja. U SAD-u na nekim univerzitetima urbanizam je organiziran kao zaseban fakultet ili uz neke druge oblasti kao kombinacija predmeta arhitektonsko-urbanističke struke, ekonomsko-urbanističke struke, geografsko-urbanističke struke, itd. Mi urbanizam posmatramo interdisciplinarno, jer je urbanizam slojevit i ne može se tretirati samo iz konteksta arhitekture, već je urbanizam pitanje i privrede grada, društveno-političkih odnosa, morfoloških, klimatskih i svih drugih prirodnih osobenosti prostora, ali i vremena trajanja urbanih sistema i pitanje povijesnog naslijeđa. Urbanista u gradu ima i treba da ima opći uvid u njegov razvoj, njegov prostorni koncept, ekonomski razvoj, povijesno naslijeđe, ali i socijalne i političke odnose. Danas se sve više na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu pridaje značaj svim ovim utjecajima i tu osim profesora arhitekata, učestvuju i profesori iz onih struka koje su neophodne u funkcionalnoj organizaciji grada. Osnovno obrazovanje arhitekte na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu ne daje mogućnost za ulazak u ostale struke koje u praksi učestvuju u radu na urbanim zadacima, a osobito onim na višem nivou kao što su prostorni i urbanistički planovi, međutim, i na urbanističkim projektima i regulacionim planovima određene faze podrazumijevaju učešće struka kao što su prometni i hidro inženjeri, sociolozi, ekonomisti i dr. Razlike u promatranju arhitektonske i urbanističke problematike su višestruke. Problematika arhitektonskih projekata su objekti i okruženje, tj. odnos objekt i njegovo neposredno okruženje, njegova funkcija u prostoru i utjecaj na taj prostor. S druge strane, urbani zadaci su uvijek širi, jer obuhvataju komplekse koji u sebi nose više funkcija, najčešće dugotrajno djelovanje na grad i njegov razvoj, socijalne utjecaje, ekonomski razvoj, političke odnose, povijesne odrednice, odnos statusa grada u širem okruženju, njegove društvene uloge, njegov položaj u naseobinskom sustavu regije, zemlje, eko sustava itd. 

NP: Urbanizam je neodvojiv od arhitekture, ali i od sociologije, ekonomije, ekologije i kulture življenja. Tačno je da urbanizam ima drugo mjerilo u kontekstu arhitekture – mi posmatramo šire područje, veće cjeline, kontekst, ali mislim da se ista širina mora primijeniti i kod projekta enterijera stana ili objekta škole, uvijek! Nažalost, urbanizam je i značajno podložan političkim i društveno-ekonomskim prilikama i vrlo često ovisan o onima koji donose odluke. Ono što pokušavam u svom radu je da mladim kolegama i kolegicama pomognem da formiraju ispravne stavove, da steknu neophodna znanja, da razviju profesionalnu etiku da se kao urbanisti i urbanistice mogu nositi s tim uticajima i pritiscima kojima su u svom poslu neminovno izloženi. Jasno je da je urbanizam u većoj mjeri nego arhitektura u krajnjem rezultatu proizvod kompromisa jer je broj uključenih aktera puno, puno veći kada govorimo o gradu, naselju, nego o pojedinačnom objektu. Upravo ovi uticaji i kompromisi koji ne dolaze isključivo, a vrlo često i nikako, od struke, već od politike, investitora, građana, javnosti, utiču i na važnost i odgovornost koju urbanista ima. Voljela bih vjerovati da smo svi toga svjesni kada krenemo sa novim projektom i planom. Proizvod našeg rada ima trajne posljedice na prostor i njegove korisnike, bez obzira da li su posljedice pozitivne ili negativne.

BT: Svakodnevno ste (bili) u kontaktu sa studentima? Koliko je posao nastavnika zahtjevan i kako utiče na profesionalni put u kontekstu potrebe za stalnim usavršavanjem? Koliko je važan rad u praksi za rad na univerzitetu?

