Naš studio postoji već 16 godina i da, moguće je imati dobar brak uz isti posao u istoj kompaniji.

Studio Arhitektri je osnovan 2008 godine u Zagrebu. Danas ga vode Rujana Bergam Marković (Split, 1975.) i Aleksandar Marković (Rijeka, 1978.) oboje diplomanti sa Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Ured je od 2014 – 2020 radio i vodio opsežnu rekonstrukciju i revitalizaciju Franjevačkog samostana i utvrde na Lopudu. Trenutno rade na projektima obiteljskih kuća i višestambenih građevina te na projektima interijera javnih sadržaja. Njihovi radovi su objavljivani u arhitektonskim časopisima i izložbama. Arhitektonski ured koji se fokusira na pružanje izuzetnog dizajna uz promišljen i osobni pristup. Cilj rada ureda je dati trajni doprinos urbanom i prirodnom kontekstu izazivanjem, provociranjem i razmišljanjem izvan okvira. Težnja je riješiti svaki projektantski zadatak na „lagan“ i nenametljiv način radeći suvremenu arhitekturu po mjeri čovjeka, uvijek imajući na umu krajnjeg korisnika, bez obzira na mjerilo. Ured koji se fokusira na funkcionalnost obogaćenu poezijom i stručnošću arhitekata koji u njemu rade.

U narednim redovima čitajte intervju sa bračnim parom Marković, Rujana Bergam Marković i Aleksandar Marković, arhitekti koji vode arhitektonski biro i bračni drugovi koji hrabro plove kroz život.

Za početak recite nam nešto više o sebi?

Arhitektri: Volimo reći za sebe da smo privatni i poslovni partneri. Naš studio postoji već 16 godina i da, moguće je imati dobar brak uz isti posao u istoj kompaniji. Taj neki ples kada je riječ o zajedničkim interesima i dodirnim točkama i sa druge strane neistomišljeništvu i razlikama je ustvari dobar, zanimljiv i dinamičan ako se obe strane uvažavaju i poštuju. Čini mi se to kao benefit u cijeloj situaciji.

Čime se bavi vaš biro, opišite nam studio i tim.

Arhitektri: Bavimo se u najvećoj mjeri projektima vezanim uz stanovanje, u većem ili manjem mjerilu ili sa ugostiteljskim objektima bolje rečeno interijerima ugostiteljskih prostora gdje klijentu nudimo total design što znači da sudjelujemo u svim segmentima stvaranja brenda, dakle do izbora solenke i salvete. Naš tim je šarolika grupa individulaca koji su naučili dosta dobro igrati kao tim. Uzrastom, tj. skustvom smo također šaroliki, dakle od studenata kao ljudi koji su kod nas na praksi ili ispomoći do već iskusnih kolega i kolegica koji su sa nama već dugo u tom našem uigranom timu. Volimo kada u projektu postoje različiti filteri i razmišljanja jer mislimo da to polira ideju do jedne više dobre razine.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Rujana: Rekla bih da je za mene oduvijek postojala ta potreba da nešto stvaram, još od malih nogu. Da ostavljam trag. Moja mama se često ljutila i uspoređivala me sa mačkom koju smo imali, koja je naravno ostavljala tragove posvuda. Tako sam i ja uvijek iza sebe ostavljala pošarotine na mjestima gdje one ne bi trebale biti. Od ostataka ambalaže nešto stvarala. Uz pokojnu baku od restlova tkanine sam uvijek nešto šila.  Kasnije u osmom razredu na predmetu Domaćinstvo sam isprojektirala prvu kuću. Sjećam se ko danas kako je učiteljica koja je vodila taj predmet obilazila sa tim nacrtom u školi i pokazivala začuđeno kako kužim prostor. Tu negdje sam prvi puta došla do pojma arhitektura i što ona znači. Od tada je to bilo više manje pravocrtno gibanje prema mojoj profesiji. Danas, volim taj psihološki aspekt koji prostor koji stvaram i prostor koji je oko nas utječe na ljude u dobrom i lošem smislu. Često se utjecaj prostora zanemaruju, međutim on je vrlo stvaran i utjecajan.

Aleksandar: Mislim da je kod mene sve krenulo od Lego kockica. Lego su mi bile najdraže igračke od uvijek. Ta mogućnost stvaranja nečeg većeg iz malih, jednostavnih i, naizgled, banalnih dijelova. Nisam od malih nogu znao da bi htio biti arhitekt, naprotiv dugo sam bio uvjeren da ću biti Jedi vitez. Ali pretpostavljam da se, podsvjesno, sva ta kreativnost i rješavanje problema kroz igru pretvorilo u profesiju kojom se danas bavim.

Šta je najvažnije da posjeduje jedan arhitekta?

Rujana: Hm, teško pitanje. Mi smo uvijek na toj granici umjetništva i tehničke struke, međutim ja na to gledam nekako realno, pa onda također smatram da smo mi uslužna djelatnost. Zvuči donekle banalno, ali mi krećemo kada nas netko pita da mu isprojektiramo neki prostor. Ne znam baš puno arhitekata koji projektiraju iz zabave, za sebe. Mislim da je svakako važno poštivati prostor u koji se smještamo, kao i klijenta i njegove želje. Mislim da je važno akceptirati da svi ne mislimo jednako i da je uvijek važno sagledati stvari i kroz tuđe oči. Volim reći da radimo prostore po mjeri čovjeka, dakle ne pretjerujemo niti prostorno, a niti financijski. Važna je ta ravnoteža između željenog i stvarnih mogućnosti. Mi smo ustvari kao katalizator između klijenta i zakona tj. urbanističkog plana.

