PRILAGODLJIVA PONOVNA UPOTREBA INDUSTRIJSKE BAŠTINE U PROCESU URBANE REGENERACIJE

Autor: Ana Martinović,

PhD student na Sveučilištu u Ljubljani, Arhitektonski Fakultet, Ljubljana, Slovenia

Rođena 1985. u Mostaru, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je 2011. na Arhitektonskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon diplome arhitektonsku i urbanističku praksu obavlja u uredima: A_minimal, Grgurević i partneri, Arriola y Fiol, U.O.A. Miloš Pecotić. gdje surađuje na brojnim arhitektonskim i urbanističkim projektima. Tijekom profesionalnog rada sudjelovala je na brojnim arhitektonsko-urbanističkim natječajima. 2015. godine upisuje doktorski studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani pod mentorstvom dr. Sonje Ifko te komentora dr. Matjaža Uršiča. Aktivno sudjeluje u istraživačkim radovima i pisanju znanstvenih članaka, te brojnim arhitektonskim radionicama.

SAŽETAK

Vrijednost industrijske baštine kao značajan dio procesa urbane regeneracije u zemljama zapadnog svijeta prepoznata je već unatrag nekoliko desetljeća dok je njeno prepoznavanje u zemljama istočne i jugoistočne Europe još uvijek u tijeku. Najbolji način očuvanja arhitektonske baštine njeno je korištenje, odnosno stavljanje iste u stalnu upotrebu. U mnogim gradovima ovog dijela Europe, ponovna prilagodljiva upotreba napuštene industrijske baštine može odigrati ključnu ulogu služeći kao spona koja povezuje nedavnu prošlost i budućnost istovremeno otkrivajući društveni, kulturni i ekonomski razvoj kao i arhitektonska, tehnička i ostala postignuća. Ponovna prilagodljiva upotreba pruža mogućnost implementacije novih namjena u stare prostore i predstavlja održivu metodu regeneracije devastiranih objekata. Kroz proučavanje uspješnih primjera iz susjednih zemalja, te sagledavanje pozitivnih i negativnih strana ponovne upotrebe industrijskog nasljeđa nužno je izvući zaključke primjenjive u vlastititom kontekstu. Ponovna upotreba industrijskih objekata ne znači samo njihovo vraćanje u život, nego i vraćanje u život društva na koje je upravo to industrijsko nasljeđe utjecalo u prošlosti ali i na koje utječe u sadašnjosti dok istovremeno otvara mogućnost za nove namjene starih prostora za buduće generacije.

Industrijska baština i njezina uloga u procesu urbane regeneracije

Kada govorimo o arhitektonskoj baštini, dio baštine s kojim je većina ljudi najbolje upoznata odnosi se prije svega na religijsku arhitektonsku baštinu kojoj se nadasve zbog povijesnih ali i arhitektonskih vrijednosti često pridavalo najviše pažnje. Međutim baština se dijeli na mnoga polja, te se tako u zadnje vrijeme, posljednjih već 30-40 godina sve više počelo govoriti i o važnosti industrijske baštine. Industrijska revolucija, koja se u zapadnom svijetu dogodila krajem 18-og i početkom 19-og stoljeća dovela je do masovne proizvodnje i izazvala intezivne društveno-gospodarske promjene. Osim iznimnog utjecaja na svaki aspekt ljudskog života, industrijska revolucija sa sobom je donijela i nebrojenu količinu novih fizičkih struktura u prostoru. Industrijska revolucija oblikovala je mnoge gradove, industrijski gradovi poput Manchestera i Liverpoola u Engleskoj, te pokrajine Ruhr u Njemačkoj samo su neki od veoma poznatih primjera. Općenito, industrijski objekti su često imali iznimno veliki utjecaj na cjeloukupni urbanizam te su na taj način generirali i oblikovali sliku grada.

Slika 1. Can Battlo, Barcelona, Španjolska

Počeci promatranja industrijskih struktura kao vrijedne baštine najprije su se javili u razvijenim zemljama zapadnog svijeta, gdje se svijest o povijesnim, kulturnim i arhitektonskim vrijednostima koje te strukture imaju počela vrijednovati kao bitan dio urbanog razvoja područja na kojem se nalaze. Danas, prepoznata kao vrijedan dio arhitektonskog naslijeđa, smatraju se potencijalnim faktorom razvoja područja umjesto degradiranih mjesta prepuštenih neodržavanju i zaboravu.