VJŽ: Moj je stav uvijek bio da nastavnik mora imati angažman u praksi kako bi znanje koje prenosi studentima bilo koliko znanstveno, toliko i stručno. Osobito ono vezano za urbanizam, odnosno razvoj grada, jer grad je živi, dakle promjenjivi prostor, podložan kako društvenim, socijalnim, političkim, ali isto tako i znanstveno-stručnim, tehnološkim i svakim drugim promjenama koje sve više i sve brže utječu na njega. Student mora biti svjestan da ono što danas čuje bit će sutra podložno promjenama, da mora biti spreman na kontinuiran rad u praksi, na stalno učenje, a u našoj struci i na praćenje događaja u svijetu, na globalne promjene, ali i zaštitu naslijeđa i identiteta, na prihvatanje različitosti, ali i na prilagodbu promjenama.

NP: Stalno usavršavanje je najljepši dio akademskog posla, bilo da učim zbog studenata ili od studenata. U vrijeme kada sam ja studirala, naši profesori su koristili kredu i tablu kao pomagala i još pamtim prava mala umjetnička djela koja je profesorica Žuljić kreirala na tabli govoreći o Sarajevu. Nažalost nismo imali mobitele da to sačuvamo u nekim foto galerijama. Danas predavanje mora držati i vizuelno pažnju i morate znati više od onoga što student može naći jednostavnom pretragom interneta, pa je izazov pripreme predavanja tim veći. Iako, i danas i sama često pribjegnem kredi i tabli.  Ja sam birala da radim i u praksi. Ne mislim da je nužno raditi u praksi, ali vjerujem da je jako bitno. To je možda ta razlika u kojoj pobjeđujem informacije sa interneta kada govorim studentima. Iskustvo iz prakse je za mene neprocjenljivo.

BT: U kontekstu arhitekture i urbanizma, koje su razlike društvenog sistema u kojem ste vi radili, profesorice Žuljić, u odnosu na današnji društveni sistem u kojem vi radite, profesorice Pozder? Kakav je prije bio odnos prema oblikovanju prostora; urbanizmu, arhitekturi i dizajnu, a kakav je danas?

VJŽ: Promjene u društveno-političkim i ekonomskim odnosima značajno su utjecale i na arhitektonsko-urbanističku struku, ali naglašeno na urbanizam. Posebno je to naglašeno kod vlasništva nad određenim resursima koji imaju karakter društvenog, kao što su šume, vode, zemljišta i dr. Različito se to očituje da li radite plan višeg nivoa ili nižeg. Konfliktne situacije od toga da li nešto ima širi značaj za zajednicu od onoga da li ima individualni karakter sigurno da stvara probleme u radu na planu ili projektu. Recimo u prošlom sustavu grad je (odnosno urbano zemljište na kojem se formirao) bio društveno vlasništvo i mi smo sa aspekta struke „raspolagali“ prostorom onako kako smo to vidjeli kao najbolje rješenje za njegovo funkcioniranje. Danas, vlasništvo nad površinom grada ima svoje „privatne vlasnike“, neprikosnovene, za koje još uvijek nismo našli način kako riješiti taj problem na obostrano zadovoljstvo, na čemu se sigurno treba raditi. Za to ovdje sigurno nije mjesto da se odgovori, jer to je vrlo složen problem. 

NP: Rekla bih da svako vrijeme sa sobom nosi svoje izazove, svoje prepreke i prilike, ali istovremeno mislim da smo mi tih poslijeratnih godina imali više nade i nekog optimizma, imali smo možda više povjerenja u društvo i bili spremniji da radimo i učimo očekujući da ćemo vidjeti rezultate. Naš posao je uvijek zahtjevan, traži punu predanost, konzumira puno našeg vremena, ali mislim da smo ipak počinjali karijere manje opterećeni pritiskom konzumerizma i brzine. S te strane danas je teže, ali, rekla bih da je istovremeno tržište značajno veće, granice su danas puno manje, iz Sarajeva ili Tuzle možete raditi za Stokholm ili Pariz, međutim, takmičite se za posao sa mladim inženjerima koji su odrasli i učili u Finskoj ili Japanu i to sigurno stavlja veći pritisak. Ni naše vrijeme nije nudilo sigurnost ili izvjesnost, ali je, kako rekoh, nudilo nadu i vjeru da će biti bolje i lakše. Usuđujem se reći da je odnos prema prostoru danas u najvećoj mjeri zasnovan na eksploataciji i profitu. Upravo to je uticalo i na moju odluku da se politički angažujem i pokušam emancipatorno djelovati na donosioce odluka, što mi, nažalost, ne uspijeva uvijek ili u potpunosti. 

