Pritzkerova nagrada, često nazivana i ‘arhitektonski Nobel’, za 2021. godinu dodijeljena je francuskom dvojcu Lacaton & Vassal
Piše: doc. dr. sc. Alen Žunić, mag. ing. arch.
Pitanje dobitnika Pritzkerove nagrade svake godine izaziva naglašeno iščekivanje – kome će pripasti to najvažnije svjetsko arhitektonsko priznanje koje će potvrditi da je izabrani autor svojim specifičnim pristupom projektiranju dostigao razinu starhitekta. Već godinama se provlače stanovite kontroverze oko laureata ‘Pritzkera’ pa se tako predlaže da neki neopravdano zaobiđeni korifeji struke koji su krucijalno utjecali na tijek arhitektonske povijesti – poput Bernarda Tschumija, Petera Eisenmana ili Stevena Holla – napokon dobiju tu prestižnu nagradu, a za 2021. ankete su pak najveću prednost za osvajanje davale Davidu Chipperfieldu. Čak 7.3% čitatelja koji su glasali u ArhDailyjevoj anketi (sudjelovalo je gotovo 10.000 ispitanika) njega su istaknuli kao prvog favorita na listi od 50 ponuđenih imena, Bjarke Ingels unatoč mladim godinama bio je odmah na drugom mjestu, dok je recimo Stevenu Hollu pripala tek četvrta pozicija.
Dobitnici 2021. i arhitektura čuvanja postojećeg
Ipak, kao ovogodišnji laureati izabrani su francuski arhitekti Anne Lacaton i Jean-Philippe Vassal i to zbog svoje, kako žiri nagrade ističe „predanosti restorativnoj arhitekturi, koja je u ovom trenutku istovremeno tehnološka, inovativna i ekološki osjetljiva i može se provoditi bez nostalgije“. Ocjenjivački je sud pohvalio njihovu ‘poniznost’ u pristupu koja poštuje ideje prvotnih projektanata (zgrada na kojima naknadno interveniraju), a u nekoliko objava vijesti o njihovom osvajanju nagrade navodi se kako je napokon valoriziran njihov hvalevrijedan i redovito dosljedan princip da se nikada ne ruši postojeće te da se projekti temelje na tri osnovne kategorije održivosti – ekonomskoj, socijalnoj i ekološkoj.
U žiriju su bili neki od najvećih arhitekata današnjice, također raniji dobitnici ‘Pritzkera’ poput Kazuyo Sejime, Wang Shua i Alejandra Aravene, i upravo zbog njihova prosedea koji se temelji na soft pristupu, izuzetno materijalno i socijalno osviještenoj arhitekturi, ne iznenađuje ovogodišnji odabir laureata. Također, Lacaton i Vassal kroz svoju su karijeru bili gostujući profesori i edukatori na brojnim svjetskim školama, a i u rad žirija su bili uključeni predstavnici nekih od najboljih i najinovativnijih fakulteta arhitekture u svijetu poput Barrya Bergdolla, profesora teorije i povijesti arhitekture na Columbia University, ili Marthe Thorne, koja je trenutni dekan na IE School of Architecture and Design u Španjolskoj.
Povijest ‘Pritzkera’ i dosadašnji dobitnici
Obitelj Pritzker osnovala je 1979. nagradu koja se svake godine dodjeljuje živućem arhitektu čiji je rad posebno pridonio skladnom odnosu okoline i ljudi putem medija arhitekture, sa svrhom da potakne kreativnost i inovativnost unutar arhitektonske struke. Nagradu su u proteklih 40-ak godina osvajala najveća imena svjetske arhitekture – od prvog dobitnika Philipa Johnsona, preko ‘klasika’ Alda Rossija, Franka O. Gehryja i Roberta Venturija, pa do recentnih zvijezda poput Rema Koolhaasa, Normana Fostera, Petera Zumthora i Zahe Hadid. Osim što osigurava prestiž, ‘Pritzker’ se sastoji i od pozamašna novčanog iznosa (100.000 US dolara) i brončane medalje izvedene iz dizajna čikaškog arhitekta Louisa Sullivana (prije 1987. dodjeljivane su skulpture iz limitirane edicije Henryja Moora). Naime, sjedište Pritzkerove zaklade Hyatt je u Chicagu, ishodišnom gradu američke modernističke arhitekture i prvih izvedenih nebodera u svijetu (dakako Sullivanovih). Gledamo li cjelokupnu listu dosadašnjih dobitnika ‘Pritzkera’ ove godine je nagrada po treći put dodijeljena francuskim arhitektima, nakon Christiana de Portzamparca i Jeana Nouvela, a nakon što je zadnjih desetak godina uglavnom dominirao Japan – ove kao i prošle godine ‘Pritzker’ se vratio u Europu. Zanimljivo je da su Lacaton i Vassal 49. i jubilarna 50. osoba koji su dobili ovo priznanje, a njihovo je osvajanje ‘Pritzkera’ pokazatelj da dobitnici više nisu samo ‘zvjezdani’ pojedinci (već parovi ili timovi) i da je napokon više žena među dobitnicima. Naime, Lacaton i Vassal tek su treći par koji je nagradu dobio ravnopravno bez obzira na spol, a poznato je da se početkom 2010-ih dugo vodila bitka da se nagrada barem naknadno dodijeli Denise Scott Brown (uz Roberta Venturija koji ju je za zajedničko djelovanje dobio samostalno), što je sigurno dovelo do veće osviještenosti o potrebi promjene dotadašnje prakse isključivog nagrađivanja samo muškaraca.
