Pomak u razvojnom razmišljanju je stoga potreban da bi se ostvario demografski, ekonomski i kulturni pomak u Crnoj Gori, koju trenutno karakterišu ekonomski “vruće tačke” i “sive rupe”.

Piše: Slobodan Radoman, magistar arhitekture, MIT / Harvard Univerzitet, suosnivač DTEK laboratorije Gediminas Urbonas, profesor, Mitsui Career Development Chair, M.I.T. ACT Program

Najveće jezero na Balkanu, najveći ptičji “aerodrom” u Evropi, multinacionalno, zaštićeno Ramsarskom konvencijom, kandidat za učlanjenje u listu UNESCO prekograničnih biosfera, Skadarsko jezero je još uvijek, ekonomski gledano, “između” regija Crne Gore. Njegova blizina ekonomskim epicentrima zemlje – jadranskoj obali i crnogorskom glavnom gradu – i njegov periferni ekonomski profil privlače dizajnere kao urbana laboratorija otvorena za inovativna ekološka i razvojna razmišljanja. Skadarsko jezero je veličine Venecijanske lagune, s kojim dijeli paralelni potencijal: dok je renesansnu Veneciju bilo nemoguće osvojiti zbog geografskih karakteristika, što je Veneciji dalo epitet sigurnog trgovačkog odredišta, Skadarsko jezero je zaboravljena ekološka oaza s potencijalom za cvjetanje nove ekološke razvojne strategije. Ovaj rad tvrdi da funkcionalnost, isplativost i društvene motivacije kao dizajnerske strategije iziskuju novu vrstu razmišljanja koje istovremeno analizira i podstiče ekološku neutralnost s kojom trenutno arhitekte i urbanisti posmatraju život u ruralnim područjima.

Također, ovaj rad analizira turizam kao sredstvo za razvoj regije, te sugeriše dizajn strategije za eksperimentiranje s kulturnim i ekološkim procesima kako bi se ojačali odnosi između mještana i turista, ljudi i okoline.

Rad prvo odstranjuje čitaoca od očiglednih karakteristika regije Skadarskog jezera i globalnog turizma, ispitujući procese koji utiču na razvoj svake od njih, kako bi ponudio čitaocima objektiv kroz koji bi mogli predvidjeti naizgled radikalnije, ali duboko najprirodnije, razvojne strategije za regiju Skadarskog jezera. Opisujući procese baštinjenja u Nacionalnom parku kroz Félix Guattari-jeva tri nivoa ekologije (ljudski, društveni i ambijentalni), i uspostavljanjem novih ukusa potrošača (usmjerenih prema društvenosti i interakcijama među različitim vrstama, gastronomiji i drugim aspektima lokalne materijalne kulture), Rad daje naznake za odgovore na sljedeća pitanja: može li budući razvoj regije Skadarskog jezera stimulisati razvoj raznolike ekonomije?[1] Kako može eksperimentalni turizam, potaknut promijenjenim kvalitetima konzumerizma, stimulisati valorizaciju regije? Na kraju, kada je gotovo sve već urađeno, kako redefinisati identitet Skadarskog jezera koji bi mu osigurao mjesto na konkurentnoj globalnoj turističkoj karti?

1. OTKLJUČAVANJE EKONOMSKOG POTENCIJALA REGIJE SKADARSKOG JEZERA

Uprkos globalnim ekonomskim promjenama i uzaludnosti mobilnosti u sve homogenizovanijem svijetu, globalni turizam raste: u 2012. godini je dosegao 1.035 milijardi turista.[2] i premda nove turističke destinacije stalno niču širom svijeta, više od polovine svih turista i dalje putuje po Europi, od kojih dvadeset posto provodi odmor na Mediteranu. Crna Gora – i istočnoevropska i mediteranska zemlja – postaje jedan od lidera u ovoj regiji s godišnjim porastom broja turista od 3% u 2012.[3] Zbog globalne ekonomske moći, turizam se koristi kao glavni adut za ekonomski razvoj zemlje. Kako se budući razvoj turizma bude adaptirao promijenjenoj potražnji od strane turista, također je potrebno prepoznati činjenicu da će većina Crnogoraca migrirati ka Jadranskoj regiji i Podgorici, od kojih će mnogi ostaviti svoje kuće i gradove zauvijek. Sredinom šezdesetih godina Crnogorska nerazvijena obala bila je jedan od primarnih fokusa razvoja ondašnje bivše Jugoslavije. Nekoliko decenija kasnije, njen obalni pojas ekonomski cvjeta, dok je ostatak zemlje je u ekonomskom zaostatku. Pomak u razvojnom razmišljanju je stoga potreban da bi se ostvario demografski, ekonomski i kulturni pomak u Crnoj Gori, koju trenutno karakterišu ekonomski “vruće tačke” i “sive rupe”.

