Prostorna podjela staništa kao posljedica cestogradnje

U ovom radu je dat osvrt na problematiku posljedica izgradnje cesta na prostornu podjelu staništa. Podjela staništa (razbijanje, dijeljenje, fragmentacija) je proces kojim čovjek velike prirodne površine koje se sastoje od jednog ili više ekoloških sustava, podijeli na manje dijelove (fragmente) uslijed čega dolazi do velikog gubitka staništa.

Piše: Mario Zovko, dipl.ing.stroj; mr.sc. Krešimir Šaravanja, dipl.ing

Sažetak: Predstavljanje rada

U ovom radu je dat osvrt na problematiku posljedica izgradnje cesta na prostornu podjelu staništa. Podjela staništa (razbijanje, dijeljenje, fragmentacija) je proces kojim čovjek velike prirodne površine koje se sastoje od jednog ili više ekoloških sustava, podijeli na manje dijelove (fragmente) uslijed čega dolazi do velikog gubitka staništa. Često se to čini izgradnjom prometnica. Broj vrsta i stabilnost samog ekološkog sustava smanjuje se smanjenjem površine na kojoj taj sustav postoji. To je razlog zašto podjela staništa predstavlja veliku prijetnju biološkoj raznolikosti i to je vrlo je važan problem glede zaštite prirode. U Federaciji Bosne i Hercegovine uz postojeće Smjernice za projektiranje, građenje, održavanje i nadzor na putovima (2005.), u 2013. godini donesen je novi Zakon o zaštiti prirode (SN F BiH broj 66/13) a 2014. godine donesena je Crvena lista ugroženih divljih vrsta i podvrsta biljaka, životinja i gljiva (SN F BiH broj 7/14). Ovi novi propisi na samom početku projektiranja pomažu odabir najmanje štetne varijante buduće prometnice kako bi se smanjio problem prostorne podjele staništa .

Ključne riječi: stanište, podjela, crveni popis, cestogradnja, zeleni most, IUCN

Posljedice gradnje, uporabe i održavanja cesta

Bosnu i Hercegovinu u svim njenim područjima, nizinskim, planinskim i obalnim, karakterizira velika raznolikost staništa. Bogatstvo geomorfoloških formi, iznad i ispod zemlje, omogućuje trodimenzionalnu rasprostranjenost staništa pridonoseći njihovu bogatstvu. Iznimno se rijetko može pronaći takva raznolikost staništa na prostoru površinom tako male zemlje kao što je Bosna i Hercegovina. Zakon o zaštiti prirode S.N. F BiH  broj 66/13 definira stanište kao jedinstvenu funkcionalnu jedinicu ekološkog sustava, određenu zemljopisnim, biotičkim i abiotičkim svojstvima. Sva staništa iste vrste čine jedan stanišni tip. Stanišni tipovi opisani su sustavima klasifikacije staništa. U Europi je razvijeno nekoliko sustava klasifikacije staništa. Klasifikaciju CORINE razvila je Europska unija a primjenjuje se u provedbi Direktive Vijeća broj 1992/43/EEZ od 21.5.1992. o očuvanju prirodnih staništa i divljih životinja i biljaka (Direktiva o staništima). Ta klasifikacija proširena je za čitavu Europu kao palearktička klasifikacija staništa a kasnije je razvijena klasifikacija EUNIS. Sve zemlje razvijaju svoju Nacionalnu klasifikaciju kako bi naglasile raznolikost staništa svog teritorija te neke specifičnosti kao što je recimo područje krša u BiH. S pomoću ključa za pretvaranje jedne klasifikacije staništa u drugu, može se nacionalna klasifikacija pretvoriti u bilo koji europski standard.

Pojačana izgradnja mreže prometne infrastrukture predstavlja jedan od glavnih čimbenika koji uzrokuju razdvajanje prirodnih staništa i ekosustava na manja i razdvojena područja. Ova pojava se na globalnoj razini smatra jednom od najvećih prijetnji za očuvanje bioraznolikosti. COST 341 – Divlje životinje i promet rezultat je opsežnih istraživanja na ovu temu. U Europi još nisu usvojeni zakoni koji reguliraju pitanje prelaska životinja preko prometnica i koji smanjuju utjecaje na prirodu ali postoji europska smjernica COST 341 – Europski priručnik za utvrđivanje konflikata i pronalaženje rješenja.