Industrijska baština živi je svjedok razvoja industrijske kulture i njegove povijesne, tehnološke, društvene, arhitektonske i znanstvene vrijednosti. Materijalni ostaci industrijske baštine uključuju zgrade i strojeve, radionice, mlinove i tvornice, rudnike i mjesta za obradu i preradu materijala, skladišta i trgovine, mjesta gdje se generirala, prenosila i koristila energija, kao i mjesta koja su se koristila za održavanje društvenih aktivnosti povezanih sa industrijom kao što su stanovanje, vjerska okupljanja ili obrazovanje [TICCIH, 2003].

Kako je razvoj tehnologije dalje išao svojim tijekom, ubrzani rast informacijskog društva i razvoj novih tehnologija doveo je do zastarjevanja mnogih grana industrije, te su tako brojna industrijska područja postala svojevrsni višak zbog nemogućnosti u natjecanju s novim tehnologijama a kao rezultat toga u prostoru su ostali napušteni kompleksi industrijske baštine. U zemljama zapadne Europe prisutni su brojni uspješni primjeri prilagodljive ponovne upotrebe industrijske baštine iz kojih se može iščitati njena razvojna uloga u post-industrijskom kontekstu. Ovi, već poznati primjeri mogu poslužiti kao podloga za ispitivanje pozitivnih i negativnih strana stvarne primjene prilagodljive ponovne upotrebe kao metode za regeneraciju industrijskog nasljeđa.

Ideja održavanja lokalnog kulturnog konteksta, pretvarajući napuštene prostore u trajno održiva mjesta očuvanjem industrijske baštine, usko je povezana s temom urbane regeneracije, koja u svojoj osnovi teži povećanju povijesnih, estetskih i ekonomskih vrijednosti degradiranih područja. Ovi zajednički ciljevi čine očuvanje baštine jednim od glavnih ciljeva za ostvarenje uspješne urbane regeneracije.

Motivi za zaštitu i očuvanje industrijskog nasljeđa temelje se na općim vrijednostima tih mjesta i građevina, a ne samo na očuvanju puke fizičke strukture zgrade. Općenito, vrijednost industrijske baštine govori o povijesnim, društvenim, kulturnim i arhitektonskim okolnostima cijelog društva.

Mnogi industrijski objekti, nakon što su izgubili svoju primarnu funkciju, morali su se suočiti s novim izazovima, te prihvatiti neke nove namjene i funkcije kako bi nastavili svoj zivotni vijek na neki drugi način. Dosad viđeni pristup procesu regeneracije industrijske baštine uključuje implementiranje novih namjena: komercijalne, stambene, mješovite i kulturne. Kako bi se postigla što uspješnija regeneracija potrebno je u obzir uzeti niz faktora poput šire i uže lokacije kompleksa, dostupne infrastrukture, populacije, raznih socio- ekonomskih parametara te potencijalnih rizika povezanih sa investiranjem u proces regeneracije. Međusobno komplementarne funkcije – stambene, poslovne i kulturne – u stanju su hraniti jedna drugu, stvarajući na taj način shemu primamljivu za korisnike i pružajući šansu za ostvarenje dugoročnih ciljeva [Stratton, 2000]. Ovakav pristup je korišten u procesu regeneracije industrijske baštine La Fabrica u Barceloni, Arenc silosa u Marseille i Grünerløkka studentskom domu u Oslu, koji su samo neki od poznatih primjera ponovne prilagodljive upotrebe industrijskog nasljeđa.

