Pisati po ispisanom jeste definicija ovog pojma! Da li u arhitekturi i oblikovanju grada možemo koristiti ovaj termin, da bi lakše svarili, shvatili šta je arhitektura. Sarajevo jeste primjer takvog istorijskog taloga na njegovoj memoriji, koji neminovno, u svojoj memoriji, upućuje i provocira da se trenutno određenje vremena, u kojem se upisujete u njega, na način tog vremena iskaže, da se doda još jedan god. Za jednu rigidnu arhitektonsku logiku, a mi obučeni u crno, jesmo u autizmu ove naše profesije. Sarajevo izgleda haotično i neuhvatljivo za nekog čija je percepcija odgajana na nekom drugom postulatu i sudu vrjednovanja. Sarajevo je jedan od najjasnijih primjera one Fukoove HETEROTOPIČNOSTI. Ma kako izlizano nekom zvučalo, mi ovde moramo jasno reći da je malo gradova na svijetu, da su u tako relativno malom prostoru našli relaciju i uspostavili koegzistenciju razni svjetonazori, dominatni odnosi do prostora. Ono jeste amalgam tih odnosa. Heterotopičnost jeste jedna vrsta, otopljene razblažene utopije u pragmi života…

Studio Zec

O tom odnosu orijenta do HORIZONTALE i okcidenta do VERTIKALE, o vanvremenskim objektima vernakularne arhitekture, arhitekture koja zahvaljujući Neidhardtu i Grabrijanu spada u najautentičniju modernu na Balkanu, pisao sam za novu monografiju o gradu. (Uz ovo pismo rado ću žiriju poslati ovaj tekst, jer sam ga pisao kao arhitekta za nekog ko prvi put dolazi u grad). Ne možete na ovim prostorima, osim ponegdje u Dalmaciji, naći modernu sa četverovodnim krovom. Za današnje mlade arhitekte to je JERES, a ne logičan, tradicijski završetak kuće, kapa koja inspiriše. Hvala KENGO KUMI, FUJIMORIJU što su svojim primjerima vratili dignitet krovu i drvetu u arhitekturi.

Ovaj mali uvod ne škodi, da bi shvatili šta je prethodilo i koliko je važna ova “BORBA KOJA TRAJE“ da bi se ova kuća ostvarila, u osjetljivom tkivu Sarajeva. Kada radite u ovako osjetljivom urbanom tkivu morate biti koncentrisani, kao da ste neurohirurg, jer hiruških zahvata sa socijalizmom, tih smjelih ulazaka u prostor grada, nema na urbanom tkivu Sarajeva.

Ovo poslijeratno – postdejtonsko – Sarajevo jeste poligon jednog rigidnog neoliberalnog kapitala i njegovog špekulanskog odnosa do prostora, kako je veliki Lewis Mumford definisao. Nema tu odnosa do javnog, jer danas javno postaje moje, a to je bila tema mog predavanja na zadnjem kongresu arhitekata Hrvatske. Zašto ovo pišem? Mislim da svaki žiri kojeg naše mlade snage vole uvesti, jer sumnjaju u vrijednost vlastitog suda, mora uzeti u obzir KONTEKST NASTAJANJA ARHITEKTURE.

Nije isto raditi u poslijeratnom Sarajevu ili Zagrebu, pa i u drugim dijelovima BiH. Ovo je sada prostor u kojem se na neki način dešavaju scene kao iz kultne knjige Rem Koolhasa “Delirious New York”. Neka naša verzija ludila novopečenog kapitala, u vrlo nedefinisanoj državi koja ima četrnaest -14- ministara prostornog uređenja, a opet svako radi šta hoće. Ovo je neko novo vrijeme koje najbolje definiše naslov knjige A. Minca – “NOVI SREDNJI VIJEK”. Da, toliko je malih lokalnih moćnika na svjetskom planu, od sitnih – od Orbana, do velikih kao što je bio Trump, gdje svi prijašnji dogovori ne važe i ruše se temelji starog svijeta. Sarajevo toliko usitnjeno u svom prostornom razmišljanju, da mi, iako smo dva i pol puta manji od Zagreba, imamo šest svojih “načelnika“, koji vode svoje opštine kao male feude. Sve što se desi u arhitekturi u BiH nakon Dejtona je INCIDENT, nešto što je izmaklo toj vladajućoj osrednjosti i nekompetentnosti politike.