Cestogradnja uzrokuje podjelu staništa. Izgradnjom autocesta kroz područje rasprostranjenosti velikih zvijeri pojavila se opasnost znatnijeg fragmentiranja staništa tih vrsta. U proteklom razdoblju u Bosni i Hercegovini intenzivirana je gradnja putne infrastrukture od koje je najznačajnija gradnja koridora Vc.

Velike zvijeri, koje su u pravilu na vrhu ekoloških piramida, za život trebaju relativno velike površine staništa. Veličina teritorija samo jednog vučjeg čopora je od 150 km2 do 350 km2 . U Skandinaviji, gdje je stanište siromašnije, veličina teritorija veća je i od 1000 km2. Jedan ili samo nekoliko vučjih čopora ne smiju biti izolirani od drugih čopora. U suprotnom došlo bi do prekida protoka gena, parenja u srodstvu i posljedično smanjene raznolikosti u tako izoliranom dijelu populacije, čineći je osjetljivom na promjene u staništu. Prisutnost velikih zvijeri u nekom staništu pokazatelj je njegove očuvanosti. Ako uspijemo sačuvati zvijeri, znači da smo uspjeli sačuvati i stanište sa svom raznolikošću biljnog i životinjskog svijeta koje ono podržava.

Podjela staništa je proces kojim čovjek velike prirodne cjeline koje se sastoje od jednog ili najčešće više ekoloških sustava, podijeli na manje dijelove (fragmente). Već odavno je poznata činjenica da se broj vrsta i stabilnost nekog ekološkog sustava smanjuje smanjenjem površine na kojoj taj sustav postoji i zbog toga usitnjavanje staništa predstavlja jednu od najvećih prijetnji biološkoj raznolikosti. Veoma opasna posljedica podjele staništa je takozvani rubni efekt. Tu se radi o promjenama na granicama odnosno rubovima staništa. Kao očigledan i lako prostorno shvatljiv slučaj rubnog efekta možemo uzeti rubove šume. U njima su mikroklimatski uvjeti  drugačiji nego u unutrašnjosti što može dovesti do jačih oštećenja šume. Biološke posljedice vidljive su u rasporedu, raznolikosti i brojnosti biljnih i životinjskih vrsta. Stabilnost biljnih zajednica se može očitovati u njihovoj otpornosti na invazivne vrste pa će stabilni ekosustav biti puno teže zauzeti od strane tih invazivnih vrsta.
Podjelu odnosno fragmentaciju staništa pokušat ćemo objasniti na slijedećem primjeru (Martinko, 2008) na slici 1. Prikazano je jedno stanište površine 64 ha. Iako bi se moglo pretpostaviti da je cijela ta površina stabilna i homogena, to u prirodi nije slučaj. Ono je okružen zonom od 100m („pufer zona“) u kojoj biotički (brojnost, raspored i gustoća organizama itd.) i abiotički čimbenici (temperatura, vlažnost, prodiranje svjetlosti, ..) jako odudaraju od originalnog staništa u kojem je postojala ravnoteža u kruženju tvari i energije. Kada takvo područje presiječemo dvjema cestama, stanje se rapidno pogoršava jer svaki od četiri nastala fragmenta dobije svoju pufer zonu od 100 m te se promatrano stanište, od početnih 64 ha, smanjilo na četiri fragmenta od samo 8,7 ha (a ne od 16 ha što bi se moglo očekivati na temelju jednostavne matematike). Što je površina nekog staništa manja, manja je i vjerojatnost da će ono moći održavati svoju prirodnu stabilnost. Zbog toga je od izuzetne važnosti izbjegavati presijecanje netaknutih dijelova prirode vještačkim barijerama odnosno u ovom slučaju cestama.