BT: Učestvovali ste u izradi prostorno-planske dokumentacije različitog nivoa složenosti. Koje od tih projekata posebno izdvajate? 

VJŽ: U stručnoj i znanstvenoj praksi, a smatram to neophodnim za moju nastavnu praksu, učestvovala sam na raznim nivoima urbanih i prostornih planova i projekata kao i znanstvenih studija i drugih vidova istraživanja. Svaki posao ima svoje draži. Neki su individualno radno naglašeni, ali najčešće su to radovi u grupi, osobito kada su planerski zadaci u pitanju koji su po svojoj prirodi interdisciplinarni. Teško je posebno naglasiti i izdvojiti određene. Neki su vrlo dugotrajni. Ono što treba naglasiti je da urbanistički planovi i projekti za razliku od arhitektonskih koji svoje ostvarenje dožive u kraćem roku, neki ne budu realizovani ni za života autora, a vrijeme često utječe i na promjenjivost ostvarenja pa čak i promjene samog autora u viđenju datog plana ili projekata. Složenost planske dokumentacije je višeznačna, ovisno o problematici plana, ali i nivou obuhvata. Sigurno je da se prostorni planovi razlikuju po obimu prostora na koji se odnose (državni prostor, plan određene regije, plan posebnog područja, plan grada, plan općine), ali i problematike kojom se plan bavi (naseobinski sustav uz prometne koridore, velika zaštićena riječna područja, delete, planinska područja i slični eko sustavi.) 

NP: Kako rekoh, prvi plan stoji uramljen iznad mog radnog stola, iako je mislim jedini ikad u mojih dvadeset godina karijere koji nije usvojen. Bilo je i onih za koje su timovi koje sam vodila nagrađivani, bilo je i onih koji su me naučili nekim novim vještinama, ali uvijek se rado sjetim projekta kojeg sam radila sa italijanskim OXFAM-om na razvoju seoskog eko turizma, gdje sam obilazila zaboravljena autohtona sela, u dolini Drine, Une, Sane, Neretve.

BT:  Kako gledate na savremeni tretman prostora bosanskohercegovačkih gradova? Možete li istaknuti njene dobre i njene loše strane? Šta nam trenutni odnos prema prostoru poručuje? Koja je uloga investitora u procesu kreiranja prostora?

VJŽ: Već neko vrijeme nemam uvida u to što se dešava u gradovima i naseljima u Bosni i Hercegovini, osim onoga što se može naći u štampi i na TV programima, a to mi ne dozvoljava da dajem relevantne komentare. No, mislim da velike razlike nema od onoga što se dešava i u Sarajevu. Sprega investitora, urbanista-arhitekata i urbanističkih službi pri općinama ili kantonima/županijama, rezultira dogovorima o tome što najčešće odgovara investitorima. Takvo djelovanje je u suprotnosti sa strukom, koja često popušta i odustaje od svojih principa, a što prihvataju i politički učesnici u ovoj igri što sve češće doprinosi propustima na štetu prostora i stanovnika datih urbanih cjelina. Takvo djelovanje često nanosi nepopravljivu i dugoročnu štetu za budući razvoj ne samo date urbane cjeline, nego i čitavog grada. 

NP: Dobrih strana je jako malo i mislim da su za njih zaslužni građani prije svega, njihov bunt i uključivanje u procese koje se sada postepeno dešava. Nadam se da će rezultati ove uključenosti biti vidljivi i da će ih ohrabriti da istraju. Naravno, nakon što se povjerenje vrati, mislim da će biti važno raditi i sa građanima i sa strukom koja mora voditi procese u skladu sa standardima i pravilima, koji se danas često zanemaruju. Uloga investitora je značajna, ali ne bih rekla da je presudna. Investitor za novac koji ulaže s pravom želi maksimalan profit. Do struke i politike je da investiciju upravi na pravi kolosijek i sa pravim uslovima. Kada pravila budu ista za sve i kada u praksu vratimo teoriju lokacije, urbanističke parametre, zdrav razum, investitori neće biti problem, nego partner.