Naša borba za ovu kuću traje, evo sada će PET GODINA, od idejnog do realizacije.

Moraju mlade kolege znati koji je to napor, ubijediti i pobijediti birokratiju, koja svuda na svijetu djeluje po istom principu – da su svojim položajem zaštićeni i udaljeni od posljedica svojih odluka, koje donose bez odgovornosti prema zajednici.

LOKACIJA – preko puta teatra, glavne POŠTE, uz Miljacku i most Čobaniju, čini ovaj ugao jednom sekvencom Sarajeva o koju se svi moraju očešati kada posjete grad.

OVO NIJE KUĆA – OVO JE MALI KOMAD GRADA, mala “ urbana dramaturgija “ jer obuhvata blok i prostire se od ugla do ugla, istina kratke ali značajne ulice. Istorija prostora i slike koje smo imali jasno kazuju da se ovaj urbani prostor tražio i pokušavao napraviti gestu u odnosu na grad.

________________

Pored dežurnih hejtera po portalima, bilo je tu zabrinutosti intelektualne sredine kojoj je, rekao bih to, postala redovna radna temperatura podnošljiva lakoća konformne akademske zajednice. Zajednice koja lagodno živi u ovom društvu kojeg non-stop crni (što nije teško), i negativnim ga prikazuje, a ujedno prima benificije. Ne čuh da su profesorima ukinuli topli obrok, kada svi rade od kuće. Ostario sam slušajući kako su naši profesori to znalački radili i čuvali. Ne znam baš da li je to tako i dalo bi se o kontekstima u kojima nastaje arhitektura diskutovati, jer znamo kakve je zahvate poduzimala bivša nam država, konkurse za cijele gradove. Recimo konkurs za Novi Beograd – za 100000 stanovnika naprimjer. To je obim i snaga koju danas provodi samo KINA. Tako su iza ove naše zgrade, a u tom vremenu su nikla, izrasla dva nebodera za stanovanje -ZVIJEZDA NEBODERI- autora pokojnog Ivana Štrausa. Danas bi te razapeli na takvu pomisao. Tada se odlučivalo kolektivno. Oni su trebali biti niz od sedam takvih vertikala podno Trebevića. Bilo je to radikalnije vrijeme od ovoga, na neki način, po prostor, jer taj sistem je bio prostorno obuhvatniji. Tako je ono sve ispod Marijin Dvora u Sarajevu, nastalo u tom poletnom vremenu nakon drugog svjetskog rata.

Nama u ovom ipak ograničenom vremenu, kratkog dometa, jer ne znam kako da je bogat pojedinac ili kompanija danas, nije kao investitor moćan, niti neko ko može konkurirati državi, jer država sebi gradi i dozvolu daje. Da, da.. naši profesori su radili za državu i sa državom. Evo sada našeg prijedloga kada smo se borili za ovu lokaciju.

Čobanija – Prijedlozi za izradu dopune regulacionog plana

Potez urbanog sklopa oko pozorišne kafane, uz rešetkasti most Čobanija je mali urbanizam ali bitan za daljnji razvojni proces ove strane Miljacke, koji je neupadljiv, pa time i nevidljiv, ali bitan za čitanje grada. Kad pogledate sa parkinga, kod pozorišta,osjetit ćete i vidjeti potencijal ovog urbanog poteza. Karakteriše ga i čini njegov genius loci, pod jedan – masiv Trebevića, ta prirodna krivulja naspram horizontalnog akcenta koju formira u njegovoj bazi, te rijeka Miljacka i time potencira to longitudinalno prostiranje grada od Bentbaše ka Ilidži.