Slika 1.Primjer fragmentacije staništa (Martinko 2008)

Fragmentacija staništa je proces koji je neminovan kada je u pitanju izgradnja novih prometnica, osobito najviše kategorije prometnica – autocesta koje zauzimaju i najveći prostor pri svojoj gradnji i uporabi. Najbolje što se može učiniti kako bi se smanjile posljedice fragmentacije je da se planiranje izgradnje prometnica vrši u suradnji sa stručnjacima različitih oblasti (biolozima, hidrolozima, geolozima, itd) kako bi se štetne posljedice po stanište svele na minimum. Svakom zahvatu u prirodi (osobito onima velikog opsega) trebalo bi pristupati s oprezom i prvo provesti temeljita istraživanja jer se štetne posljedice nastale uništenjem nekog ekološkog sustava uglavnom ne mogu sasvim ispraviti.

Nova regulativa u F BiH

Svjetska udruga za zaštitu prirode (The World Conservation Union, IUCN) utvrdila je kriterije prema kojima se utvrđuje ugroženost biljnih i životinjskih vrsta i izrađuje tzv. Crveni popis vrsta. Glavna je svrha crvenog popisa da usmjeri pozornost državnih organa, znanstvenih institucija, nevladinih udruga i šire javnosti na vrste koje se smatraju ugroženima i potrebu poduzimanja mjera zaštite. Drugim riječima, na temelju ovog popisa, utvrđuju se prioriteti u izradi i provedbi planova za zaštitu ugroženih vrsta. Povjerenstvo IUCN-a za opstanak vrsta svake godine izrađuje Svjetski crveni popis, a pojedine države izrađuju nacionalne crvene popise. Ugrožena vrsta je naziv za vrste za koje postoji određena vjerojatnost da će u bliskoj budućnosti izumrijeti u divljini.

Prema IUCN vrsta je ugrožena:

  • Ako je doživjela smanjenje populacije od najmanje 50 % u posljednjih deset godina ili u tri generacije.
  • Ako je suočena sa smanjenjem populacije od najmanje 50 % u slijedećih deset godina ili u tri generacije.
  • Ako je područje na kojem se pojavljuje procijenjeno na manje od 5.000 km2 .
  • Ako je područje koje zauzima manje od 500 km2.
  • Ako je brojnost populacije procijenjena na manje od 2.500 zrelih jedinki s tendencijom daljnjeg smanjivanja od najmanje 20 % u idućih 5 godina ili u dvije generacije .
  • Ako je brojnost populacije procijenjena na manje od 250 zrelih jedinki.
  • Ako kvantitativne analize pokazuju da je vjerojatnost da će vrsta izumrijeti u divljini u slijedećih 20 godina ili pet generacija najmanje 20 % .

Slika 2. Kategorije ugroženosti prema IUCN-u (verzija 3.1.)

Zakonom o zaštiti prirode Federacije Bosne i Hercegovine uređuju se nadležnosti tijela koja vrše poslove zaštite prirode, opće mjere očuvanja prirode, ocjena prihvatljivosti zahvata u prirodi, tipovi staništa i ekološki značajna područja, vrste i podvrste, zaštita divljih ptica, zaštita i očuvanje bio raznolikosti, šumskih eko-sustava, krških eko-sustava, vode i vlažnih staništa, zaštita morskih i obalnih prirodnih vrijednosti, uspostava europske ekološke mreže posebno zaštićenih područja – Natura 2000, mjere zaštite vrsta i podvrsta, prekogranični promet zaštićenim divljim vrstama i podvrstama, mjere zaštite minerala i fosila, zaštićene prirodne vrijednosti, naknada štete, poticajne mjere, davanje prijedloga za koncesije na zaštićenim prirodnim vrijednostima i zaštićenim prirodnim objektima, planiranje i organizacija, inventarizacija i monitoring, pristup informacijama i sudjelovanje javnosti, znak zaštite prirode, promocija odgoja i obrazovanja u zaštiti prirode, priznanja i nagrade za postignuća u zaštiti prirode, financiranje zaštitite prirode, inspekcijski nadzor kao i kaznene odredbe.

Novi Zakon o zaštiti prirode S.N. F BiH  broj 66/13, članak 73., jasno kaže:

Javne ceste, drugi putovi ili druge građevine koje prelaze preko poznatih migracijskih putova divljih životinja grade se na način da se omogući sigurno prelaženje divljih životinja na odgovarajućim prostornim razmacima, monitoringom utvrđenih.