BT: Sarajevo je česta tema vaših akademskih istraživanja i rada kroz praksu? Šta posebno izdvajate u istraživanju i radu? Koji su izazovi razvoja grada u budućnosti? 

VJŽ: Od početka rada u struci, osobito na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu u Sarajevu moj interes kako stručni, ali osobito znanstveno-prosvjetni vezan je naglašeno za područje Sarajeva. Nakon položenog državnog ispita 1963. godine i natječaja za mjesto asistenta na Katedri za urbanizam prešla sam iz Zavoda za urbanizam Bosne i Hercegovine na Arhitektonsko-urbanistički fakultet u Sarajevu. Tema rada državnog ispita bila je izrada regulacionog plana stambenog naselja na području Koševa – Sarajeva. Već 1965. godine osnovan je prvi dvogodišnji postdiplomski studij u SFRJ u Beogradu koji sam pohađala i sa temom Generalni urbanistički plan Sarajeva (prikazi i komentar) magistrirala 1968. godine. Prema tadašnjem zakonu o izboru asistenta u zvanje docenta trebali smo raditi na habilitaciji. Ja sam radila na temi „Sarajevski glavni gradski centar na prostoru Marijinog dvora“, doktorsku tezu sam također vezala za prostor Sarajeva pod naslovom „Urbana morfologija Sarajeva“ koju sam branila 1987. godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. U zvanje redovnog profesora na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu birana sam 1992. godine, a za predmete Urbano projektiranje 2 (Gradski centri, Makro-urbani centri, Rekreacione zone, Urbano planiranje i Prostorno planiranje). Godine 2000 na prijedlog Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu (Katedre za urbanizam) i Građevinskog fakulteta u Sarajevu, Univerzitet u Sarajevu je potvrdio moje zvanje profesora emeritusa za oblast urbanog planiranja i projektiranja. U to vrijeme otvara se i postdiplomski studij na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, prvo magistarski stupanj, a onda i doktorski, na kojima sam učestvovala i kao nastavnik predavač i kao mentor većem broju kandidata. U kontekstu istraživanja Sarajeva, posebno bih istakla knjigu „Sarajevo metropola“ na kojoj sam koautor sa kolegama Nihadom H. Čengićem i Jasenkom Čakarić. Osim tema vezanih za usavršavanja u struci radim i na stručnim i znanstvenim radovima tematski vezanim za Sarajevo, od kojih su neki i trenutno u pripremi.

NP: Od diplomskog rada sve do doktorata prati me tema (ili je ja biram) industrijskih, rudarskih, ugljenih gradova, njihove regeneracije. Tragam za načinima ozdravljenja ovakvih gradova, samo sada zelenim temama pridružujem i tehnološke alate i težim pametnim gradovima, otpornim gradovima, gradovima za ljude koji su zdravi, čisti, funkcionalni, sigurni, čuvaju zajedničko dobro i odbijam da razvoj gledam isključivo kao profitnu kategoriju što je nažalost danas najčešći slučaj. Bespoštedna eksploatacija i ubrzana urbanizacija nas je sunovratila ka antigradu, ka gradu koji je naklonjeniji automobilu nego pješaku, planinama koje sve više liče na stambena naselja. Izazov će biti sanirati greške, očistiti zrak, vodu, zemlju, ono što je preostalo a da već nije izgrađeno, promijeniti odnos prema infrastrukturi i energetskoj potrošnji i proizvodnji, vratiti se čovjeku. Naklonjena sam skandinavskom urbanizmu, mislim da puno možemo naučiti od Kopenhagena npr., ali i od nama bližih gradova; Beča i Ljubljane. Grad mora biti zdrav, funkcionalan, ugodan, model petnaestominutnog grada kakvog smo nekada zagovarali i u našoj praksi je ono što vidim kao dobar put kojim treba bez odlaganja krenuti. 

Fotografije: Marko Jovančić

Popularno

Copyright- 2021 | m-Kvadrat Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.