Važan dio razvoja velikih metropolisa kakve poznajemo danas – cement je materijal koji se koristio još u daljoj historiji, čiji su tehnološki napreci revolucionisali tehnike gradnje i inženjeringa, omogućavajući vertikalizaciju gradnje i zgušnjavanje urbanih centara.
Cement s vodom i pijeskom čini malter, a u kombinaciji s čelikom i agregatima daje beton koji imaju nekoliko funkcija.
Ako je, s jedne strane, beton drugi najkorišteniji materijal na planet, nakon vode, također je i među najvećim zagađivačima. Ovisnost o urbanoj okolini s cementom i betonom počela je veoma davno. Civilizacije drevnog Egipta i Grčke, već pomiješanih s različitim vrstama kamenja i tečnosti da bi se dobio ljepljivi malter. Građevinci Rimskog carstva u 4. su stoljeću nove ere stvorili kombinaciju krečnjaka, pucolana i pijeska, eksperimentirajući sa životinjskim mastima, mlijekom i krvi da bi se dobio materijal koji sad nazivamo betonom.
Korištenje ovih derivata predstavlja tri glavne karakteristike koje dokazuju ovisnost o betonu danas. Prije svega, beton se može oblikovati u oblike specifičnih volumena, proširujući građevinske mogućnosti pored onog što je bilo moguće slaganjem opeka i kamenja. Pored toga, ova obradiva masa dosegla je strukturnu snagu poput kamenja, zbog čega je i mogla zamijeniti. Ta masa je također bila otporna na vodu i mogla je biti, ne samo vodootporni agens, već se mogla koristiti i za podove.
Tako su se malter i beton razvili u našim društvima – potrebom arhitekture i inžinjeringa. Ranih 1850-ih godina, Joseph Louis Lambot napravio je značajan tehnološki pomak kombinirajući savitljivost, čvrstoću i propusnost cementa sa čeličnim šipkama za razvoj ojačanog maltera. Njegova invencija temelj je za ono što je danas glavna forma građevine – armirani beton.
- Temelj
- Struktura koja se može oblikovati
- Prefabrikovani beton
- Završna obrada
- Namještaj
