Sve veća urbanizacija, prekomjerna proizvodnja otpada, pretjerana potrošnja materijalnih dobara i iskorištavanje prirodnih resursa. Mnogo je faktora koji pridonose utjecaju ljudi na okoliš na planeti Zemlji. Oskudica sirovina i uporaba neobnovljivih resursa već je realnost, a priroda više ne može povratiti obnovljive izvore istim tempom kojim se eksploatira. Utjecaj ljudskih aktivnosti toliko je velik da su naučnicii istakli da živimo u novom geološkom dobu Antropocena (grč. ‘antropo’ – čovjek i ‘cene’ – novo). Građevinska je industrija glavni potrošač resursa i proizvođač otpada. U Evropi izgradnja i upotreba objekata predstavljaju oko 50% cjelokupnog izvlačenja resursa i potrošnje energije te oko jedne trećine ukupne potrošnje vode.
Koliko god ove činjenice mogle biti obeshrabrujuće, postoje ljudi koji ih vide kao potencijalne izvore korisnih promjena na planetu. Jedan od pozitivnih primjera je autorica Anette Hillebrandt, koja je zajedno s drugim autorima razvila knjigu: Priručnik za recikliranje: građevine kao izvori materijala. Knjiga je sveobuhvatan vodič koji pruža detaljna objašnjenja metoda izračuna i trendova nadmetanja koji uključuju ponovnu upotrebu materijala u građevinarstvu. Mnoge sirovine više nisu u izvornom obliku: povezane su u nove, antropogene strukture, prije svega zgrade. Upravo ovaj koncept “urbanog rudarstva” prožima se kroz knjigu. Autorka nastoji promijeniti percepciju o izgrađenom fondu gradova, predstavljajući ih kao istinske rudnike korisnih resursa za buduću izgradnju.
Njemačka, na primjer, ima ležište od preko 50 milijardi tona antropogenog materijala u obliku robe ili otpadnih proizvoda, a taj volumen trenutno raste po godišnjoj stopi od 10 tona po stanovniku. „Urbano rudarstvo“ znači oporavak materijala iz ove antropogene zalihe radi ponovnog pokretanja u novom proizvodnom procesu. Ovo je promjena paradigme koja utječe na građevinsku industriju antropocena koja podrazumijeva razdvajanje građevinskih procesa i materijala i visoku reciklažu istog. U koncept “urbanog rudarstva” uvršteno je kružno planiranje i koštanje tokom cijelog životnog ciklusa objekta, uključujući i njegov ekološki utjecaj. Označava odmak od linearnog ekonomskog razmišljanja, sa jednosmjernom logikom širenja, jednostranim pogledom na investicijske troškove i krajnjim scenarijima odlaganja na odlagališta.
U tu svrhu sve strane uključene u izgradnju imaju primarne funkcije, koje nisu ograničene na projektovanje ili izgradnju, ali idu daleko dalje od toga. Budući objekti više ne bi trebali biti planirani za otpad / odlagalište, već kao međufazne depozite (“skaldišta”) sirovina:
- vlasnik/izvođač osigurava izgradnju – i na kraju upotrebnog vijeka – dekonstrukciju objekta;
- industrija treba da pristane na odgovornu proizvodnu politiku, obavezu vraćanja svojih proizvoda i materijala, ili korištenja (ili uspostavljanja novih) službenih oblika recikliranja,
- arhitekti i građevinci treba da koriste metode demontažne konstrukcije za buduću dekonstrukciju i određuju materijale koji se mogu reciklirati.
Ovaj nivo razmatranja kreće se od razmišljanja o odvojivim spojevima do određivanja recikliranih i održivih materijala u svakom pogledu. Arhitekti su od jedinstvene važnosti u tom procesu i treba ih dobro informisati kako bi mogli razotkriti neetične strategije industrije građevinskih proizvoda.
Nepobitno je da moramo promijeniti svoje razmišljanje i djelovanje kako bismo postigli značajne promjene u budućnosti. Izgradnja u antropocenu zavisit će uveliko od oporavka i recikliranja građevinskih materijala iz ‘urbanog ekosistema’, odvojivim građevinskim materijalima, brizi o životnim ciklusima, kružnom planiranju i mnogim drugim faktorima.
