Razlog zašto je jedan od rijetkih koji se bave ovom disciplinom leži u nerazvijenosti tržišta, kao i u odsustvu preduzetničkog odnosa među fotografijama.

U narednim redovima čitajte zanimljiv i interesantan razgovor kojeg smo obavili sa Reljom Ivanićem. Možda su neki od vas čuli za njega, a možda i nisu. Ali, nama je rad i djelo ovog čovjeka bilo više nego interesantno da ga detaljnije predstavimo u našem časopisu. Stoga se nadamo da ćete uživati. A za sve one koji ne znaju za Relju, u narednim redovima imate priliku saznati.

 Relja Ivanić je diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, i specijalizirao se za arhitektonsku fotografiju. Jedan je od rijetkih u Srbiji koji se posvetio ovoj disciplini. U ranoj fazi svoje karijere, sa kolegom sa studija osnovao je portal za arhitekturu i kulturu prostora Super Prostor. Sarađivao je sa zvučnim institucijama i kompanijama kao što su Microsoft, Price Waterhouse Cooper, Siemens, Galerija Matice srpske, Muzej (istorije) Jugoslavije, Muzej savremene umjetnosti u Beogradu, Društvo arhitekata Novog Sada, Njujork Tajms, kao i velikim brojem istaknutih arhitekata u Srbiji i regionu.

Intervju: Relja Ivanić, fotograf

Za početak našeg razgovora, recite nam ko je Relja Ivanić?

Oduvijek sam sebe vidio kao nekoga ko nalazi alternativne puteve i drugačije perspektive na ustaljena stanovišta. Upravo ta potreba za traganjem me je dovela u priliku da živim i doživim arhitekturu, kako kroz posao tako i kroz primjenu tih znanja za sopstveni životni i radni prostor. Jedan od tih alternativnih puteva me je doveo do Sombora, gdje sada živim s porodicom, a inače sam rođeni Beograđanin i tu sam išao u školu i studirao. Nekoliko godina nakon što sam se počeo baviti arhitektonskom fotografijom sam shvatio da mogu da živim gdje želim, jer mi posao dozvoljava tako nešto. Moja supruga je iz Sombora, tako da se sve samo od sebe složilo. Sebe doživljavam kao arhitektu, a arhitekte kao kolege, iako se projektovanjem uglavnom bavim samo za sopstvene potrebe. Fotoaparat je samo alat za moje bavljenje arhitekturom.

Nakon završenih studija na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, specijalizirali ste za arhitektonsku fotografiju i jedan ste od rijetkih u Srbiji koji su se posvetili toj disciplini. Recite nam više o ovome.

Nakon fakulteta sam bio na Islandu mjesec dana, što mi je pomoglo da se distanciram u odnosu na fakultet i razmislim šta bih volio da radim u svom životu. Nisam bio siguran da bih volio da crtam po cijeli dan. Po povratku sam bio u Kelnu i imao sam priliku da obiđem i fotografišem muzej Kolumba, kojeg je projektovao Piter Zumthor. To iskustvo me je usmjerilo ka arhitektonskoj fotografiji. Razlog zašto sam jedan od rijetkih koji se bave ovom disciplinom leži u nerazvijenosti tržišta, kao i u odsustvu preduzetničkog odnosa među fotografijama.

Pojasnite nam šta je to arhitektonska fotografija?

Arhitektonska fotografija je specijalizovani sub-žanr fotografije, čiji je cilj dokumentovanje arhitekture na estetski privlačan, ali prije svega tehnički tačan način. S toga možemo reći da je taj oblik fotografije u isto vrijeme dokumentaran zbog svoje tačnosti, ali i komercijalan zbog svoje estetike, sadržaja, kao i mogućnosti praktične upotrebe fotografije. Arhitektonska fotografija komunicira vrijednosti koje su utkane u arhitekturu. Počevši od pravilne pojavnosti ugrađenih materijala, pa do slikovito prikazanih odnosa unutar, ili između arhitekture i okruženja, do komunikacija, ambijenata, prikaza različitih godišnjih doba u odnosu na arhitekturu, prikaza ugrađenih sistema… Za neke od objekata arhitektonska fotografija komunicira čak i metaforičke poruke koje arhitektura u sebi nosi. Arhitektura je za mene kao knjiga. Ukoliko sam pročitao nešto lijepo rado bih da to podijelim s drugima i da im tu knjigu prepričam

U ranoj fazi svoje karijere, sa kolegom sa studija osnovali ste portal za arhitekturu i kulturu prostora Super Prostor, preko kog prikupljate i prikazujete vrijednosti u savremenoj arhitekturi Srbije i regiona. Kad je sve to zapravo krenulo, kako i na koji način?