Izgrađeni prijelazi kojima se osigurava nesmetano i sigurno prelaženje divljih životinja uživaju zaštitu kao prirodne vrijednosti.

Mjere zaštite, subjekte odgovorne za provođenje zaštite i način održavanja prijelaza iz stavka 2. ovog članka Federalni ministar će propisati pravilnikom.

Na temelju ovog zakona Federalno ministarstvo okoliša i turizma je donijelo Crvenu listu ugroženih divljih vrsta i podvrsta biljaka, životinja i gljiva (S.N. F BiH, broj 7/14).

Slika 3. Crvena lista flore i faune Federacije BiH

Slijedeći koraci u smjeru potpunije zaštite trebaju biti donošenje Crvene knjige i provedbenog propisa (Pravilnika) kojim će se detaljno propisati mjere zaštite kao i subjekte odgovorne za provođenje zaštite i način održavanja prijelaza za životinje.

Tehničke mogućnosti smanjenja nastalih šteta fragmentacijom staništa  

Svaka intervencija u prostoru zahtijeva stručnu procjenu o utjecaju na okoliš i procjenu prihvatljivosti s obzirom na prirodu već u fazi projektiranja. Osnovu za pravilno donošenje odluke o potrebnim mjerama za ublažavanje, nadoknađivanje za izvedene intervencije zamjenom staništa i mjere za nadoknađivanje ili čak promjenu lokacije intervencije predstavlja opis stanja okoliša prije intervencije.

Nakon toga slijedi procjena očekivanog utjecaja, koja je specifična s obzirom na pojedine lokacije i koja mora biti pripremljena za svaku životinjsku vrstu a naročito za ugrožene vrste. Procjenu utjecaja je potrebno izvršiti sa i bez mjera za ublažavanje utjecaja.

Izbor odgovarajuće mjere za ublažavanje ovisi od ciljne životinjske grupe, vrste prebivališta i ekosustava koji je predmet zaštite. Prometnice mogu utjecati na sve grupe životinja. Naročito veliki utjecaj imaju na kopnene kičmenjake sa najvećim opsegom aktivnosti kojima su putovi za kretanje često odsječeni prometnicama.

Mjere možemo podijeliti u dvije glavne grupe:

1.mjere za sprječavanje/smanjenje ugroženosti i smrtnosti životinja koje uzrokuju izgradnja, održavanje i uporaba prometnica.

2.mjere kojima se omogućava očuvanje veza između staništa (smanjenje fragmentacije staništa).

Obje grupe mjera nisu jasno razdvojene i međusobno se prepliću.

Prva grupa obuhvata različite ograde (zaštitne ograde, električne ograde sa regulatorom), koje sprečavaju ulazak životinja na kolovoz. Zaštitne ograde moraju biti u skladu sa određenim tehničkim karakteristikama (odgovarajuća visina i stabilnost, prilagođena gustoća mreže, promjer žice i sl.), dok se električne ograde sa regulatorom koriste uglavnom u središnjim i tranzitnim područjima u kojima se javljaju krupne zvijeri (medvjedi, risovi), koje bi se mogle popeti na običnu ogradu.

Posebne ograde za akustičnu zaštitu se također uglavnom koriste za zaštitu ljudi od buke ali mogu služiti i kao zaštitne ograde ili kao zaštita od buke za životinje (područja u kojima ptice savijaju gnijezda). Zbog velike opasnosti od udara ptica preporučuje se da se koriste neprovidne ili na odgovarajući način označne (vertikalne linije odgovarajućeg rastera) providne ograde za akustičnu izolaciju.

Ostale mjere koje se odnose na zaštitu životinja obuhvaćaju uporabu odgovarajućih prometnih znakova, prilagođavanje objekata koji omogućuju sklanjanje životinja koje se nalaze na kolovozu, odgovarajuće osvjetljenje objekata itd.