Prosede i projektantska praksa
Duo Anne Lacaton i Jean-Philippe Vassal upoznao se još krajem sedamdesetih tijekom formalnoga arhitektonskog obrazovanja na École Nationale Supérieure d’Architecture et de Paysage de Bordeaux. Zbog Vassala, koji se preselio u Niger u zapadnoj Africi kako bi se bavio urbanističkim planiranjem, svoj prvi zajednički projekt realizirali su daleko od Francuske. U Africi su podignuli slamnatu kolibu izgrađenu od lokalnoga grmlja. Nakon prvih suradnji ubrzo su osnovali i zajednički ured u Parizu (1987.), a od tada već više od tri desetljeća projektiraju zgrade raznih tipologija – dominantno stambene objekte, s naglaskom na socijalno stanovanje, iako se povremeno posvećuju i projektima za kulturu, edukaciju ili uređenje javnog prostora.
Arhitekturu ureda ‘Lacaton & Vassal’ karakterizira fokus na ekonomski i ekološki osviještene materijale, dok filozofiju njihova prosedea i pristupa projektiranju najbolje opisuje izjava same Anne Lacaton –„Postojeće nikada ne doživljavamo kao problem. Promatramo ga uvijek kroz pozitivnu prizmu jer postoji mogućnost da učinimo više s onim što već imamo“. Uz to, i jedna od članica ‘Pritzkerova’ žirija, ranije spomenuta Thorne, precizno karakterizira njihov rad i navodi kako ‘Lacaton & Vassal’ „…pristupaju svakom projektu uvjereni da ono što već postoji (zgrada, lokalitet, okolina) ima vrijednost i da je njihova uloga arhitekata da cijene, razumiju i prihvate postojeće, uz istovremeno dodavanje nove vrijednosti kroz svaki projekt“.
O njihovim inicijalnim projektima, objektima stanovanja i proširenjima postojećih zgrada koje dobivaju ekstenzije umjesto rušenja napisan je veliki broj članaka, osvrta i arhitektonskih prikaza, ali postoji jedan projekt koji je možda po metodologiji, pristupu i smjelosti vjerojatno važniji od ostalih, sa paradigmatskim zaokretom koji je arhitektima pokazao da se može i ‘drugačije’. Riječ je o Place Léon Aucoc u Bordeauxu iz 1996. godine, trgu koji je trebao biti jedan od redizajniranih urbanih prostora u sklopu gradskog projekta ‘uljepšavanja’. Međutim, Lacaton i Vassal su napravili neočekivanu gestu – umjesto potpune transformacije trokutastog trga koji ima poteze drvoreda i klupa po rubovima, zaključili su nakon istraživanja, razgovora s građanima i korisnicima tog prostora da je trg već prelijep, ispravan, da ne treba dodatne intervencije i promjene. Jednostavno, dobar je takav kakav jest! Predložili su samo brze radove na održavanju u vidu tretiranja postojećih stabala lipe i češćeg čišćenja trga te minimalne korekcije prometa i zamjenu šljunka.
Ideja takvog pristupa zadatku vidljiva je i na ostalim realizacijama i projektiranim rješenjima Lacaton i Vassala od kojih je u struci možda najpoznatiji i naširoko publiciran Grand Parc, stambeni sklop u Bordeauxu, gdje su stanovi dobili bogate adicije na vanjskoj fasadi osmišljene kao dodatni prostor za boravak, a samo tom jednom naizgled malom intervencijom kreativno je transformirana cijela zgrada. Inače, autorski dvojac trenutno radi na nekoliko većih projekata – prenamjeni bivše bolnice u stambenu zgradu sa 138 stambenih jedinica u Parizu, projektiraju još jednu stambenu zgradu s 80 jedinica u Anderlechtu u Belgiji, osmišljaju preuređenje poslovne zgrade u Parizu, hibridnog objekta koji uključuje poslovne i hotelske prostor u Toulouseu,… O kvaliteti njihovih projekata govori i niz globalno istaknutih nagrada – osim recentno osvojenog ‘Pritzkera’ laureati su gotovo svih ključnih priznanja u svijetu arhitekture od Mies van der Rohe nagrade i Heinrich Tessenow Medal do Grand Prix National d’Architecture ili Schelling Architecture Award te im u kolekciji nedostaje još samo Aga Khan Award.
Osim prakse ‘Lacaton & Vassal’ su i aktivni edukatori, a svoj pedagoški rad su razvijali radeći na brojnim svjetskim arhitektonskim fakultetima, nerijetko i odvojeno. Anne Lacaton je izvanredni profesor na ETH Zürich i gostujući profesor na Polytechnic University of Madrid, a predavala je i na brojnim renomiranim školama poput TU Delft ili Harvard GSD. Jean-Philippe Vassal je pak izvanredni profesor na Universität der Künste Berlin, a do sada je bio predavač na TU Berlin, Peter Behrens School of Arts te arhitektonskim školama u Versaillesu i Bordeauxu.
Dodjeljivanjem nagrade Lacaton i Vassalu zaklada ‘Pritzker’ je pokazala kako vrednuje inovaciju, smjelost i hrabrost u načinu promišljanja, ali ne nužno kroz ekstravagantnu formu, već kroz prenamjenu postojećeg i očuvanje trenutnog bez potrebe da se istakne samo ego arhitekata, no uvijek sa željom da se zaista pomogne korisnicima prostora – uz racionalnu energetsku i ekonomsku potrošnju, a maksimalnu društvenu ‘dobit’.