Krenulo je spontano, ali iz nužde. Želio sam da negdje objavljujem svoje fotografije, ali je ponuda časopisa i portala 2011 godine bila slaba, ili praktično nepostojeća u Srbiji. Što je u velikoj meri posljedica svjetske ekonomske krize, ali i uopšte nerazvijensoti tržišta. Mogao sam da napravim lični blog i da objavljujem fotografije, ali to ne bi privuklo dovoljnu pažnju. Moju zamisao da taj portal bude dosta širi od ličnog bloga je uobličio i brendirao Kosta Mijić, kolega sa studija. Kosta i ja smo stvorili pomenutu infrastrukturu, ali smo riješili da se usput zabavljamo, nešto naučimo, podijelimo ta znanja i pokažemo da se kod nas može graditi kvalitetna savremena arhitektura. Fokus nam je bio na domaćoj i regionalnoj sceni. Shvatili smo da dijelimo slične ekonomske i (u većoj meri) klimatske uslove, kao i post-komunističko naslijeđe, sa dovoljno blagim razlikama u stepenu tranzicije. Takva razmjena znanja je važnija za nas nego da gledamo šta (g)rade u značajno razvijenijim zemljama.

Sarađivali ste sa zvučnim institucijama i kompanijama kao što su Microsoft, Price Waterhouse Cooper, Siemens, Galerija Matice srpske, Muzej (istorije) Jugoslavije, Muzej savremene umjetnosti u Beogradu, Društvo arhitekata Novog Sada, Njujork Tajms, kao i velikim brojem istaknutih arhitekata u Srbiji i regionu. Zaista impresivno! Kako danas gledate na to? Kako je počinjala saradnja sa ovim kompanijama i društvima, te šta Vas je posebno fasciniralo u radu sa ovim institucijama?

Neobični su putevi do nekih od tih kompanija. Najviša filmska priča desila se kada sam fotografisao jednu maketu, izloženu na nekom festivalu u Beogradu, a oko makete se vrtjela djevojčica sve vreme i ponekada mi uletjela u kadrove. U nekom trenutku mi je prišla majka i ja sam se odmah predstavio, kako bih izbjegao eventualne probleme, iako mi nije predmet fotografisanja bila njena kćerka. Žena se iznenadila i rekla da zna za mene. Razmijenili smo kontakte, a ja sam napravio za nju nekoliko fotografija njene kćerke i poslao joj. Nekoliko nedjelja kasnije mi stiže e-mail od nje da me je preporučila jednoj velikoj kompaniji, a u potpisu stoji da je ona generalni menadžer isto tako velike kompanije! Poziv je uslijedio odmah nakon toga, a s tom kompanijom imam višegodišnju saradnju.

Velike kompanije, ili institucije, teško se odlučuju za saradnju sa spoljnim saradnicima. Imaju glomazne i spore sisteme odlučivanja i puno različitih sistema zaštite. Ponekada je izazovno snaći se u svoj toj dokumentaciji. Međutim, ko prođe sve provjere i pokaže se da može da bude od poverenja, kao i da je u dovoljnoj mjeri efikasan i poslovan, najčešće ostvari stalnu saradnju. U nekim situacijama mi se dogodilo da ta saradnja izađe van granica Srbije, pa tako imam kompanije za koje fotografišem na čitavoj teritoriji Balkana.

Koliko su Vas ova iskustva oplemenila i usavršila i u kojem smislu?

Rad sa tim kompanijama zahtjeva više od talenta za fotografisanje. U neku ruku me je rad za različite korporacije i institucije još više profesionalizovao, a u drugu su mi neki od projekata proširili percepciju o tome šta je arhitektura i kako se konzumirala pre 50 godina, a kako danas. Višegodišnji rad na fotografisanju modernističkih objekata u Srbiji, u saradnji sa Društvom arhitekata Novog Sada, Kulturnim centrom Beograda i udruženjem Urbanium iz Kragujevca, mi je proširio razumijevanje modernističke i post-modernističke arhitekture i ideologija, pa i politike.

Recite nam, kakva je arhitektura u Srbiji, a kakva u regionu? Možete li dati neku usporedbu?

Mislim da su ključne razlike u procesima nastanka arhitekture. Zemlje koje imaju veliku stopu realizovanih javnih investicija, vezanih za arhitektonske konkurse, imaju značajno kreativniju arhitekturu. Zbog toga arhitektura u Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj odskače u odnosu na srpsku, ili u BiH. U Srbiji je skoro, pa u potpunosti uništena institucija konkursa, uglavnom zahvaljujući nekoliko dekada konkursa bez ikakvih realizacija i sa veoma upitnim nagradama. Čak je sam konkursni proces u više slučajeva iskorišten kao proces ozakonjenja za ilegalne radove na objektima od značaja. Zadnjih nekoliko godina stvari idu na bolje ipak.

