Stara bosanska kuća u Gradišću
Prema mišljenju struke, u zemljama regiona proteklih nekoliko decenija mnoge stare kuće su zapuštene i urušene, manji procenat njih je nestručno restaurisan, a brojne nove nekvalitetno izgrađene, često uz nepoštovanje seizmičkih propisa.
Piše Slobodan Maldini, arhitekta, pisac, umjetnik i teoretičar arhitekture
Nakon što je serija zemljotresa prošle zime pogodila područje Petrinje u Hrvatskoj i šire, razvila se opravdana polemika među arhitektima, posebno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, o razlozima zbog kojih je tamo neočekivano srušen veliki broj nedavno obnovljenih kuća, a još više je njih oštećenih, u tolikoj mjeri da ih treba ukloniti. Prema mišljenju struke, u zemljama regiona proteklih nekoliko decenija mnoge stare kuće su zapuštene i urušene, manji procenat njih je nestručno restaurisan, a brojne nove nekvalitetno izgrađene, često uz nepoštovanje seizmičkih propisa. Da je bilo moguće izbjeći devastaciju ovako velikih razmjera, hrvatski arhitekti ističu pokazujući proste činjenice da nijedan među nekoliko arhitektonskih objekata u izgrađenih u Petrinji poznatog hrvatskog arhitekte Davora Salopeka, uključujući i rekonstruisanu kasnobaroknu crkvu u centru mjesta, nije ozbiljnije oštećen. Sve to govori o velikom značaju učešća stručnog arhitekte u današnjem graditeljstvu i potrebe poštovanja zakona i propisa, naročito onih o seizmičkoj zaštiti arhitektonskih objekata. Ali, da li je Salopek redak primjer savjesnog arhitekte i kolika je odgovornost arhitektonske struke, posebno danas?
Novi projekat tradicionalne šumadijske kuće Božidar Petrović
Iako je tokom trajanja pandemije tržište nekretnina u Bosni i Hercegovino praktično paralizovano, a u Hrvatskoj obim prometa vidno smanjen, uočljiv je trajni rast gradnje i cijena građevinskog zemljišta i objekata u gotovo svim zemljama regiona. Međutim, već prvi pogled na dugoročne trendove tržišta nekretnina jasno pokazuje razliku u potražnji za starom u odnosu na novu gradnju. Paradoksalno, kupci stanova još uvijek imaju veliku naklonost prema “dobrim, kvalitetnim starinskim zgradama” u odnosu na “aljkavo izgrađene lamele” novijeg datuma. Nasuprot nekadašnjoj izgradnji gradskih stambenih palata gdje projektanti nisu pravili kompromise na račun kvaliteta, danas sve veći broj neiskusnih privatnih investitora i njima potčinjenih arhitekata u projektima štede na materijalima, grade “u fušu”, sa glavnim ciljem da umanjenjem kvaliteta na svakom detalju povećaju zaradu. Novoizgrađeni arhitektonski objekti nerijetko sadrže konstrukcije nedovoljnog presjeka i nosivosti, tanje izolacione obloge, jeftine surogate umjesto originalnih građevinskih materijala, što u konačnom doprinosi opštem degradiranju vrijednosti građevina. Posebno je zabilježeno prisustvo novih zgrada koje su projektovane uz minimalna statička obezbjeđenja, a naročito ona koja se odnose na protivpožarnu i seizmičku zaštitu. Utisak je da savremena arhitektura posvećuje manje pažnje stabilnosti i sigurnosti građevinskih objekata od nekadašnje, a da se taj trend ubrzava prije svega neselektivnom upotrebom i štednjom građevinskog materijala i nedovoljnom pažnjom u odnosu na sigurnost arhitektonskih objekata.
