Vrtić je koncipiran kao ‘susjedstvo u kući’, kompaktna prizemnica s pet jedinica – tri vrtićke i dvije jasličke.
Lokacija: Gornja Stubica
Godina projektovanja: 2015.–2018.
Godina izvedbe: 2019.- 2021.
Investitor: Općina Gornja Stubica
Površina: 10.001 m² / 1.146 m²
Projektni tim: Marin Mikelić, Tomislav Vreš, Natalija Šarlija, Viktor Vidović
Fotografije: Jure Živković
Status: Izvedeno
Dječji vrtić nalazi se u Gornjoj Stubici, u podnožju sjeverno orijentirane padine u blizini Gupčeve lipe, smješten između poljoprivrednih površina i niske obiteljske, pretežno ruralne stambene izgradnje. Aleja lipa, crkva, župni dvor, oranice, polja kukuruza i kokoši iz obližnjih dvorišta dio su pejzaža koji ga okružuje.
Vrtić je koncipiran kao ‘susjedstvo u kući’, kompaktna prizemnica s pet jedinica – tri vrtićke i dvije jasličke. Prostori su organizirani linearno, uz središnju komunikaciju – skupne sobe orijentirane su prema jugu a svi ostali prostori prema sjeveru.
Središnja komunikacija, kao svojevrsna ‘unutarnja ulica’, mjestimično se proširuje i pretapa u prostore PVN-a, dječjih garderoba, površinu za smještaj kolica i nišu za rad u manjim grupama. Na ovaj način oblikovan je kontinuirani unutarnji krajolik zajedničkih prostora, prilagodljiv različitim načinima korištenja – dječja priredba, sportske igre, zajedničko blagovanje, individualni i grupni rad, itd. Artikulaciju središnjeg prostora i dojam unutarnjeg mikrourbaniteta dodatno podržava zenitalno osvjetljenje te puni volumeni servisnih prostora, oblikovani poput malih kuća unutar kuće.
Skupne sobe međusobno su povezane velikim otvorima s kliznim vratima a sa središnjom komunikacijom, garderobama i praonicama ih vizualno povezuju staklene stijene. Svi servisni traktovi – prostori odgojitelja i uprave, kuhinjski trakt i tehnički trakt – izravno su pristupačni izvana i povezani sa središnjom komunikacijom djelomično ostakljenim stijenama koje omogućuju vizualni kontakt djece i djelatnika.
Krov ove prostorne konfiguracije raščlanjen je na niz manjih segmenata, dvostrešnih i trostrešnih kosih krovova koji natkrivaju pojedine prostor(ij)e, približavajući zgradu vrtića mjerilu susjedstva. Materijalizacija ne teži niti ‘uklapanju’ u lokalni graditeljski vokabular niti institucionalnoj pojavnosti zgrade. Umjesto toga, vlaknocementnim pločama koje u prirodno sivoj boji prekrivaju cijeli volumen, potencira se karakter običnog, nepretencioznog i svakodnevnog.