Također, postoji velika razlika u crkvenoj arhitekturi, kako katolička i islamska sakralna arhitektura daleko odskače od pravoslavne. Mnogi bi rekli da je to do razlike u kanonu, ali prije bih rekao da je do razlike u tumačenju kanona.

Ukoliko pričamo isključivo o privatnom sektoru mislim da su razlike relativno manje, uz izuzetak veoma razvijene hrvatske hotelijerske ponude. Ono što je svima zajedničko u tom segmentu je u velikoj mjeri odsustvo ideologije u gradnji, što mislim da je odličan znak.

Šta je po Vama dobar i kvalitetan arhitekta? Koje osobine ga najbolje opisuju?

Dobar arhitekta zna gdje može da pusti svoj ego, a gdje treba da ga obuzda; zadovoljava potrebe svojih klijenata, uz sve normativne i etičke standarde; umije da radi s ljudima i za ljude, ali i za sebe; umije da sluša, ali ne i da bude uvijek poslušan; ima slobodu da se ne oslanja na postulate ideologija i trendova, ali da umije da ih primjeni tamo gdje procjeni da je prikladno; ima bogat arhitektonski riječnik, ali mu je više stalo da se pokaže cjelinom objekta i dobro razrešenom funkcijom nego mnoštvom raznoraznih detalja i materijala…

Šta je danas najveći problem u arhitekturi?

Stres na poslu i niske zarade su najveći problemi u arhitekturi trenutno. Ključni je stepen odgovornosti u odnosu na primanja, koji je u disproporciji u odnosu na sve druge uključene u građevinske procese.

Čime se danas Relja bavi? Koji su trenutni projekti i poslovi koje radite?

Uglavnom je posao isti, samo što su projekti veći i kompleksniji. Van posla sam posvećen porodici.

Koliko su bitne edukacije i konstantna usavršavanja u arhitekturi?

Arhitektura je kompleksnija nego ikada. Broj materijala i unikatnih detalja je takav da se rijetko dešava da nađete majstore koji su baš takav detalj već riješavali. Svaki projekat nosi sa sobom dozu unikatnosti i problematike izvođenja kakvi nikada prije nisu postojali. Edukaciju u velikoj mjeri provode upravo proizvođači materijala i ugradnih sistema, a u mnogo manjoj mjeri su to opšti seminari i konferencije. Meni lično su najviše koristile serije o gradnji kuća, poput britanske Grand Designs. Tu sam naučio kako izgleda arhitektura iz perspektive investitora, ali i mnogo o različitim sistemima gradnje i budžetiranju.

Imate li određenu poruku za mlade kolege arhitekte i profesionalce koji rade u arhitekturi?

Stavite u neku ladicu sve što ste učili na fakultetu i posvetite se veoma konkretnim stvarima. Ukoliko želite da vodite svoj studio učite o građenju poslovne mreže i o poslovnoj komunikaciji; informišite se i štitite svoja autorska i intelektualna prava; naučite da sastavite dobar ugovor; krećite se i komunicirajte sa svima van struke.

Ukoliko želite da se zaposlite izbjegavajte zvučne svjjetske (i u manjoj meri lokalne) biroe i tražite manje, ali specijalizovane biroe, gdje možete stvarno nešto naučiti. Ne radite kod svojih profesora, jer im egzistencija u velikoj mjeri ne zavisi od tržišta.

Ne možemo, a da Vas ne upitamo i da podijelite neki vaš događaj iz života koja Vam je ostao upamćen, bilo da se radi o nekom smiješnom događaju sa terena ili nekom bitno edukativnom događaju iz prakse?

Posao fotografisanja arhitekture je obično dosta solitaran. Najčešće smo tu objekat, sunce i ja. Često je jedini zvuk okidanje fotoaparata, spuštanje roletne, ili zvuk espreso aparata kada pravim pauzu. Ukoliko su arhitekte tu onda obično imamo diskusije o raznoraznim temama, jer su arhitekte veoma svestrani. Ta komunikacija mi često bude najlepši deo posla.

Ima naravno i neobičnijih situacija. Kada sam fotografisao vikendicu na Divčibarama, arhitekte i ja smo organizovali pastira da dovede ovce ispred kuće. Zamislili smo pastira u tradicionalnoj nošnji, sa šajkačom na glavi i štapom u ruci. Pastir je međutim došao sa ženom na fotografisanje. On u sportskim patikama i šuškavoj trenerci, a ona u miniću i štiklama. Dok smo kroz planirani kadar tjerali ovce, samo sam ih suptilno molio da idu još malo lijevo… Još malo… Super! I eto fotografije za kraj našeg razgovora.