Arhitektura odavno prevazilazi početni obrazac namjene i forme čineći bitan segmenat društvenih (ne)kretanja. Prostor u kome živimo objedinjuje egzistencijalnu svrhovitost i pritom razotkriva u kojoj se mjeri društvo oblikuje. To oblikovanje sa sobom povlači djelimičnu ili potpunu usaglašenost sa modernim sferama interesovanja u kojima čovjek generiše novu prostornu metaforičnost. Ukazati na slojevitost arhitekturalnog prostora znači objasniti smjernice njegovog sadašnjeg razvoja tako da one bivaju neodvojive od ekološke svijesti. Promjene kroz koje društva prolaze mijenjaju njihov odnos prema veličini i ulozi životnog prostora, one sada nagovještavaju jedno doba humane arhitekture koja prostor preslikava u individualni stav. Pravilan odnos prema prostoru sadrži društvenu odgovornost jer se polazi sa tačke naslijeđenog i zatečenog stanja do tačke potpune transformacije. Kada se sve to uzme u obzir arhitektura postaje bitan parametar razvoja sveukupne svijesti i težnje društva za preuzimanjem moći koja mu pripada.

Savremena arhitektonska naracija otkriva transformativnu moć koju prostori imaju i to ne samo kada su u pitanju veliki gradovi već i manje sredine koje su osjetljive na sve ishitrene građevinske intervencije. Srž transformacije jeste u preplitanju namjena nekog prostora i otkrivanju njegove uloge kao aktera društvenog života. Danas to podrazumijeva kreiranje ekološke, socijalne, kulturne, edukativne dimenzije nekog prostora. Ukoliko se taj misaoni proces pravilno zaokruži novonastalo arhitektonsko djelo pokreće bitna društvena pitanja i zaokuplja pažnju i to na onim segmentima koji osiguravaju njegovu očuvanost kroz period koji slijedi. Čuvanje arhitekture i njeno promišljeno stvaranje održava društvo zdravim i usmjerava ga na veću percepciju prostora.

Percepcija prostora oko sebe uslovljava brigu o prostoru u sebi i to je ono što je zadatak moderne arhitekture jer ona se bavi razotkrivanjem interpersonalnog uticaja i načina na koji se današnji prostori stavljaju u ulogu približavanja društvenih različitosti. Kao i svaka komunikacija, prostorna komunikacija započinje svjesnim kreiranjem jasnih poruka (u ovom slučaju oblika) koje posmatrača upućuju na konačan doživljaj prostora i ona nikako nije jednosmjerna. Jedan od bitnih faktora uspješnosti i saživljenosti sa jednim prostorom jeste dodatna dimenzija društvenog upotrebljivosti istog. Čovjek danas ima potrebu da prostor koristi kao sredstvo izražavanja, a ne samo kao mjesto stanovanja i iz tog razloga savremena naracija jeste suštinski okrenuta arhitekturi koja spaja društvenu angažovanost čovjeka. Ta angažovanost se sastoji iz ekološke osviješćenosti ali i tehnološke nadogradnje koja dodatno ubrzava društvene procese. Arhitektura spaja procese čija je materijalizacija onemogućena i istovremeno nudi univerzalna rješenja. Tako se sada može govoriti o prostoru kao o društvenom idejnom pokretaču koja osnažuje osnovne ideje napretka. Ukoliko prostor posmatramo kao neodvojiv dio zajednice možemo uočiti da će ideja o bilo kakvoj intervenciji na tom prostoru morati planirano da se sprovede kako bi smisao postojanja istog ostao netaknut.

Svrha arhitekture jeste da podsjeti na kreativnost planiranog djelovanja i značaja prostora za višedimenzionalnost nečijeg postojanja, a zahvaljujući modernim pokretima arhitektonsko djelovanje postaje bitna stavka razvoja jednog društva. U jednoj takvoj akademskoj i umjetničkoj klimi prostor je nešto više od egzistencijalne uslovljenosti i svoju punu jačinu doživljava u vodećim društvenim pokretima.

Izvor