Regija Skadarskog jezera, koja godišnje prima oko 42.000 turista i oko 800.000 eura u prihodima, je, što se tiče turizma, “između” zona Crne Gore.[4] S jedne strane, patila je od iseljavanja svojih stanovnika ka obali ili većim gradovima, i polako se pretvara u “sivu rupu”; sa druge strane, njena netaknuta okolina, flora, fauna i istorija signaliziraju njen potencijal za razvoj u turističku “vruću tačku”. Postoje dvije važne putanje globalnog turizma koje stimulišu razvoj regije Skadarskog jezera.

Prvo, današnji globalni turizam se pomjera prema ivičnim zonama – novi “hip” u turističkim časopisima – promovišući regije koje su deset ili više godina unazad bile osuđene na neuspjeh. Zbog prekomjernog broja i sveprisutnosti turističkih naselja, turisti imaju tendenciju da traže atipične turističke destinacije (čak i mjesta poput Černobila postaju atraktivna!).

Drugo, generacija sa izuzetno mnogo novorođenčadi (pojedinci rođeni između 1945. god. i 1064. god.) iz Evrope, Sjeverne Amerike i Japana će imati više slobodnog vremena, dobro zdravlje i dugovječnost, kao i dobre financijske resurse za putovanje u narednih 30 godina. Većina tih turista će biti visoko obrazovani ljudi iz srednje klase zainteresovani za doživljaje iz prirode u regijama poput Skadarskog jezera. S obzirom da postoji samo oko deset turističkih objekata vrlo malog kapaciteta (najveći je hotel sa dvije zvjezdice “Vir” sa 50 ležaja, sljedeći najveći je “Plavnica” sa samo 4 apartmana), jasno je da postoji potreba za više turističkih smještaja. U stvari, najnovija istraživanja tržišta od strane Vlade Crne Gore navode da se do 2015 očekuje da bi regija Skadarskog jezera trebala imati 550 osnovnih privatnih soba, 250 kampova, i 500 kuća za iznajmljivanje, sa 150.000 noćenja godišnje. Stoga analiza potencijala razvoja turističkih naselja postaje ključna za razvoj regije Skadarskog jezera.

Takvi smještajni kapaciteti treba da uključe ​​i adaptaciju postojećih građevina – prvenstveno izvorne arhitekture – i dizajn novih turističkih destinacija. S obzirom da klima regije Skadarskog jezera pospješava sezonski turizam, adaptacija / dizajn stambenih jedinica treba da omogući transformaciju prostora za domaćine i turiste, kao i da olakša proizvodnju za domaće potrebe izvan sezone. Treba pažljivo studirati ponašanje mještana i turista za studiju dnevnih aktivnosti unutar jedinice koja će omogućiti optimalno korištenje predviđenih prostora. Važno je uvijek imati na umu ovu paralelu između lokalnih stanovnika i turista, ne samo za direktne ekonomske dobiti, već i iz kulturnih i obrazovnih razloga – nedirektne povoljnosti turizma koje se često podcjenjuju.

Mještani mogu uveliko imati koristi od turista zbog bezbroj vještina koje mogu značajno uticati na način života u regiji. Više očigledni programi poput škola za jezike, poljoprivredu i razvoj industrije ribarstva, akademske i poslovne konferencije, tehnološke i građevinske inovacije, sve ovo može izaći iz jakih lokalno-turističkih odnosa, ali ne samo to. Što se na prvi pogled može smatrati negativnim utjecajem turizma – organski i ne-organski otpad, siva i crna voda i tako dalje – mogu biti pretvoreni u ekonomske generatore za domaće stanovnike, a pri tome pružiti originalno turističko iskustvo za turiste (detaljnije u poglavljima 4 i 5).

Stoga bi stimulisanje odnosa između mještana-turista trebalo biti imperativ za arhitekte i urbaniste. U idealnom slučaju, adaptacija postojeće arhitekture i dizajna novih naselja će imati dvostruku strategiju: dizajn za razvoj regije prvenstveno za turizam tokom turističke sezone, a zatim za stanovnike tokom van sezone. Takav pristup dizajnu bi poboljšao demografiju lokalnih stanovnika koji bi se polako vratili u regiju Skadarskog jezera, a tokom vremena ona bi također produžila turističku ponudu u izvan glavne sezone, vjerovatno mladim poduzetnicima koji žele razviti svoje poslovanje iz perifernih destinacija, ili umjetnicima i istraživačima prirode koji nastoje pobjeći od buke mjesta zatrpanih turističkim masama. Ovaj pristup bi prihvatio generalnu želju investitora za stvaranje još jednog Disney-kao naselja, kao što je, na primjer, Seaside Resort (Florida, SAD), ali bi istovremeno učinio mnogo više od toga: napravio bi turističku destinaciju koja je izuzetno lokalna – korisna za domaćine – nego što bi se to moglo i naslutiti. Ovaj proces bi stimulisao regeneraciju Nacionalnog parka, domaće proizvodnje robe i cvjetanje niza drugih mogućnosti.