Aleksandar: Mora postojati neka strast prema tome što radi, dakle da se posao (ili projekt) ne pretvori u puko odrađivanje posla za klijenta. Treba čvrsto stajati iza svoje ideje i koncepta, jer projekt nije samo neka forma ili boja ili materijal koji se nekome sviđaju. Puno je analiza, propitkivanja, uspredbe odnosa u prostoru u kojem se planira neka intervencija, vizure, vjetrovi, osunčanje…objekt mora biti u skladu sa svojom okolinom ali i zahtjevima klijenta. Sve se to treba spojiti u jednu cjelinu. I jako je bitno da se sav taj posao na kraju i očituje u gotovom projektu. Sa što manje kompromisa.

Kako je krenula vaša priča u svijet arhitekture?

Rujana:  Prve realizacije dogodile su se još na fakultetu. Imala sam oko sebe sreću imati ljude koji su očigledno u meni prepoznali ozbiljnost i recimo kvalitetu kad su mi dali da im „gradim“ prije diplome. Sada gledajući, bila sam dosta hrabra i nesvjesna svih zamki u koje sam mogla upasti. Imala sam sreće! Kada smo osnovali tvrtku bilo je već nekih klijenata iza nas, međutim mi smo doista imali jedan spontani rast gradeći karijeru projekt po projekt, gdje je preporuka ono što je donosilo nove projekte.

Aleksandar: Prvi koraci su bile neke manje intervencije, interijeri i natječaji uz rad u jednom većem uredu nakon diplome. Iz toga su se počeli događati sve veći i kompleksniji projekti koji su rezultirali u pokretanju svojeg ureda.  Mislim da je takav organski rast bitan i daje mogućnost učenja i napredovanja kroz jedan prirodan put, bez preskakanja faza.

Koje ste sve projekte radili, a koji su trenutno u izradi?

Arhitektri: Realizirale su nam se obiteljske kuće i kuće za odmor koje još uvijek radimo i još ih dosta čeka ili kreće u realizaciju. Radimo manje i veće višestambene objekte. Nedavno smo završili jedan restoran u Zagrebu. Jedno dugo razdoblje radili smo na projektu revitalizacije i obnove samostana i utvrde na Lopudu. To je svakako naš najzahtjevniji projekt do sada koji je obuhvaćao baš sve sfere gradnje i arhitekture. Od obnove starine preko gradnje novih elemenata do interijera i detalja u prostoru.

Koji su projekti u najavljenom periodu?

Arhitektri: Radimo na projektima kuća za odmor, jednom manjem naselju u Istri, hotelu, kampu sa mobilnim kućicama, interijerima ugostiteljskih objekata i nekoliko višestambenih objekata. Jako puno toga se događa trenutno u uredu i zbog toga smo i narasli brojčano. Zanimljivo razdoblje je pred nama.

Kakva je arhitektura u regiji, možete mi napraviti neku usporedbu?

Arhitektri: Pa kao i kod svega, vrlo šarolika. Ružno je reći da arhitektura vezana uz budžet i financijsko stanje, međutim jeste. Dobra kuća može biti i vrlo jeftina, međutim lagala bih kad bih rekla da novac ne olakšava projektiranje. U Hrvatskoj se svakako osjeća zamah u smislu kvalitete projekata. Investitori su shvatili da arhitekti nisu samo „nužno zlo“ za izradu dokumentacije već i kreativna komponenta njihove investicije, i da pomažu da se baš njihov projekt izdvoji i bude prepoznatljiv. Na projektima koje radimo izvan Hrvatske odnos prema arhitektima je skroz drugačiji, s puno više respekta i pažnje prema profesiji. Polako se i kod nas ta paradigma okreće.

Ko sve čini vaš tim i koliko je važan timski rad?

Arhitektri: Trenutno imamo 8 arhitekata u uredu i timski rad je izuzetno važan. Osim samog tehničkog rada i crtanja tu je puno komunikacije, razmjene ideja i mišljenja, rješavanja problema. Volimo reći da je i klijent dio tima, osim samih arhitekata i naravno naših kolega suradnika koji su uključeni u projektiranje raznih sustava koji su dio jednog objekta. Često imamo u projektima dijelove koji se moraju radi po mjeri, stoga često razgovaramo i surađujemo sa obrtnicima koji izvode te custom-made elemente. Povezivanje svih ljudi u timu je od vitalne važnosti za projekt. U pandemiji je sve prešlo na zoom i sve se nekako pojednostavnilo, izgubile su se koordinacije. To smatram najvećim gubitkom u struci. Naravno, sve se to sada vraća na mjesto jer nema ništa bolje od skicn papira, olovke i dogovora na licu mjesta.

Za kraj, imate li neku poruku za naše čitaoce?

Arhitektura je kreativan proces, koji rješava tehničke probleme uz komponentu estetike. I ako malo bolje promislite svuda je oko nas: pogledajte prostoriju u kojoj se nalazite, pogledajte kroz prozor, pogledajte ulicu po kojoj hodate, sve je to arhitektura a možda je niste ni svjesni. Ona je sastavnio dio ne samo našeg svakodnevnog života, nego i nas samih. Daje nam sigurnost, štiti nas od vremena, štiti nas od mraka, na neki način definira civilizaciju kao takvu.

Čak i ako date arhitektu najjednostavniji zadatak, vaša kupoanica će biti bolja od susjedove!