Luka Šen, Mario Peko, Martin Mertz, Dora Lončarić, Mario Kralj i Hrvoje Arbanas su mladi ljudi čija je okupacija arhitektura.

NEKOLIKO je arhitektonski ured iz Zagreba, a čini ga 6 arhitekata mlađe generacije: Luka Šen, Mario Peko, Martin Mertz, Dora Lončarić, Mario Kralj i Hrvoje Arbanas. Znanje i iskustvo skupljaju godinama, ali u ovom formatu djeluju od jeseni 2022. Okupacija su im sva mjerila arhitekture, kao i razni zadaci i namjene: od zgrada javnog sadržaja i društvenog standarda, uređenja javnih prostora, do privatnih investicija i uređenja enterijera. Kad se ukaže prilika, odraditi će pokoji arhitektonski konkurs što je recentno popraćeno i s nekoliko nagrada. Još uvijek preispituju važnost i dinamiku timskog rada, preuzete ili naučene obrasce i znanja kroz formalnu edukaciju, pa i poziciju mladih arhitekata u struci i društvu. U ovom razgovoru su svi podijelili svoja razmišljanja.

U ovom boju časopisa m-Kvadrat ugostili smo šest mladih arhitekata zagrebačkog biroa ”Nekoliko” s kojima smo razgovarali o arhitekturi, ljubavi prema istoj, planovima i projektima, edukaciji… Inovativan i zanimljiv razgovor, a detalje čitajte u nastavku.

Koliko je važan timski rad?

Martin: Timski rad unutar ureda od izuzetne je važnosti, pogotovo za mlade arhitekte, budući da se kroz kontinuiranu komunikaciju s kolegama sagledavaju različita stajališta o istom problemu i eventualno dolazi do zaključaka ili rješenja puno brže no samostalnim radom. Uključivanjem drugih kolega u proces rješavanja problema u budućnosti se dobiva da više ljudi unutar tima postaje upućeno u istu problematiku što omogućuje raznovrsniju raspodjelu zadataka unutar tima te izbjegava specijalizaciju jedne osobe za jedan tip zadatka. Također, prilikom rješavanja jedne vrste problema uvijek je korisno sagledati isti projekt i kroz drugačiju perspektivu kako bi se unaprijed kolektivno mogla donijeti najlogičnija i najbolja odluka bez potrebe za kasnijim revizijama.

Hrvoje: Arhitektura je multidisciplinarno područje i projekti se razvijaju kroz timski rad koji uključuje različite struke i umjetničke discipline. Kvalitetan timski rad proizvodi kvalitetnu arhitekturu, inovativan inovativnu, kreativan kreativnu…Nije isključen i povremeni fijasko. Ako arhitekturu promatramo kao koncept, misao, skicu, tekst… ona može biti produkt i individualnog rada, jednakovrijednog i važnog kao i timskog.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Peko: Moja ljubav prema arhitekturi proizlazi iz nekoliko razloga, a jedan od njih je utjecaj mog oca koji je arhitekt. Kako je često radio od kuće, arhitektura i umjetnost su mi od malih nogu bile bliske i dostupne što je u meni potaklo želju da naučim više te da na kraju i sam postanem arhitekt. Također, uvijek sam bio fasciniran mogućnostima koje arhitektura nudi. Kao arhitekt, imam priliku oblikovati prostore tako da ih pokušam učiniti boljima te tako direktno utjecati na kvalitetu života ljudi koji ih koriste. Primjerice, dobro koncipirani i funkcionalni prostori mogu znati pomoći u stvaranju ugodnog i poticajnog okruženja za život, a estetski skladni prostori će pozitivno utjecati na raspoloženje i dobrobit ljudi koji u njemu borave. S druge strane, nekvalitetni i nefunkcionalni prostori mogu znatno otežati korištenje i negativno utjecati na živote korisnika, a u širem kontekstu i društva. Vjerujem da, u tom smislu, arhitekti imaju mogućnost da promijene stvari na bolje i to mi je glavni poticaj za daljnji rad u arhitekturi.

Luka: Ljubav, uzbuđenje ili “hype” prema arhitekturi je nešto što se kontinuirano obnavlja i razvija kroz rad. Neki od glavnih razloga za to su usko vezani na mogućnosti i potencijale koje pruža arhitektura. Arhitektura je u konstantom razvoju koji je uvjetovan trenutnim društvenim, ekonomskim i tehnološkim razvojima, što ju čini non stop promjenjivom ili ne konstantnom i ne stagnirajućom. Upravo su to neke od karakteristika življenja i bavljenja profesijom u kojoj je nestabilno tlo pod nogama, što ju čini uzbudljivom.