Slika 2. La fabrica, Barcelona, Španjolska: Pogled iz ptičje perspektive. Dostupno na:

http://www.ricardobofill.com/EN/570/La-fabrica/Today-html

Slika 3. La fabrica, Barcelona, Španjolska: Interijer. Dostupno na:

http://www.ricardobofill.com/EN/570/La-fabrica/Today-html

Kao jedan od najpoznatijih primjera regeneracije industrijske baštine ističe se Tate Modern u Londonu koji pokazuje kako uloga revitalizacije industrijske baštine može imati važnu ulogu u transformiranju cijele četvrti. Unutar samo jedne godine nakon prenamjene, kompleks Tate moderna postao je treća po redu najposjećenija turistička atrakcija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Između 2100 i 3900 novih radnih mjesta je ostvareno tijekom izgradnje, te nakon izgradnje uključujući i radna mjesta generirana otvorenjem ostalih sadržaja u okolini Tate Moderna. Ekonomski profit je također bio iznimno značajan, sveukupna ekonomska dobit iznosila je 75-140 milijuna funti. Pretvaranje degradirane Bankside Power Station u muzej suvremene umjetnosti – Tate Modern iznimno je dobar primjer uloge koju industrijsko nasljeđe može odigrati u urbanoj promjeni cijelog dijela grada. Radovi regeneracije trajali su 5 godina a 2000. godine muzej je otvoren za javnost. Prije pristupanja izradi projekta provedena su istraživanje glede ekonomskog profita i potencijalnih stvaranja novih radnih mjesta. Procjene su pokazale kako će se broj novih radnih mjesta kretati izmedju 790 – 2440 u širem području grada. 2001. godine napravljena je revizija ovog istraživanja koja je pokazala da je broj ostvarenih novih radnih mjesta između

2100-3900. Sama zgrada Tate Moderna ostvarila je 467 radnih mjesta, te dodatnih 289 radnih mjesta tijekom faze izgradnje pri čemu je 30 % zaposlenih iz iste četvrti. Profit ugostiteljskih i smještajnih objekata narastao je za 23 % u periodu od 1997-e do 2000-e godine. Ovo je dovelo do novih 1800 radnih mjesta u Southwarku i okolini. Otvorenje Tate Moderna odigralo je ključnu ulogu u urbanoj regeneraciji Southwarka.

Slika 4. Tate Modern, London, UK: Pogled s rijeke. Dostupno na:

http://www.tatemodern.com/EN455/tate/esmes-html

Kompleksnost procesa regeneracije industrijske baštine

Upravo zbog složenosti koja karakterizira mnoge industrijska mjesta, potrebno je pažljivo odrediti sve korake u procesu njihove regeneracije. Kompleksnost utvrđivanja točnih koraka kako bi se utvrdila i procijenila industrijska područja kao baština, a time i utvrdio mogući put regeneracije, leži u specifičnostima i različitim faktorima koji prate svaku pojedinu lokaciju. Zato je potrebno ostvariti individualni pristup na svakoj od lokacija. Kao dio procesa regeneracije tri osnovna koraka moraju biti provedena. Prvo, identificiranje karakterističnih obilježja lokacije i analiza, te diferenciranje baštine od ne-baštine. Druga faza se odnosi na vrednovanje baštine po važnosti, uključujući obilježja okoline u kojem se nalazi i njegovih razvojnih karakteristika. Treća faza odnosi se na razvoj konkretnih mjera očuvanja za zgrade i mjesta koji se smatraju baštinom [Ifko, 1999].

Korištenjem ovih koraka kao smjernica, specifičnosti svakog pojedinog slučaja treba uzeti u obzir za daljnju regeneraciju projekta, posebice onih koje se odnose na promjene u društvenoj strukturi, koji su više pod utjecajem vanjskih čimbenika nego same industrijske graditeljske baštine.

Prilagodljiva ponovna upotreba kao metoda za regeneraciju industrijske baštine

Najbolji način očuvanja arhitektonske baštine je njeno aktivno korištenje. Kroz posljednje desetljeće, koncept očuvanja nadišao je potrebe za samom konzervatorskom zaštitom bez provođenja daljnjih akcija u smislu stavljanja u stvarnu upotrebu graditeljskog nasljeđa. Prilagodljiva ponovna upotreba nudi nove namjene za stara mjesta te se kao takva smatra održivim načinom očuvanja degradiranih područja. Nova namjena mora biti kompatibilna s građevinom, na način da zadrži njen povijesni karakter i arhitektonske vrijednosti ali i da istovremeno “ugosti” nove namjene, te prihvati modifikacije i dodatke.

