U svojoj monumentalnoj knjizi iz četiri dijela “The Nature of Order”, Christopher Alexander priča o inteligentnoj arhitekturi koja odgovara na ljudske potrebe I osjećaje kroz adaptaciju na okolne građevine  I prirodu.   Ovo je novi način pogleda na svijet, način da se povežemo sa njim kao I sa nama samim, a ne razlikuje se mnogo od drevnih načina povezivanja.

Inteligentni kriterij omogućava način procjene da li je građevina, kao dio urbane okoline, dobra ili loša po vaše emocionalno zdravlje. Da, zgrada može biti dobra ili loša do određene mjere. Ljudi ne trebaju stručnjake da im kažu da li je zgrada dobra ili loša, oni to mogu sami procjeniti (jedan od načina procjene je korištenje Alexanderovog “Mirror of the Self” testa). Metoda je sljedeća- samo se upitajte: “Da li ova zgrada čini da se osjećam više ili manje živim?”

Primjetite specifičnu prirodu pitanja. Ne postavlja se pitanje da li vam se sviđa određena zgrada ili da li ona čini da se osjećate uzbuđeno, jer takvi odgovori vode do dvosmislenih zaključaka. Sviđanja ili nesviđanja povezani su sa ličnim preferencama koja su pod utjecajem edukacionog stanja. Izloženost propagandama utječe na naše odluke.

Slično tome, emocionalna uzbuđenost zavisi od užitka ili osjećaja nelagode, i opet je teško napraviti razliku između ova dva psihološki suprotna odgovora. Umjesto toga, pitanje gore zadire duboko u podsvjesne mreže koji čine ljudsku inteligenciju i identifikuju zgradu sa našom ličnom strukturom u kojoj živimo. Inteligentna arhitektura koristi naše evoluirane neuronske krugove kako bi se povezali sa našom okolinom.

Drugo pitanje se odnosi na koherentnost građevine. Ovo je jako jednostavan način za procjenu koherentnosti veoma kompleksnih vizualnih struktura. Izaberite bilo koju poistovjetljivu podjedinicu zgrade, neku veoma očitu komponentu (kao zid, hodnik, prozor, itd.) I upitajte se: “Da li će se cjelokupni život građevine umanjiti ako pomjerim ove djelove ili ih promjenim na bilo koji način; ili ih ipak u potpunosti uklonim?”

U dobroj građevini odgovor bi bio da za svaki dio, neovisno od njegove veličine. Svaki dio pripada tačno svom mjestu I njegov oblik I materijal pojačava cjelokupnu koherentnost građevine. Ovo je sistemski bazirana koherentnost, koja doprinosi zajedništvu I adaptiranju I ne smijemo ga zamjeniti za kompozicijski ili formalin model.

U manjoj građevini djelovi se smatraju nebitnim, te da ne pripadaju cjelini. Oni su postali dekoracija. Uklanjanjem ili drastičnom promjenom istih ne mjenjamo koherentnost jer ona u suštini ne postoji. Zašto se onda te komponente uopće uključuju? Stil nije dovoljno opravdanje budući da predstavlja previse trivijalan I površan razlog da bi bio značajan. Ako vi kao korisnik možete zamisliti dio zgrade poboljšan- prilagođen svojoj potrebi ili tako da ima direktan pozitivan psihološki utjecaj na vas- onda arhitekt nije odradio svoj posao po pitanju koherentnosti nego nametnuo proizvoljne oblike ili formalnu kompozicijsku pristranost. Mozak, sposoban za visoko sofisticirane proračune, momentalno procjenjuje geometrijsku koherentnost bilo koje strukture. Neurološki podstaknuti osjećaji su povezani sa psihološkim stanjem, do mjere nelagode ili mira. Kako bismo iskoristili ovaj psihološki mehanizam moramo odbaciti industrijsko-modernističku paradigmu i mističnu / idiosinkratsku viziju drugih.