Nažalost, u zemljama regiona još uvijek su primjeri nekvalitetne gradnje brojniji od dobrih, a pozicije iskusnih arhitekata sve više preuzimaju laici namećući se “ušminkanim” projektima, konstruktivno i prostorno nefunkcionalnim, čak apsurdnim arhitektonskim objektima. Zbog loših projektanata i manjkavih – nedorečenih propisa, prostori savremenih zgrada često ne zadovoljavaju tehničke kriterijume i savremene funkcionalne potrebe stanovnika. U namjeri realizacije jeftinih stanova zapostavljaju se neophodne upotrebne karakteristike i svode se na minimum potreban da bi arhitektonski prostor mogao da zadovolji osnovne zahtjeve kupaca. Umjesto racionalnih površina i rasporeda prostorija težište se baca na atraktivnu opremu, boje, završne radove, a izostavljaju se bitne karakteristike koje čine jedan prostor upotrebljivim i prihvatljivim za život i rad. Tako, na primer, današnji petosobni stanovi po pravilu sadrže neupotrebljive kuhinje površine neverovatno malih oko 5 kvadrata, i mikro spavaće kabine, nasuprot velikim površinama funkcionalno neupotrebljivih degažmana, ulaza, hodnika.
Svjesni graditeljskog haosa prisutnog na tržištu savremenih nekretnina, kupci se više ne opredeljuju prema kvalitetu projekta stana, već isključivo prema lokaciji. Više nije bitno kakav je raspored prostorija, da li je stan funkcionalan, osunčan i provjetren, zdrav za život, već je opredjeljujuće mjesto-lokacija u gradu na kojoj se zgrada nalazi. Bitno je stanovati i raditi u centru grada, a sama funkcionalnost i korisnost prostora je u drugom planu. Iz tog razloga, velike su tržišne razlike u cijeni arhitektonskih objekata u centru gradova u odnosu na one u predgrađima.
Kada se kupci napokon usele u nove stanove, tada sebi daju za pravo da seku stubove, uklanjaju zidove, zastakljuju terase, mijenjaju podove i opremu, po svojoj volji. Za to ne angažuju arhitekte, niti polažu račune zbog uništenja arhitektonskog objekta. I dalje ćemo imati primjere nepovratne destrukcije čitavih zgrada, pa i ugrožavanje života stanara, poput opštepoznatih gde su vlasnici stana u prizemlju visokospratnice uklonili noseći stub da bi proširili sobu u stanu za manje od kvadratnog metra.
Međutim, pandemija koronavirusa danas je dovela do situacije u kojoj mnogi napuštaju gradove i sele se u ruralne oblasti, živeći u izdvojenim kućama i radeći putem internet konekcije. Novi razvoj stanovanja i rada u regionu vjerovatno će ići u pravcu realizacije ekološki prihvatljivog dizajns i socijalne inkluzivnosti. U prošlosti, život u ruralnim sredinama ili boravak u naseljima kućama za odmor, šumskim, seoskim kućama i kampovima u prirodi zapostavljen je i sproveden mjestimično i haotično, neplanski, što je dovelo u pojedinim slučajevima čak i do devastacije prirodne okoline. Da bi nastale velike urbane strukture koje sadrže vikend-zone sa kućama za odmor, nerijetko su uništavane – sječene velike površine šuma i drugih prirodnih dobara, što je doprinosilo gubitku prirodnih sredina i povećanoj zagađenosti prostora. Nasuprot ovakvim, ekološki neprihvatljivim i ekonomski neodrživim projektima, novi koncept života i odmora u prirodi sadržan u savremenim trendovima u arhitekturi uspostavlja novi tip gradnje u kojem se ne narušavaju priroda, a upotrebljavaju njeni resursi na prihvatljiv, ekološki i ograničen način. Novi vid života u kućama u prirodi donijet će nam drugi vid arhitekture, objekte građene od tradicionalnih, biorazgradivih, prirodnih materijala, malih veličina, izrađene u 100% prirodnim i ekološki prihvatljivim materijalima, na prirodan i jednostavan način, uz upotrebu novih standarda gradnje koji uključuju funkcionalne prostore i zadovoljavaju tehničke zahtjeve sigurnosti građevinskih objekata.