Drugu grupu čine mjere koje omogućavaju očuvanje veza između staništa. Ove mjere obuhvaćaju različite nadvožnjake i podvožnjake za kretanje životinja, koje istovremeno mogu koristiti različite grupe životinja ili koji mogu biti određeni za jednu grupu životinja (na primjer podvožnjaci za vodozemce). Namjenski izgrađeni objekti koji omogućavaju povezanost ekosustava su zeleni mostovi ili ekodukti. Mogu biti različitih dimenzija, u ovisnosti od lokacije, ciljne životinjske grupe, troškova itd. Takvi namjenski izrađeni objekti, slični vijaduktima i produženim mostovima, omogućavaju prolaz onim vrstama životinja koje izbjegavaju kontakt s ljudima a rijetko koriste druge prolaze ili ih uopće ne koriste (vukovi, veprovi, crveni jeleni).

Svi prolazi preko prometnice moraju biti ispravno postavljeni u prostoru, moraju biti odgovarajućih dimenzija (naročito je značajan odnos između širine i duljine) te u slučaju nadvožnjaka moraju na odgovarajući način biti ozelenjeni te ih je potrebno redovito održavati.

Monitoring je jako bitan pri izgradnji prometnica s obzirom da on predstavlja mehanizam provjere efikasnosti mjera glede smanjenja utjecaja prometnica za prirodu. Svrha monitoringa je:

1.Utvrđivanje nedostataka u postavljanju, izgradnji i održavanju mjera zaštite.

2.Utvrđivanje efikasnosti mjera s obzirom na njihovu namjenu.

3.Utvrđivanje da li mjera dugoročno smanjuje utjecaja intervencije na vrste i staništa.

Mjere za očuvanje veza između staništa

Današnji pristup izgradnji cesta a osobito najvećih i najsloženijih – autocesta,  je neusporedivo suvremeniji i manje štetan za prirodu nego prijašnji pristupi. Prije svake izgradnje autocesta rade se opsežne studije o utjecaju na okoliš pri čemu se nastoje implementirati sva istraživanja koja postoje o nekom području koristeći interdisciplinarni pristup. Suvremene autoceste imaju cijeli niz mjera kojima se sprječava fragmentacija staništa, odnosno to je niz mjera kojima se umanjuju posljedice fragmentacije staništa. Neke od njih su: zeleni mostovi, vijadukti i mostovi, površine iznad tunela, podvožnjaci za sitne životinje.

Zeleni mostovi su namjenski izgrađene konstrukcije koje su predviđene za prelazak životinja preko prometnica. Oni predstavljaju skup ali efikasan metod smanjenja razdvajanja populacije koje uzrokuju prometnice. Veličina i konstrukcija zelenih mostova ovisi od ciljne životinjske grupe za koju je konstrukcija prvenstveno namijenjena. Obično su to veliki sisari ali prijelaz mogu koristiti i druge životinje. Prilikom planiranja zelenog mosta neophodno je izvršiti analizu šireg prostora kao i analizu stanja populacije ciljnih životinjskih grupa. Zeleni mostovi imaju karakteristike mikro koridora preko kojih prelaze mnoge jedinke. Crveni jelen, vepar, vuk i ris su naročito osjetljivi na ljude i najčešće ne žele koristiti druge mogućnosti prijelaza prometnice koje su predviđene i za prijelaz ljudi. Zeleni mostovi obično spajaju odvojene dijelove staništa te stoga imaju značajnu ulogu u prolazu brojnih beskičmenjaka i kičmenjaka. Na žalost ovakve konstrukcije su veoma skupe pa se predviđaju samo za brojčano najveću moguću ciljnu životinjsku grupu. Cilj je prije svega povezati staništa na razini ekosustava a to zahtijeva znanje a potrebno je uzeti u obzir karakteristike postojeći staništa, kao i karakteristike projektiranja, izgradnje i ozeljenjavanja zelenog mosta. Objekt treba biti smješten u području postojećih koridora krupnih sisara a treba izbjegavati područja u kojima bi znatan utjecaj ljudi mogao umanjiti funkcionalnost prolaza. Preporučena širina zelenih mostova treba biti veća od 80 metara kako bi se omogućilo uspostavljanje veze u ekosustavu. Prolazi za životinje imaju dugoročnu funkciju (više desetaka godina) pa ih je potrebno pažljivo i dugoročno planirati. Ciljne životinjske grupe su sisari , vodozemci i gmizavci, beskičmenjaci i ptice.

