Rekonstrukcije arheoloških nalazišta

Rekonstrukcije antičkih nalazišta ili iskopina mogu nam pomoći da razumijemo daleku prošlost. Neakademskim licima rekonstrukcije nude pogled u prošlost, neku vrstu vizualne akumulacije naučnih istraživanja koja se prenose pomoću slika, modela ili čak virtualne stvarnosti. Rekonstrukcije vidimo u filmovima, muzejima i časopisima koje ilustriraju priče iza historijskih ili arheoloških činjenica. Međutim, za arheologe rekonstrukcije su također važan alat za odgovaranje na neriješena pitanja, pa čak i postavljanje novih. Jedno od područja na kojem je to posebno istaknuto jeste rekonstrukcija antičke arhitekture.

Rane rekonstrukcije

Od srednjovjekovnih vremena umjetnici su stvarali vizualne rekonstrukcije crtane iz izvještaja putnika, ili vjerskih knjiga. Primjeri toga uključuju nalazište Stonehenge ili Babilonsku kulu. Od početka arheologije kao nauke sredinom 19. stoljeća, vršene su naučne rekonstrukcije na temelju stvarnih podataka. Naravno, ranije vizualizacije bile su više spekulativne od kasnijih, zbog nedostatka usporedivih podataka u to vrijeme.

Crtež rekonstrukcije Nimruda, nalazište antičke Asirske palače (James Fergusson za sir Henryja Layarda, objavljeno 1853). Ovdje prikazani stubovi nikada nisu pronađeni. Na rekonstrukciju je očito utjecalo ono što je bilo poznato u to vrijeme grčko-rimske arhitekture.

Tri bloka rekonstrukcije

Od kraja 19. stoljeća, crteži za obnovu postali su manje spekulativni i sve se više temeljeni na stvarnim arheološkim podacima, jer su oni postajali dostupni zbog povećanog broja iskopa. Danas ne samo da možemo gledati rekonstrukcije, već ih možemo i doživjeti – bilo kao fizičke modele u prirodnoj veličini ili kao virtualne simulacije.

Ali kako ih stvaramo? Od čega su napravljeni? Svaka se rekonstrukcija u osnovi sastoji od tri bloka: primarni izvori, sekundarni izvori i nagađanja.

Prvi korak ka dobroj vizualizaciji jest osvještavanje arheoloških podataka, iskopanih ostataka – jednostavno svega što je preživjelo. Ti se podaci nazivaju primarnim izvorima – ovo je dio obnove u koji smo najsigurniji. Ponekad imamo puno ostataka, a ponekad imamo samo osnovni izgled tlocrta. Čak i kada se koriste primarni izvori, često je potrebno popuniti praznine sekundarnim izvorima. Ti se izvori sastoje od arhitektonskih paralela, antičkih prikaza i opisa ili etnoarheoloških podataka.

Ostaci građevine C u Uruku. Preživjelo je samo nekoliko redova od opeke od blata koji nude osnovni tlocrt. Građevina datira iz 4. st.pr.n.e. ©Njemački arheološki institut, Orijentalni institut.

Tako, na primjer, u slučaju Zgrade C u Uruku (slika iznad), kroz Primarne izvore znamo da je ovaj objekat napravljen od opeke od blata (barem prva dva reda). Zatim je potrebno pregledati druge građevine tog doba kako bi se utvrdio način građenja. U primjeru sa slike, izgled tlocrta pokazuje da je ova građevina bila trostruka – izgled dobro poznat s ovog i drugih lokaliteta. Također, potrebno je posmatrati i savremenu arhitekturu radi shvatanja materijalizacije i određenih arhitektonskih detalja. Nažalost, za ovaj primjer nisu postojali nikakvi prikazi ili tekstualni dokazi koji bi mogli pomoći. Paralele iz kasnijih vremena međutim pokazuju da neobične niše u sobama sugerišu važnu funkciju.

Nakon korištenja svih primarnih i sekundarnih izvora, još uvijek trebam popuniti praznine. Treći dio svake rekonstrukcije jednostavno je nagađanje. Očito, taj dio je potrebno ograničiti koliko god je to moguće, ali uvijek su tu neka nagađanja – bez obzira koliko je temeljito istraživanje. Na primjer, prilično je teško odlučiti koliko je zgrada C bila visoka prije više od 5000 godina. Stoga treba napraviti obrazovanu pretpostavku na temelju, procijenjene dužine i nagiba stepeništa unutar građevine. Čak i kada se uz to mogu koristiti i neki primarni ili sekundarni izvori, na kraju treba donijeti subjektivnu odluku.

Rekonstrukcije kao naučni alat

Osim stvaranja ovih rekonstrukcija za njihovo prikazivanje na izložbama, arhitektonski modeli također mogu pomoći u arheološkim istraživanjima. Ako se rekonstruiše antička arhitektura pomoću računala, ne samo da treba odlučiti o svakom aspektu te određene građevine, već i o odnosu sa susjednom arhitekturom. Ponekad proces rekonstrukcije nekoliko građevina i razmišljanje o njihovoj međuzavisnosti može otkriti zanimljive veze, na primjer složenu stvar zbrinjavanja vode s krova.

Tehnička rekonstrukcija građevine C u Uruku. Jugozapadni dio objekta umjetno je presječen tako da možemo vidjeti unutrašnjost (na primjer stepenište). ©artefacts_berlin; Materijalizacija: Njemački arheološki institut

To su samo slučajni primjeri, ali jasno je da je postupak arhitektonske rekonstrukcije složen. Arherolozi i arhitekte kao tvorci moraju biti sigurni da posmatrač razumije probleme i neizvjesnosti određene rekonstrukcije. Bitno je da gledalac razumije da ti prikazi nisu 100% stvarni. U bitu, svaka rekonstrukcija je približna. Jedino pravo pitanje je, koliko je približna?

print