Zidarstvo je ostala građevinska tehnika izbora zbog svog dugog i plemenitog pedigrea, dok su zgrade od lijevanog betona još uvijek bile novina u 19. stoljeću.

Prividni inovator čelikom armiranog betona bio Joseph Monier koji je bio umjetnik krajolika. On je počeo koristiti armirani beton u obliku vaza i tuba za sadnju koje su bile ojačane željeznim žicama. On je ovu tehniku patentirao 1867. godine, a poslije je prava na ovaj patent prodao dvojici njemaca, Wayssu i Bauchingeru. Wayss je o ovome objavio knjigu 1887. godine u kojoj je spomenuo Moniera i ovaj pristup postao je poznat kao Monierov sistem.

Međutim, francuz imena Francois Coignet je 1861. godine objavio raspravu o betonu ojačanom sa željeznim šipkama, a koji je on patentirao šest godina ranije. Starijeg datuma za jedno cijelo desteljeće od Coigneove rasprave postojao je rad Jean-Louis Lambota, farmera iz južne Francuske. Godine 1848. Lambot je sagradio betonski čamac za veslanje armiran sa željeznim šipkama i mrežom. Čamac je procurio i potonuo u jzersko blato te je otkriven cijelo stoljeće poslije. Da se za Lambotov izum saznalo ranije, on bi zasigurno zaradio titulu oca armiranog betona.

Prva upotreba armiranog betona u građevinarstvu veže se za engleza Wiliama Boutland Wilkinsona koji je dobio patent za „poboljšanja u gradnji vatrootpornih zdanja, skladišta i drugih građevina“ 1854. godine. On je izgradio kolibu od armiranog beton 1865. godine da bi pokazao svoju tehnologiju gradnje, ali tada niko nije bio zainteresovan.

Ransome rješava problem skupljanja i pucanja betona dodavanjem kontrolnih spojnica

U Amerikama, beton se koristio za gradnju Erie Kanala (1817-1825) na čelu sa inžinjerom Canvass White – om koji je putovao u Englesku da bi proučio kanale i akvadukte te se vratio u Ameriku i patentirao vlastiti cement 1820.

Pedeset godina kasnije, prvi američki eksperiment sa armiranim betonom, samo šest godina nakon što je Wilkinson sagradio svoju kolibu, bila je kuća koju je sagradio Wiliam Ward u Port Chesteru u New Yorku, a koja i danas postoji pod imenom Wardov Dvorac. U to vrijeme, ovaj dvorac bio je najveće građevina od armiranog betona.

Američki inžinjer Thaddeus Hyatt sprovodio je testove na jačinu ojačanih betonski ploča, greda i stubova. Hyatt je također otkrio da su razine termalne ekspanzije kao i odlike produžavanja betona i željeza pod teretom jako slične.

Ipak, jako je malo bilo onih koji su bili voljni koristiti ovu tehniku sve do pojave Ernesta L. Ransome-a iz San Franciska. Ernest je otputovao u Kaliforniju dok je još bio tinejdžer i zaposlio se u Pacific Stone kompaniji, te je 1875. osnovao vlastitu kompaniju.

Ernest je bi sin inovatora koji je osmislio cement bez pečenja te je po osnivanju firme koristio očev recept za cement bez pečenja sa puderastim krečnjakom, slikatom i sodom te kupkom kalcijum klorida. Ransome je rješio i problem skupljanja i pucanja betona dodavanjem kontrolnih spojnica, danas je ovo gotovo univerzalna praksa. Godine 1882. Ransome je prešao na Portland cement, koji se u to vrijeme proizvodio lokalno, vjerovatno zbog kalcijum hlorida koji nije bio kompatibilan sa željeznim ojačanjem.

Ransome nije bio zadovoljan sa željeznim barel trakama koje su se obično koristile za armiranje betona tada, pa je eksperimentisao sa kockastim šipkama. Kada je dobio posao da napravi blokove za popločavanje Masonic Hall-a u Stocktonu, Ransome je pokušao uvrnuti svoje kockaste šipke da bi se one bolje spojile sa betonom i otkrio je da hladno uvrtanje također povećava vučnu snagu željeza. Godine 1884. on je patentirao „Ransome sistem“ i njegov „rebar“ naširoko se koristio gotovo tri desetljeća. Godine 1884. Ransome je sagradio prvu veliku komercijalnu strukturu od armiranog betona – vatrootporno skladište za Arctic Oil kompaniju iz San Franciska, a potom i most na Alvord jezeru u Golden Gate parku 1887. godine, koji i danas postoji. Poslije je izgradio i vinariju 1888. godine koristeći svoj rebar beton na podovima i zidovima.

Ransome nastavlja popularizirati armirani beton

Ransome je sagradio i Sweeney obzervatorij u Golden Gate parku 1891. godine. Obzervatorij je u potpunosti sagrađen od armiranog betona, ali je konstruisan tako da izgleda kao struktura izidana od pješčanog kamena. Ova zgrada bila je toliko popularna, da je izgrađen i drugi, više zatvoreniji, sprat odmah naredne godine. Nažalost, ova građevina je uništena u zemljotresu 1906. godine.

U kasnim 80-tim, Ransome se udržio sa Francis Marion Smithom čija je firma pod imenom „20 Mule Team Borax“ osvojila tržište i postala vodeća građevinska kompanija u Americi. Kompanija je također proizvodila i svoje patentirane mješalice za beton koje su uskoro dominirale industrijom. Njegove dvije borax rafinerije za armirani beton – u Kaliforniji i New Jersey-ju  – dokazale su primjenjivost tehnologije na komercijalnim strukturama.

Prvi neboder u svijetu, bila je ciglom ozidana Monadnock zgrada u Čikagu, a koja je sagrađena 1891. godine i bila je visoka oko 65 metara. No ona je bila i zadnja svoje vrste jer su građevinski materijali druge vrste postajali sve jeftiniji i pristupačniji.

Ransome je također iskoristio i jače čelične legure za svoj rebar sistem, a njegov armirani beton bio je jeftiniji od zgrada sa čeličnim okvirovima. No u to vrijeme, najviše zgrade od armiranog betona u SAD-u bile su visine 4 sprata i sve ih je sagradio Ransome.

Godine 1901. stigla je prilika da se pokažu kvalitete armiranog betona kada je Melville Ezra Ingalls, velikan koji je gradio pruge, odlučio da sagradi uredsku zgradu u Sinsenatiju. Njegova dizajnerska firma željela je probati sa betonom i dvije godine nakon sređivanja papira sa uredom za planiranje, ovaj novi brend nebodera počeo se graditi. Izvođač radova, firma Ferro-Concrete Construction imala je licenciran rebar sistem i koristila je njegove mješalice za beton.

Neboder je završen 1903. godine, osam mjeseci nakon početka gradnje, zgrada od 16 spratova bila je visoka oko 64 metra. Zgrada je imala vanjske betonske zidove debljine preko 20 centimetara. Ingalls-ova zgrada se i danas koristi.

Iako Ransome nije sagradio ovu zgradu, ona je sagrađena korištenjem njegovog patenta i njegovih metoda. Tvornica koju je Ransome sagradio za United Shoe kompaniju u Masečusetsu godine 1906. smatra se najnaprednijom svoje vrste u svijetu i imala je jako velik utjecaj na budući rad njemačkog arhitekte Waltera Gropiusa. Tržišna odbojnost prema betonskim građevinama nestala je nakon San Francisko potresa 1906. godine kada su betonske strukture dokazale i pokazale svoju trajnost, jačinu i otpornost a vatru.