Slika 5. Zeleni most

Na lokalnim putovima, šumskim i drugim putovima često postoji dosta mostova koji se rijetko koriste kao prolazi za životinje. Ukoliko se ovi objekti dopune zelenim površinama može se znatno poboljšati prikladnost objekata za prolaz životinja, osobito velikog broja sisara u periodima migracija. U ovisnosti od širine i projektiranog produženja te u slučaju niskog prometnog opterećenja, (naročito u noćnom periodu) ovakve prelaze koriste različite vrste sisara (lisice, zečevi, divlje mačke, kune, lasice,jazavci i vidre). U slučaju odgovarajućeg okruženja iste mogu koristiti i srne, medvjedi pa čak i crveni jelen, ris i vuk.

Vijadukti i mostovi su vrlo pogodni kao mjesta ispod kojih je omogućeno slobodno kretanje životinja iako je njihova primarna svrha zaobilaženje, odnosno nadsvođenje, nekih reljefnih oblika. Njihova izgradnja je također izuzetno skupa i grade se samo kad je to neophodno. Što je vijadukt ili most viši (jer su na taj način životinje udaljenije od izvora buke) i što je prostor ispod njega veći, to je njegova funkcionalnost kao koridora za kretanje životinja puno bolja. Također ne treba zanemariti izuzetnu važnost obnove ekosustava ispod vijadukata i mostova (npr. pošumljavanje) nakon izvedenih radova prilikom izgradnje autocesta kako bi svi oblici prijelaza bili prirodni za životinje (ali i za održavanje kontinuiteta biljnih vrsta)

Prilikom projektiranja vijadukta ili mostova u obzir je potrebno uzeti postojeće putove kretanja životinja koji se ne smiju prekidati. Vijadukti su prikladniji za okoliš i prirodu čak i kad je moguće na istom mjestu izgraditi nasip. Izgradnjom nasipa trajno se prekidaju putovi za kretanje mnogih životinja. I u slučaju ukoliko se radi o visoko vrijednim močvarnim prebivalištima izgradnja vijadukta je bolje rješenje nego izgradnja nasipa. Svaka intervencija u području ispod vijadukta mora biti minimalna a za vrijeme izgradnje i u toku korištenja oštećeno područje treba vratiti u prvobitno stanje. Područje ispod vijadukta ili mosta ne treba koristiti za skladištenje građevinske opreme i strojeva, poljoprivrednih strojeva ili drugih vozila, niti je ispod vijadukta dozvoljeno postavljanje ograda ili prepreka koje bi spriječile prolazak životinja.

Slika 6. Vijadukt kao prolaz za životinje

Površine iznad tunela su jako dobar prostor za prelaze životinja i osobito duži tuneli u stvari i nemaju funkciju presijecanja staništa. Osobito u zaštićenim područjima pri projektiranju prometnica treba voditi računa da se tamo gdje je to prometno i ekonomski prihvatljivo projektiraju tuneli. Taj posao u F BiH će olakšati izašli Crveni popis ugrožene faune, flore i gljiva. Ukoliko se već u fazi projektiranja vodi računa o ugroženim vrstama na budućem putnom pravcu veća je mogućnost kasnijeg smanjenja troškova a i manjeg utjecaja na  prirodu.

Slika 7. površine iznad tunela kao prolaz za životinje

Podvožnjaci za sitne životinje – za sitne sisare (kune, ježeve) takvi prolazi su uglavnom kanali ili cijevi za promjerom od 0,4 – 2 metra. Kanali podvožnjaka mogu imati različite oblike (pravokutni, kvadratni, okrugli itd.) i mogu biti izvedeni od različitih materijala (beton, drvo , plastika). Dno treba biti ispunjeno odgovarajućom podlogom kao što su zemlja, pijesak ili kamen kako bi se dobila površina za kretanje životinja. Ulaz u podvožnjak mora biti slobodan i bez vještačkom osvjetljenja. Životinje treba usmjeravati na podvožnjak preko usmjeravajuće ograde.

m-Kvadrat

print