Iza njega ostali su nevjerovatni projekti stambenih zgrada, od kojih je većina izgrađena u Francuskoj 1980-ih, u neoklasicističkom postmodernom arhitektonskom stilu, uključujući upotrebu kolosalnih klasičnih elemenata, koje su ambivalentni kritičari ismijali kao kič i hvalili ih kao dugo očekivanu sredinu između istorizma i modernosti.
Piše: Slobodan Maldini, arhitekta, pisac, umjetnik i teoretičar arhitekture.
Rikardo Bofilj, španski arhitekta čije slavno ime stoji iza nekoliko najnevjerovatnijih zgrada na svijetu, preminuo je januara 2022. godine u Barseloni od posljedica kovida-19. Iza njega ostali su nevjerovatni projekti stambenih zgrada, od kojih je većina izgrađena u Francuskoj 1980-ih, u neoklasicističkom postmodernom arhitektonskom stilu, uključujući upotrebu kolosalnih klasičnih elemenata, koje su ambivalentni kritičari ismijali kao kič i hvalili ih kao dugo očekivanu sredinu između istorizma i modernosti. Njegove strukture bile su toliko smjele da su upotrebljene kao scenografije za TV emisije i filmove, uključujući „Zapadni svijet“ i film „Igre gladi“, ali su također bile društveno svjesne i socijalno aktivne, na jedinstveni način.
„Kada sam imao 35 godina, bio sam najpomodniji arhitekta na svijetu. Ali, uvijek sam bio autsajder, nikada se nisam uklapao u arhitektonsku kulturu“, rekao je Bofilj. Njegov arhitektonski biro Taller de Arquitectura, osnovan 1963. u Barseloni, postao je poznat po vanserijskim projektima i svom sjedištu u bivšoj fabrici cementa u okolini grada. Cijeli kompleks La Fabrica odiše nestvarnošću, romantičarskim sanjalaštvom, dalijevskim prizorima čistih linija betonskih cilindara silosa za cement upotpunjenih vješto umetnutom vegetacijom kojom dominiraju mediteranski čempresi i palme. Godine 1970. predložio je stambeni projekat za Madrid pod nazivom Grad u svemiru, beskrajno proširivu arhitektonsku strukturu sa tornjevima i kubusnim ispadima. Ovaj slobodan, ali komplikovani projekat, bez premca u španskoj savremenoj arhitekturi, naveo je konzervativnog, politički uticajnog gradonačelnika Madrida da mu ukaže da zbog presmjelih arhitektonskih eksperimenata nije dobrodošao i da više neće graditi u Španiji. Bofilj je odlučio da započne novi život u Parizu, gdje je izradio idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje pariskog kvarta Les Halles. Njegov plan je već bio u izradi kada ga je tadašnji gradonačelnik Žak Širak otpustio iz projekta. Iako su ga već početkom osamdesetih inovativna rješenja javnog stanovanja učinila zvijezdom francuske arhitektonske scene, istovremeno, njegova naselja su neopravdano žigosana kao „simboli nasilja i socijane bede“, a čak je postojao i pokret za rušenje njegovog stambenog kompleksa Les Espaces d’Abraxas. Stanovnici su, međutim, odbili zahtjeve kritičara za njegovo uništenje.
U intervjuu za Le Monde 2014. Bofilj je rekao: „Moje iskustvo u Francuskoj je djelimično uspješno, a djelom neuspješno.“ Uspio je uvođenjem novih stilova i novih metoda gradnje. Ali, nije uspio jer „kada si mlad, ti si utopista, misliš da ćeš promijeniti grad, a na kraju se ništa nije dogodilo“. Rad sa francuskim vlastima na projektima Novih gradova donio je arhitekti Bofilju svjetsku slavu i učvrstio njegovu međunarodnu praksu. Međutim, kritičari su uporedili njegovu „navodno ironičnu upotrebu klasicizma sa potpuno neironičnim socijalnim stanovanjem sovjetskog realizma“, što mu je donijelo lošu reputaciju.
U neočekivanom preokretu, starije zgrade gospodina Bofilja našle su nove obožavaoce u 21. vijeku. Westworld, naučno fantastična serija HBO-a, djelimično je snimljena u njegovoj La Fabrici, a Squid Game, korejski TV juggernaut, sadržao je setove koji su veoma ličili na La Murala Roha.
Neobičan i monumentalan izgled kompleksa zgrada Espaces d’Abraxas učinio ga je omiljenom scenografijom za nestvarne, često distopijske narative. Istaknuto se pojavljuje u filmovima Brazil (1985) i u Igrama gladi: Sjaj slobode– drugi deo (2015). Također se pojavljuje u A mort l’arbitre (1984), F.B.I. Frog Butthead Investigators (2012) i francuskoj TV mini seriji Trepalium [fr] (2016). Po riječima španskog arhitekte i pedagoga Manuela Klavela Rohoa „njegove zgrade postale su pop ikone na samom kraju karijere arhitekte“.