Prilagodljiva ponovna upotreba kao metoda za regeneraciju industrijske baštine pruža mogućnost za novi početak nastavljajući životni proces određenog područja bez brisanja ijednog dijela njene prošlost. Kao dio životnog procesa zgrade, prilagodljiva ponovna upotreba ohrabruje nove promjene koje bi se mogle dogoditi u budućnosti i ostavlja prostor za buduće namjene u istom prostoru za sljedeće generacije. Mjesta od kulturnog značaja obogaćuju živote ljudi, te pružaju dubok i inspirativan osjećaj povezanosti sa zajednicom I krajolikom, te sa prošlim i sadašnjim iskustvima [ICOMOS, 2013].

Značaj održivog razvoja u kontekstu regeneracije industrijske baštine

Sve tri komponente održivosti: ekološka, društvena i ekonomska, objašnjavaju da je kulturna raznolikost bitna komponenta kulturnog identiteta, osjećaj zajedništva pripadnosti, socijalnog uključivanja i sudjelovanja [Rodwell, 2007]. Društvena održivost se bavi ulogom ljudskih resursa i našeg angažmana u razvojnom procesu društva. Svijest cijele zajednice usko je povezana s društvenim razvojem.

Prije odlučivanja o implementiranju nove namjene u degradirane komplekse industrijske baštine, kako bi se udovoljilo zahtjevima društvene održivosti, potrebno je ispitati sadašnje potrebe zajednice. Društveni faktori održivosti, kao što su sigurnost, kvaliteta života, zdravlje, socijalna uključenost, sudjelovanje, osjećaj zajedništva i socijalna interakcije su nerazdvojni dijelovi svakog gradskog područja. Fizički aspekt lokalnog okruženja, uključujući sve aspekte urbane regeneracije, ima ogroman utjecaj na svaki od gore spomenutih društvenih čimbenika i obrnuto.

Kada govorimo o suvremenim urbanim procesima, potrebe zajednice su jedan od ključnih faktora koje treba uzeti u obzir, osobito zato što društvene promjene reflektiraju vrijeme u kojem se nalaze. Očuvanje kontinuiteta života industrijskih struktura usko je povezano s kontinuitetom urbanih procesa čiji je krajnji cilj doći do društvene održivosti u budućnosti. Dakle, urbanu regeneraciju treba provoditi imajući socijalnu održivost na umu, naročito osiguravajući da zadovolji kvalitetu života ljudi koji žive i rade u tom području.

Zaključak

Analizirajući postojeće primjere regeneracije industrijskog nasljeđa vidljivo je da je prilagodljiva ponovna upotreba uspješno primjenjiva metoda za regeneraciju devastiranih industrijskih građevina. Svakako prvi korak u procesu regeneracije treba biti prepoznavanje nasljeđa kao takvog i diferenciranje baštine od ne-baštine. Za uspješan proces regeneracije industrijske baštine, naročito u zemljama u razvoju, poput Bosne i Hercegovine, uključenje društvene održivosti je ključno. S tim u skladu, jedan od ključnih faktora je zadobiti povjerenje zajednice i potaknuti društvenu uključenost. U početnoj fazi regeneracije baštine iznimno je važno uključiti sve zainteresirane sudionike u procesu: lokalnu zajednicu, stručnjake, vladajuću strukturu, te širu zainteresiranu zajednicu s naglaskom na međusobnu suradnju i dijalog. Proces socijalne inkluzije lokalne zajednice ne smije ostati ograničen samo na početnu fazu procesa regeneracije, nego se mora odvijati kontinuirano tijekom svih faza. Kako bi se regeneracija industrijskog nasljeđa uspješno provela nužno je provesti interdisciplinarni pristup koji uključuje suradnju stručnjaka svih profesija uključenih u problematiku. Povećanje participacije, manjim građanskim akcijama, jedan je način kako probuditi svijest o važnosti očuvanja baštine. Edukacija svih korisnika o značaju obnove te jačanju osjećaja pripadnosti društvu ključan je korak za početak regeneracije industrijskog nasljeđa.

m-Kvadrat