Tu je kao kontrapunkt i vertikala Zvijezda nebodera, koja remeti tu morfološku logičnu, ali bitnu scenu grada. Vertikala je zabluda onog vremena na koju smo navikli, ali od koje nismo naučili, jer skoro obznanjeni vertikalni akcenti nad Skenderijom, kao da su zaboravili ovu davnu lekciju koju nam daje ovaj potez sa Zvijezda neboderima.

Ta strana Miljacke, naspram pozorišta, je “krezava“. Doslovno izgleda kao da se krezav čovjek smije. Neugodno za gledati. Puno kaže o nama i našoj naslijeđenoj, istoku svojstvenu, nedovršenost, nedorađenost, koja, ako je iskrena i spontana, može biti nekad i šarmantna, ali ovaj potez uz Miljacku je neopravdano zaboravljen od gradskog planiranja i djelovanja.

Prijedlog rekonstrukcije sa nadgradnjom nad zgradama koje čine potez ulice Čobanija je važan za budućnost ovog malog urbanog gradskog miljea. Zato je neophodno to sagledati dublje i vizionarski predvidjeti eventualne scenarije, koji su mogući u ovom okruženju. Primjera koliko hoćete, ali najočigledniji su intervencije u Beču, koji zna, umije i ima para da zaštiti ovakvu urbanu cjelinu. PISANJE PO PALIMPSESTU, tj. pisanje po napisanom – to je usud građenja u gradu. NAJBOLJA ZAŠTITA JE EKSTENZIJA – neko je dobro definisao današnje stajalište graditeljske zaštite. Željeznička stanica se pretvori u muzej- Orsay – Pariz. Mi crkvu pretvorili u akademiju, koja je sačuvanu podkupolnu unutrašnjost nažalost poništila nepotrebnom podjelom po presjeku, i tako dobili galeriju u koju se silazi i izgubili pogled na kupolu iznutra. Sadašnji izgled urbanog poteza oko mosta Čobanija, je “palanački“ – ne pripada Sarajevu. Više pripada nekim ravničarskim varošima Vojvodine, tako da izgleda kao da je Sarajevo urbano čučnulo, tu pod jakim masivom Trebevića, kako smo napomenuli. Vrijeme je da se Sarajevo tu malo protegne nagore, uzme zraka, ali zadrži i podcrta horizontalnost buduće siluete izgrađenih objekata. INSISTIRATI NA TOME – na horizontalnosti – da bi se stvorila protivteža jakom elementu JANG-a, opisanog Trebevića, muškog elementa i stvorila pomirujuća energija JING-a – ženskog predznaka u toj horizontalnosti buduće gradnje. Namjerno spominjemo ove pojmove istočne filozofije, kojom se i služe kod planiranja Shangaja. To je logična i organska filozofija do prostora.

Zato insistirati na visinama vijenca od 15m, koji je određen na osnovu sadašnje visine objekta moderne, koji će sigurno dobiti nadogradnju u budućnosti, je upitno.

_____________

Mi hoćemo i predlažemo nešto što će progovoriti sa gradom, novi parter sa staklenim nadstrešnicama, iznad kojeg će se restaurirati torzo ovog urbanog poteza, nad kojim je ostakljena ekstenzija, koja završava zbirnom strehom. Iznad strehe je kapa, najvrijedniji prostori urbanog gradskog življenja, mansarde, otvoreni urbani prostori, a ne neka romantična studentska potkrovlja za zaljubljene. Realno, ovo vrijeme nameće da se o takvim prostorima misli totalno drukčije od dosadašnje navike, gdje je to bila dodatna oprema na zgradama. To jeste realno, najelitnije gradsko življenje. Kad počnemo letiti po gradovima, (“Skycar city”, knjiga MVRD o tome govori, a za to se spremamo sa razvojem dronova) to će da bude osnovni sprat – nebesko prizemlje, a ispod idu sutereni. Znamo da se Bosmal sa platformom na krovu spremio za to! Primjeri takvih nadogradnji u Beču su aktivirali i razbudili doživljaj grada. Velika šansa je da se to desi i na potezu Čobanije, koji bi time postao odrednica za taj mali, ali urbani sklop grada. ZA DOBRU ARHITEKTURU JE POTREBNO, KAO I ZA TANGO, DVOJE! – Jean Nouvel. Prezentovani prijedlog je izraz te relacije.

