Sabrina Čorbić, 24.godine, magistar arhitekture. Master studij završila 2021 godine na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Svoje prvo radno iskustvo kroz praksu a sada i radni odnos stiče u projektanskom birou Ledić arhitektura u Travniku, u mjestu u kojem je rođena.

Zbog čega ste odlučili postati arhitekta i kako danas vidite svoj posao?

Oduvijek sam imala u sebi određeni kreativni poriv, gdje sam imala potrebu sa svoju kreativnost prikažem na bilo koji način, bilo to kroz odjevni predmet, skicu ili crtež. Još od malih nogu imala sam priliku da dosta putujem i vidim razne arhitektonske periode prožete uličnim fasadama poznatih metropola, gdje sam diveći se svemu onome što je nastalo i što nastaje shvatila da svoju kreativnost mogu usmjeriti baš tu i na tom mjestu, mjestu gdje bi sva moja maštanja jednog dana mogla biti ostvarena. Nezahvalno je komentarisati kako danas vidim svoj posao, samo iz očitog razloga što je moj arhitektonski put tek u razvoju, ali ono što danas definitivno mogu da vidim jeste da se moje poimanje iz studenskih dana o pojmu arhitekture, uveliko mijenja i rekonstruiše u ono što se zove stvarno stanje. Upravo kroz praksu i rad sam uvidjela koliko zapravo stvari mogu ići unaprijed i koliko je arhitektura značajan segment u čovjekovom životu.

Koji su Vam najveći izazovi s kojima se susrećete u poslu?

Najveći izazov se nalazi unutar mene, kao nekoga tko je tek počeo da istražuje, jeste kako spojiti sve ono što investitor želi, o čemu je maštao, sa onim što su već neka naša maštanja i realnost. Omjer između toga je u startu jako teško pronaći, ali kroz pravilno rukovođenje poslom, i uz pomoć starijih kolega, sve te sumnje se otklanjaju i postepeno idemo ka formiranju identiteta i prostora i mene kao arhitektice.

Ko su Vam uzori u arhitekturi?

Iz svakog perioda mogu izdvojiti po jednog arhitektu koji je zaista tokom mog školovanja i upoznavanja sa objektima ostavio utisak. Ali ako ćemo spojiti vještinu organiziranja prostora i borbe za nečim boljim i većim, to je onda Greta Veinfeld Ferušić, koja je zaista kroz život prošla kroz pakao, ali uspijeva da se time izbori, postane prva ženska arhitektica na našim prostorima, i kao trag svoje borbe, koji će dalje da nastave da je veličaju, ostavlja izuzetne građevine javnih institucija i ustanova.