Nasuprot onoga što tvrde “starhitekti”, naša tehnologija ne diktira bilo kakav poseban arhitektonski stil. Mi otkrivamo infomacijski sadržaj u tradicionalnim arhitekturama koji nam govori na jednom ljudskom nivou. Empirijski, kroz svoju materijalnost I dizajn, tradicionalna arhitektura omogućava prikladno skaliranje, strukturalno uzorkovanje, kompleksne teksturane informacije, I suptilnost prema konstrukciji, proporciji I ljudskoj prirodi.

Posmatrajmo kako ljudi ostvaruju povezanost sa materijalnim svijetom. Pronašli smo genetske algoritme, darvinističke procese, pojavu, kapilarnost, fraktalnu strukturu, membranska sučelja, kompresiju informacija, male svjetske mreže, inverzno skaliranje moći i slično, igrajući središnju ulogu u funkcioniranju izgrađenog okoliša. Sada nudimo ove koncepte u arhitektonskom jeziku koji korisnici mogu iskoristiti da poboljšaju svoj rad. Znanje iz biologije, robotike i umjetne inteligencije primjenjeno na arhitektonski dizajn proširuje ljudsko iskustvo. Na vrhu evolucijskih ljestvica leži kompleksni neurološki sistem mozga koji omogućava samu inteligenciju. Uz pohranjivanje znanja u živčanim krugovima mozga, ljudska bića također obično koriste izgrađeni okoliš kao produžetak biološke memorije. Knjige, predmeti, pjesme, ornament, i socio-geometrijski uzorci predstavljaju „kolektivnu memoriju“ određene kulture. Zastupljena memorija kodirana u tradicionalnim zgradama, zauzvrat, vodi arhitekturu već hiljadama godina. Ovaj moćni repozitorij onoga što znamo o našim odgovorima na okolinsku strukturu može biti trivijalan kao određeni ornament, boja, prostor određenih proporcija ili tekstura zida. Socio-geometrijski uzorci uključeni u tradicionalnu arhitekturu I urbanizam komplementiraju naslijeđenom znanju u vidu teksta ili usmenog predavanja. Te eksternalizacije funkcija mozga kodiraju informacije dobivene iz iskustva tokom cijelog toka ljudske evolucije. Tek nedavno je pretpostavljeno da uzorci primjećeni u tradicionalnim kulturama imaju genetsku osnovu. Građeno znanje je veoma kompleksno, te se jako teško prenosi u pisani tekst. Alexander je pokušao da to uradi u svojoj knjizi “Pattern Language”. Uglavnom kritizirana od strane arhitektonske uspostave, njegova klasifikacija ipak je dobila podršku i visoku pozornost od zajednice kompjuterskih nauka, a njegovi vizionarski rezultati sada se koriste za organiziranje softverske kompleksnosti. Počinjemo vidjeti tradicionalno građenu okolinu kao ekstenziju ljudske memorije, te shvatamo kako je zapravo biologija povezana sa arhitekturom. Ovo objašnjava zašto arhitekti su arhitekti osjetljivi na povratnu informaciju o svom dizajnu te poštuju tradicije koje mogu okrenuti u svoju korist. Najjasnije, najkorisnije izjave arhitektonske teorije oduvijek su se odnosile na epistemologiju, baveći se jezikom i logikom. Ipak, se epistemologija općenito  odvaja od ljudskih emocija i fizioloških procesa. Osjećaji i visceralna stanja su bitni za znanje, međutim, prepoznavanje uzoraka pomaže pri stvaranju našeg identiteta. Istina i stvarnost imaju biološke i socijalne korijene. Stanje mentalnog razumijevanja je neodvojivo od neurobiologije emocija i kompleksnih tjelesnih odgovora. Stvarnost bazirana na mozgu  je emocionalna; ozbiljna razlika od njezinog neosobnog filozofskog porijekla.