Kako tehnologija napreduje, tako i arhitektura i izgradnja. Arhitekti i građevinski inženjeri širom svijeta sada imaju bezbroj alata i izvora za dizajrniranje i izgradnju današnjih, ali i budućih gradova. Koliko god zvučalo obećavajuće, nova izgradnja također troši naše ograničene resurse brže nego što ih možemo nadomjestiti.
Ova situacija ostavlja bitnu odgovornost arhitektama: rehabilitacija i ponovno korištenje već postojeće izgrađene okoline. Ovo znači da trebaju razmišljati kreativno i dizajnirati tako da se spase stare i historijske građevine koje trenutno postoje, u sadašnjosti i budućnosti naših gradova, prilagođavajući ih kroz kreativnu i osjetljivu obradu.
Postoji mnogo načina da se implementira adaptivna ponovna upotreba zgrada, jer ih ima mnogo po svijetu, pa je pitanje gdje i kako početi? Zašto je adaptivna ponovna upotreba važna? Koje aspekte trebamo imati na umu prije pokretanja projekta za renoviranje? Kako pristupiti ovim projektima?
- Koje aspekte trebamo znati prije pokretanja projekta za rekonstrukciju?
Jednom kada u potpunosti razumijemo važnost obnove naše okoline, bitno je proći kroz analize gradilišta i historije zgrade da se uoči ono što se može spasiti ili što se mora ukoniti. Prema Alejandru, poznavajunje historije zgrade i razumijevanje njene konstruktivne i strukturalne funkcije je ključni dio da bi se „izbjegla upotreba materijala i tehnika koje ne odgovaraju zgradi i koje je mogu oštetiti.“
- Kako pristupiti ovim projektima?
Odlučite ispravnu intervenciju izgrade. Razlike između svakog tretmana (prezervacija, rehabilitacija, restauracija i rekonstrukcija) podrazumijevaju manje ili više intervencija i različitih konstrukcijskih tehnika. Odabir intervencije koja najbolje odgovara proizilazi iz razmatranja trenutnog fizičkog stanja zgrade, nova upotreba, i pravila i propisi gradilišta.
Adaptivna ponovna upotreba daje posjedu novu kompatibilnu upotrebu tako što će se popraviti, izmijeniti i određene stvari dodati, te će moći zadržati osobine koje je čine historijskom, kulturološkom i arhitektonskom vrijednošću. Bitno je naglasiti da „maksimalna upotreba zgrade odlučuje koji će se zahtjevi moći ispuniti, a neke historijske upotrebe neće biti moguće ako se potrebne modifikacije ne urade da se očuva historijski karakter zgrade.“
Pratite specifični vodič i preporuke kako iskoristiti različit materijal (zidanje, drvo, metali) i značajke zgrade (krovovi, prozori, ulazi, strukturalni sistemi, mehanički sistemi, značajke interijera i fina obrada.)
Materijali koji se moraju uzeti trebali bi biti zaštićeni i pravilno održavani. Ako postoje veće izmjene, kao razmjena određenih značajki, novi dodatak trebao bi „biti dizajniran i konstruisan tako da se na osobinu historijske zgrade ne utječe negativno.“
Ako hemijska i fizička obrada nije potrebna, trebala bi se uraditi na najnježniji mogući način, izbjegavajući tretmane koji bi mogli uništiti ikakav historijski ili neki određeni karakter zgrade.
Strukturalni sistem trebao bi se ispravno identifikovati, zadržati i sačuvati.
Trebalo bi u obzir uzeti i klimu, da bi se mogao garantovati održivi klimatski ugođaj, ali uvijek održavati arhitekturalni izraz zgrade.
Novi elementi koji će se koristiti trebali bi biti kompatibilni, ali preporučuje se i da se razlikuju od originalne konstrukcije. Tako novi elementi neće postati loša imitacija.
Iznošenje projekta renoviranja je sigurno veliki izazov, ali je i nagrađujući zadatak. Moramo znati da je svaka zgrada jedinstvena i da su procesi i odluke spicifične za svaki projekat. Timovi koji su uključeni u ove projekte trebali bi biti posvećeni imati mogućnost da se adaptiraju, jer ove vrste projekata inače donose nepredvidljive situacije dok se odvijaju. Na kraju, nagrada je očuvanje dijela historije, dodavanje savremene vrijednosti i predstavljanje novih funkcija današnjem životu.