Dora: Fasciniralo me kako arhitektura utječe na svakodnevicu, raspoloženje, produktivnost i općenito kvalitetu života. Odlučila sam razvijati svoje znanje u tom području kako bi mogla utjecati i na svoju i zajedničku okolinu. Arhitektura kao dodirna točka različitih disciplina omogućuje stalno učenje, razvijanje i rast u različitim područjima, a tako je kompatibilna s mojom stalnom željom za istraživanjem i novim.

Na čemu trenutno radite i koji su vam planovi?

Mario: Na stolu je uvijek nekoliko projekata koji se rade paralelno, bolje za tim ako nisu u istim fazama jer donose ipak neku raznolikost. Dugotrajne procese izrade projektne dokumentacije volimo razbiti intenzivnim, ali kreativnim radom na arhitektonskim natječajima. Natječaji, osim potencijalnih novih projekata, donose svježinu u radnu atmosferu i mijenjaju dinamiku tima. Pomoću njih ispitujemo koncepte, vježbamo komunikaciju i rješavanje konflikata. Srećom, prate nas i dobri rezultati pa takvi procesi budu obilježeni zadovoljstvom. Od okupljanja tima u ovom obliku radili smo na tri natječajna zadatka: Centar za penjačke sportove, Ljubljana (posebno priznanje), Dječji vrtić heinzelova Vukovarska, Zagreb (1. nagrada), Specijalistička bolnica, Split (2. nagrada).

Jedan od dugotrajnijih projekata je Znansvetno istraživački centar elektrotehnike i računarstva u Osijeku za koju trenutno izrađujemo izvedbenu dokumentaciju. Zgrada od 16 600 m2 kompleksnog programa koji okuplja niz predavaonica, laboratorija, istraživačkih grupa i ureda isprepletenih oko javnih prostora centra. Zgrada se nalazi usred areheološke zone “Mursa” tako da projektni zadatak uključuje i arheološku prezentaciju.

Puno energije ulažemo i u razvoj samog ureda. Pristupamo mu kao zasebnom projektu, možda i najvažnijem. Konstantno preispitujemo mogućnosti dobre organizacije rada, željenog ili optimalnog radnog vremena te dobrih ideja, arhitektonskih koncepta kao i detaljnih izvedbenih projektnih razrada.

Šta za vas predstavlja arhitektura?

Martin: Arhitekturu vidim kao problem solving s jasnim ciljem gdje sve donesene odluke moraju biti u skladu s idejom vodiljom. Drugim riječima, kao proces eliminacije i dodavanja u svrhu što dosljednije prezentacije odabrane ideje, kakva god ona bila. Ideje mogu doći iz različitih područja i biti manje ili više poetične, no ono što je bitno je dobiveni rezultat.

Dora: Arhitektura je rezultat društvenog trenutka u kojem jesmo i oblikuje našu svakodnevnicu – kombinacija umjetnosti, znanosti i tehnologije koja stvara prostor u kojem ljudi žive, rade, uče i igraju se. Može utjecati na naše osjećaje, raspoloženje i način života. Arhitektura je stvaranje okruženja koje je funkcionalno, održivo, ugodno, te stvara identitet.

Kakva je prema vašem mišljenju arhitektura u Hrvatskoj?

Dora: Arhitektura u Hrvatskoj je bogata poviješću i kulturom, ali kao i u drugim zemljama, suočava se s izazovima poput neusklađenosti s okolišem i potrebama zajednice, nedostatak održivosti, ljudskosti, nesrazmjera s kontekstom ili preveliki raskorak s razvojem tehnologije. Trudimo se razumjeti specifičnosti sredine u kojoj se nalazimo i tražimo našu ulogu u njoj. Neovisno o možda obeshrabrujućoj situaciji, suočavamo se s problemima i boljkama koje nas snađu po putu i biramo optimističnu perspektivu.

Hrvoje: Uzbudljiva i planetarno popularna, ako promatramo antologijske i povijesne strukture, stare jezgre, vojne utvrde, sakralne građevine… Veoma bliske su nam strukture i urbana higijena iz razdoblja moderne. Ako se vratimo na timski rad, on trenutno ne funkcionira najbolje, ne više na razini projekta nego na globalnoj izgradnji ili razgradnji teritorija i više ne samo između struke nego i politike, javnosti… Nespretno vjerovanje u izgrađeni kontekst, (ne)kulturnu baštinu, katastar, vizure, ekološke smjernice, participaciju javnosti…, a u obliku birokratskog kaosa i nepostojanje vizije i strategije danas izdvajamo izvrsne primjere u manjem omjeru nego je to nužno.

Koliko je bitna edukacija mladih kadrova?

