Arhitekte nastoje promicati aktivnu slobodnu igru, pozitivne i zdrave odnose, dobrobit i kontakt s prirodom kroz artikulaciju prostora, zajednice i kulture vrtića i školskih igrališta. Školska dvorišta su uglavnom unificirana područja koja „guše“ kulturu i teritorij koji im ostavlja nepostojani individualni identitet. U nastavku donosimo neke aspkte, kako školsko dvorište pretvoriti u interaktivni krajolik za učenje i socijalizaciju:
Školski krajolik
Dizajn i izgradnja obrazovnih objekata usredotočeni su na formalne aktivnosti učenja (učionice, biblioteke, sportski tereni), administrativni uredi, te higijenske i prehrambene usluge, a školsko dvorište (mjesto neformalnog učenja) ostavlja se kao ostatak ravnog prostora između učionica. Dakle, školski krajolik treba biti osmišljen da promoviše igru i socijalizaciju.
Učenje kroz krajolik
Školsko dvorište koje je pretvoreno u krajolik koji uči artikuliše prostor, kulturu i pogled zajednice, tako da upotreba koju mu učenici daju potiče fizičko, socioemocionalno i kognitivno učenje. Kako bi se postigla ovu artikulacija, potrebno je razviti interdisciplinarnu metodu kroz dijalog između arhitekture i obrazovanja, koji zajednicu povezuje s transformisanim prostorom i potiče ih na razmišljanje o prednostima igre na otvorenom.
Prostor igra ključnu ulogu u poticanju igre i socijalizacije. Korištenjem polifunkcionalnih konstrukcija, organskih materijala i kontakta s prirodom, mijenja se školsko dvorište i način njegova korištenja. Krajolik koji uči podstiče znanje, tradiciju i vrijednosti zajednice, te promoviše aktivnu slobodnu igru, zdrave životne navike, pozitivne odnose i dobrobit.
Prostor kao ključni faktor učenja, među ostalim, razmatrali su arhitekti poput Richarda Neutra, Hermana Hertzbergera i Carla Theodora Sørensena. Krajolik koji uči je arhitektonski komad, a ne zbroj različitih elemenata.
Rizik u igri
Da bi stekli sve vrste vještina, djeci i tinejdžerima potreban je raznolik i izazovan prostor koji potiče aktivnu slobodnu igru na otvorenom. Tokom igre djeca otkrivaju lične interese i grade društvene odnose. Dizajn obrazovnog krajolika uzima u obzir dob učenika bez podcjenjivanja, tako da mogu testirati sebe, donositi odluke, raditi na samoreguliaciji i ispitati vlastite granice.
Važno je znati razliku između korisnog rizika i opasnosti, kako bi se izbjeglo pretjerano zaštitno društvo. Hodanje ili trčanje uz padinu, penjanje na konopac primjeri su korisnih rizika jer djeca trebaju razviti različite vještine, te naučiti upravljati istima. Ako djeca nemaju pristup zahtjevnim igralištima, vjerojatno će tražiti izazove u prostorima koji nisu namjenski dizajnirani i koji mogu biti opasni, poput penjačkih zidova, ograde ili krovova.
Vrlo često škole ograničavaju igru djece da bi spriječili nesreće. Postoji zajedničko uvjerenje da je ravan prostor sigurniji; međutim, kada taj prostor mora obuhvatiti stotine učenika različite dobi koji istovremeno trče i igraju lopte, to postaje zastrašujuće i isključujuće mjesto za mnogo djece. Kada se školsko dvorište organizuje u skladu s različitim interesima, način na koji se koristi mijenja se i iskustvo odmora postaje inkluzivnije, smirenije i sigurnije. Školsko dvorište ima više demokratsku upotrebu kada svi učenici pronađu mjesto za igru.
Materijalnost, priroda i igra
Izbor materijala ima za cilj promovisati igru i povećati vrijednost teritorija i kulture škole. Trebs koristiti plemenite, dugotrajne organske materijale koji omogućuju učenicima doživljavanje različitih tekstura i mirisa. Tokom igre koja uključuje drveće, tlo ili građevine namijenje besplatnoj igri, djeca uče o materijalima, kulturi, prirodnim ciklusima i prirodnoj flori regije.
Metodologija učionice na otvorenom
Zajedno s obrazovnim krajolikom ključno je raditi sa školskom zajednicom kako bi se potaknula kultura odmora koja promiče zahtjevnu igru i učenje na otvorenom. Metodologija vanjske učionice ima za cilj obučiti učitelje i nadzornike školskih dvorišta pedagoškim strategijama usredotočenim na promicanje pozitivnih odnosa između učenika, dobrobiti, obrazovanja okoliša i kulture predavanja. Školski odmor treba da bude ključni trenutak za praktično učenje i da proširi nastavne metodologije škole pomicanjem predavanja iz učionice u školsko dvorište.
Obrazovanje 21. stoljeća
21. stoljeće zahtijeva multifunkcionalne obrazovne prostore koji pružaju mogućnosti za praktično učenje i potiču fizički, socioemocionalni i kognitivni razvoj djece. Pomoću arhitekture možemo školskom dvorištu dati još jedno značenje i doprinijeti učenju, dobrobiti, školskoj motivaciji i osjećaju pripadnosti.