Prijedlog proizlazi iz analitičkog razmatranja lokacije i naše sugestije su slijedeće:

• visina vijenca od 15 metara neka bude visina koju zamjeti pješak, ali iznad dopustiti da se desi arhitektura iz razloga koje smo opisali, jer iz grafičkih priloga se vidi da je NOVA REALNOST hotel Marriott sa svojih pet spratova;
• Iznad vijenca neka se dozvoli smjela i potrebna, ovakvom tipu urbanog dizajniranja, nadogradnja u formi dvoetažne mansarde, koja priliči kao šešir ovakvoj gospođi od kuće;
• materijalizacijom podcrtati narativnost arhitektonskog objekta;

Nadamo se razumijevanju koje ste iskazali i do sad u našoj relaciji, uz želju da napravimo urnek za ovu vrstu intervencije u gradu, a koja nam neminovno slijedi u daljnjem pospremanju grada.

ZAKLJUČAK

Nakon što se ukazala, nakon skinute skele, zgrada je sa jednim dostojanstvenim pristupom primljena od naroda i puka, koji je sada na dnevnoj bazi obilazi i komentariše.

KUĆA JE UVIJEK U OKU KOMŠIJE i ona je uvijek javna, ona nije nikad samo tvoja. Reakcije građana na novog komšiju su iznenađujuće pozitivne i mišljenja smo da će, kada se objekat naseli, kada parter oživi, to biti novi spot u starom tkivu Sarajeva. Ovaj pristup ovakvoj intervenciji u ovakvim ambijentima u Sarajevu, sada ima egzemplaran primjer, jer ne zaboravite ovo je obična stambena gradska kuća. U takvoj izgradnji investitor je uvijek, onaj koji secira investiciju i gleda gdje da uštedi. U ovom postdejtonskom Sarajevu stambena izgradnja je u regresiji u odnosu na prošla vremena i krajnji njen izraz je demit fasada i dvokrilni prozor od plastike. Kada analizirate ovaj objekat i sa te, ne baš zanemarive strane, on je podigao mjernu ljestvicu za ovu vrstu objekata i jasno istakao devizu da je KVALITET BESPLATAN. Kvalitet izvedenog uz sve gore navedeno je ekonomski opravdalo sav trud investitora, nama kao i glumcima na kraju, ostaju aplauzi onih koji ovo sada vide kao doprinos očuvanju grada. Arhitekti u Sarajevu su prvi sa kojima investitor počne trgovati a zadnji kojeg plati, jer treba ga do kraja i zato mu duguje. Da budemo jasni mi i u studiju Zec smo imali niz diskusija na temu – Kako bi postavili kuću da nismo morali imati mišljenja zavoda za zaštitu i zavoda za planiranje. Opet bi to bila kuća na trotoaru u kontaktu sa ulicom, sa jasnim otvorima naspram nje. To bi bila stambena gradska kuća, koja se ne čita po broju balkona i ladica koje čine arhitekturu takvih novogradskih naselja. Bila bi to ista težnja za gradskom uličnom kućom.

________________

OVO NIJE OBIČNA KUĆA I NE DESI SE TO ČESTO da nešto novo probudi stari dio grada.

S T U D I O Z E C