Martin: Usmjerenje na edukaciju mladih članova tima i iskorištavanje potencijala mladih arhitekata dovodi do unošenja novog načina razmišljanja i postavljanje pitanja koja se do tada možda nisu postavljala. Ranim uvažavanjem mlađih mišljenja dolazi do bržeg sazrijevanja individualca unutar svoje struke no i do bržeg razvoja razmišljanja u kolektivnom smislu.

Mario: Često se povlači pitanje čije je zadaća educiranje mladih kadrova pa se na to ponekad nižu i možda neopravdane kritike. Mislim da bi svi trebali preuzeti dio odgovornosti. Formalno obrazovanje na fakultetu otvara niz tema i pitanja, upoznaje nas s arhitekturom, potiče nas da oformimo stavove, uči kako ideje prenijeti prostor i materijale te pruža osnovna tehnička znanja. Dalje, rad u uredu će pružiti razvoj vještina vjerojatno više u praktičnom smislu. Svaki ured ima svoje principe i dinamiku rada pa će se i edukacije utoliko razlikovati: neki će bolje savladati birokratski procese, a netko timski rad. Uz to sve, samoinicirana edukacija će ne kraju definirati svakog od nas. Ona se nekad događa pasivno, uz dovoljnu doze znatiželje i istraživanja bilo iz osobnih pobuda ili za potrebe pojedinog projekta.

Šta je najvažnije za jednog arhitektu?

Dora: Najvažnije za arhitektu je da je motiviran i da ima strpljenja ostvariti viziju koju ima za određeni projekt. Postoje različite vrste arhitekata, pa je za neke najbitnija kreativnost, dok je za druge tehničko znanje. No, svima su bitne komunikacijske i interpersonalne vještine – sposobnost da se uspješno komunicira s klijentima, inženjerima, izvođačima jer je dobar projekt tek moguć kao rezultat suradnje svih sudionika projekta.

Martin: Kao mladom arhitektu posebno mi je važno raditi na strpljivosti i prilagodbi nepredviđenim situacijama, tj. spremnosti za višekratnom preradom istih ideja u svrhu što boljeg krajnjeg rezultata. Prelaskom u poslovni svijet nakon višegodišnje edukacije, gdje su se projekti razvijali relativno linearno, ponekad je teško ostati pozitivno nastrojen prema projektu koji nekoliko puta prolazi kroz istu fazu no navedeno je moguće sagledati i kao priliku za razvoj korisne kreativnosti.

Imate li uzore u arhitekturi?

Peko: Uzori u arhitekturi su mi najčešće arhitekti i umjetnici za koje smatram da su na neki način pomakli granice struke. Prema mojim interesima uzore dijelim u dvije kategorije – arhitekti koji se bave ambijentom u arhitekturi te arhitekti koji su socijalno angažirani. Smatram da te dvije kategorije najbolje opisuju ono što ja želim od arhitekture i kako želim raditi.

Luka: Uzori su svi oni koji se mogu prilagoditi i reinventati na svakom novom projektu koji ih zatekne. Nisu to nužno samo arhitektonske prakse, već grupe i pojedinci iz ostalih kreativnih branši koji se prilikom svakog projekta i novog stvaralačkog pothvata znaju ponovno, na novi način izgraditi i stvoriti vlastiti stav o zatečenom. Uzori su i svi oni koji hrabro zadiru u nepoznato.

Dora: U arhitekturi imam mnogo uzora. Svaki od njih ima jedinstveni pristup arhitekturi,  utjecali su na moj način razmišljanja i pristup projektiranju, te smatram da su ostavili značajan trag. Neki od njih su na primjer; Peter Zumthor čiji projekti ne samo da funkcionalno ispunjavaju svoju svrhu, već stvaraju prostor koji ljudima pruža zadovoljstvo i stvara emocije,  koristi vrlo jednostavne materijale poput betona, kamena, drveta i stakla, ali ih tretira s iznimnom pažnjom i detaljima; Herzog de Meuron, čija se arhitektura temelji na detaljnom proučavanju i razumijevanju mjesta i konteksta u kojem se zgrada nalazi. Njihovi projekti uvijek imaju jasan koncept i svrhu. Volim i projekte arhitekata Barozzi Veiga koji su istovremeno i intimni i monumentalni s vrlo minimalističnim izričajem.

Imate li savjet za naše čitaoce?

Dora: Savjet za naše čitaoce je da uvijek budu otvoreni za nove ideje i pristupe u arhitekturi. Neovisno o godinama radnog staža, arhitekti nikad ne mogu prestati učiti i razvijati svoje znanje.

Luka: Bitna je izgradnja sebe unutar slobodnog vremena, življenjem svakodnevnog života te isprobavanjem nepoznatih i novih stvari. Hrabro i čvrsto.

Hrvoje: Povjerenje u struku i stručnost se isplati, arhitektura ima dobre namjere i većina arhitekata ih ima.