Silvija Čobanov, dipl. ing.arh. rođena je u Šibeniku gdje je završila osnovnu školu, te opću gimnaziju nakon koje je upisala Arhitektonski fakultet u Zagrebu.
Za početak nam se predstavite?
Silvija Čobanov, dipl.ing.arh – Rođena sam u Šibeniku gdje sam završila osnovnu školu te opću gimnaziju nakon koje sam upisala Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala sam 2005. g. pod mentorstvom profesora Mladena Jošića. Nakon fakulteta sam se planirala vratiti u Šibenik, ali sam se na zadnjoj godini fakulteta zaljubila u Dubrovčanina s prebivalištem u Zagrebu i zbog toga odlučila ostati. Odmah nakon diplome sam se zaposlila i od tada radila u više arhitektonskih i projektantskih ureda: Ured ovlaštene arhitektice Helena Paver Njirić, GD-arh d.o.o., Log-urbis d.o.o., Coning d.d., Connecto projekt d.o.o. te PROing d.o.o. Rad u projektantskim uredima kroz koje sam prošla vodio je sve većem osamostaljivanju, što mi je bila želja od samog početka u arhitekturi, dakle, otkad sam upisala fakultet, te sam se konačno i odvažila ostvariti tu želju i pokušati samostalno kročiti kroz svijet arhitekture i poslovanja kroz vlastiti ured, Arhiholik d.o.o. Majka sam dvoje relativno male djece (6 i 8 godina) te mi je najveći izazov izbalansirati poslovni i privatni život, obaveze i hobije, želje i potrebe, kako svoje, tako i djece koja su još mala i kao takva nisu samostalna.
Otkud ljubav prema arhitekturi?
Ljubav prema arhitekturi vjerojatno je nesvjesno počela još kroz dječju igru s lutkama gdje sam uživala u organizaciji prostora za njih i osmišljavanju cijele priče – scenografiji, kostimografiji i režiji. Svjesno je počela još u 7. razredu osnovne škole kad se moja obitelj zbližila s obitelji jedne šibenske arhitektice čime sam ja imala priliku upoznati se s njenim radom. Crtala je na papiru tehničkom olovkom, uz pomoć trokuta i rajšine i kasnije tuširala. Vidjela sam to prvi put u životu, ali brzo sam počela razumjeti tlocrte. Od tada sam bila svjesna da želim studirati arhitekturu i to se nikada nije promijenilo. Druga ljubav je bila dosta srodna, grafički dizajn, ali je arhitektura pobijedila, mada se i kroz ovaj posao rado posvetim grafičkom dizajnu i oblikovanju kad sam inspirirana i vremenski rokovi to dopuštaju.
Koje projekte trenutno radite, a koji su vam u pripremi, najavi?
Za sada se najviše bavim projektiranjem stambenih građevina, a pogotovo obiteljskih kuća i kuća za odmor. Dakle, to su uglavnom privatni investitori, fizičke osobe kojima se projektira njihov intimni prostor, njihova sigurna zona. Sretna sam što s investitorima uglavnom imam odnose ispunjene obostranim vjerovanjem i poštovanjem – ja poštujem njihove želje i trudim ih se maksimalno ispuniti kroz projektiranje, a oni vjeruju u moje stručno i tehničko znanje i oblikovne sposobnosti te ih uglavnom poštuju i otvoreni su prema mogućim pomacima od uobičajenog, onog na što smo navikli. U najavi su mi također pretežito takvi projekti.
Od ostalih tipologija, izdvojila bih projekt rekonstrukcije i dogradnje dječjeg vrtića Novi Marof uz projektantski nadzor izvođenja te projekt poslovne građevine s uredima udruge Hrabri telefon. Priča s projektima javne i društvene namjene kao što su ova dva potonja često ima posebnu problematiku vezanu uz financiranje: projekt se financira iz EU fondova, a pošto od same prijave za financiranje do mogućeg početka izvođenja često prođu dvije-tri godine, u tom periodu toliko narastu cijene građevinskih proizvoda i usluga, da poprilično prerastu procijenjenu i prijavljenu vrijednost investicije te je jako teško ili nemoguće pronaći izvođača. Prijavitelji se tako nađu u zamci – ili moraju realizirati projekt, što se pokaže gotovo nemogućim, ili vratiti sva sredstva, a dobar dio su već potrošili na pripremu projekta i projektne dokumentacije, a najčešće su to udruge ili slični korisnici koji nemaju svojih sredstava, što se npr. sad događa udruzi Hrabri telefon. Nevjerojatno mi je da ne postoji neki mehanizam koji pokriva takve probleme.
Šta je najvažnije prilikom projektovanja?
Jako je važno imati dobar input – projektni zadatak investitora, poznavati stvarne potrebe krajnjih korisnika te konstantnu dobru koumunikaciju s investitorom i/ili krajnjim korisnikom kako bi se maksimalno osigurao projekt kakav im treba, u prostornom, oblikovnom, tehničkom i financijskom smislu, te u pogledu korištenja i održavanja i sl. Ključno je imati dobre investitore koji pričaju zajedničkim jezikom tj. razmišljaju slično. Naravno, lakše je ostvariti projekt i kada ima dosta sredstava na raspolaganju, ali nije neophodno. Često se preispitujem što je zapravo za mene dobar projekt jer se tu često radi o ograničenim budžetima gdje treba biti spreman na dosta kompromisa, ali mislim da je važno prepoznati u kojoj mjeri smo spremni na kompromise koje svaki projekt traži. Uz dobar input za početak projektiranja, bitno je dati si vremena za razvoj procesa, vjerovati u sebe te imati snažnu ideju – koncept.