2.     BAŠTINA SKADARSKOG JEZERA I NJENE DILEME

Da bi došlo do razvoja regije Skadarskog jezera niz pravila i smjernica trebaju biti ispunjeni od strane Ramsarske konvencije i UNESCO-a, s obzirom na želju za stvaranje prekograničnog rezervata biosfere i zaštitu nacionalne baštine. Prije nego što elaboriram o prijedlozima za razvoj Nacionalnog parka, pođimo korak unazad i razmislimo o samom procesu baštinjenja. Šta je istinito naslijeđe Skadarskog jezera? Šta određujemo za očuvanje i zašto? Kako baština radi s vremenom? Pojam “svjetske baštine” postoji tek četiri decenije, od 1972. godine. U odnosu na dužinu ljudske istorije, čini se da je gotovo iznenada postalo važno slaviti “sveta mjesta” koje svaka zemlja ili civilizacija posjeduje.[5] Tipične destinacije koje su pod zaštitom UNESCO-a su ruševine; André Marlaux, francuski pisac i državnik, je konstatovao da “umirujući fetiši dobijaju na značaju kojeg nikada nisu imali u svijetu… koji je konačno osvojio koncept vremena”.[6] Čak i kada se stave pod okriljem UNESCO-a ove destinacije doživljavaju i tzv. “štit-meta” paradoks: već uništene pod utjecajem vremena i istorije, nakon što su predstavljene kao nacionalni dragulji ove destinacije postaju atraktivna turistička destinacija za velike mase (meta), što uzrokuje opasnost od napada na “originalnost ” destinacija; shodno tome zaključuje se da je najbolji recept za rješavanje ovog problema ne dirati ništa da bi stvari ostale kao što jesu (štit).[7]

Tipičan način da se riješi ovaj paradoks je restauracija zaštićenog mjesta, što bi u slučaju Skadarskog jezera značilo restauracija istrošenih kamenih kuća, tvrđava i religijskih građevina u njihovo “originalno” stanje. Možemo zamisliti niz arheoloških istraživanja o svakom kamičku koje je na lokaciji kako bi zadovoljili kozmetički želju za hermetički čistom turističkom destinacijom.

No, fetišiziranje autentičnosti stavlja turizam u zamku “jer svako turističko iskustvo devalvira kao neadekvatno u odnosu na “stvarnosti” posjećenog mjesta”.[8] Kao što je slučaj sa mnogim UNESCO destinacijama, Skadarsko jezero bi se pretvorilo u tipičnu bijelu kutiju-muzej sa pažljivo očuvanim voštanim objekatima (koja se ne smiju taći!) sa primarnom željom za “borbu protiv amnezije” umjesto za povezivanje ambijenta i mještana sa posjetiocima.[9] Sa stanovišta ekonomije, regija Skadarskog jezera ne bi postala drugačija od onoga sto joj trenutno stoji u budućnosti – stanje “sive rupe”. U stvari, možda bi postala “zelena rupa”, s mještanima koji bi stidljivo profitirali od činjenice da su posmatrani kao puki statistički podatak o svojoj realnosti. Međutim, sa staništa globalnog turizma, regija bi postala još jedna “zelena” destinacija u svijetu, pa zašto posjetiti baš nju?

Nemoguće je doslovno kopirati istoriju i, što više pokušavamo predstaviti istoriju kao pravi odraz našeg identiteta na lokalnom nivou, to ćemo sve vise postati “ne-globalni” na globalnom nivou.[10] “Nelagodan odnos između regionalnog neznanja i međunarodnog znanja” svodi se nad arhitektama i urbanistima od kojih sve sve češće traži da rade u njima nepoznatim regijama, miljama daleko od njihovih gradova i poznatih kultura.[11] Tipični dizajn prijedlog često postaje puka kopija nekog drugog projekta sa druge turističke destinacije koja posjeduje sličan društveno-ekonomski i kulturni kontekst.

Proizvod takvog dizajna je zgrada, ili urbanistički projekat, koja ne rezonuje sa samim mjestom, iako na prvi pogled ispunjava sva potrebna očekivanja od strane klijenta. Ne možemo očekivati ​​puno različitih (originalnih) proizvoda koji odgovaraju “zelenim” pravilima, koja su ipak uvijek ista: sve dok projekat ima LEED sertifikat etiketu na njemu, ili neku sličnu, onda izgleda zadovoljavajuće… dok  ne pogledamo turističku mapu i shvatimo da postoji bezbroj drugih projekata sa istom etiketom.

Najčešća greška u dizajnu ovakvih projekata je nerazumijevanje procesa razvoja u zadatim kontekstima – dizajneri uzimaju zdravo za gotovo kontekste onako kako su im predstavljeni i traže rješenja bez temeljnijeg istraživanja. Za rješavanje pitanja revitalizacije regije Skadarskog jezera i njenog cjelokupnog razvoja, nije dovoljno osnovati listu “zelenih” arhitektonskih tehnika koje će “zaštititi” “identitet” nacionalnog parka. Nije dovoljno da projektujemo još jedan rezort koji će se nalaziti na mirnom ostrvu, daleko od svakodnevne borbe mještana i prirode, nije dovoljno da definišemo takve destinacije “zelenim” samo zato što koriste solarne panele, ili na primjer efektivne tehnologije za proizvodnju što je manje otpada. Nije dovoljno da tvrdimo odgovornost time što ćemo neki globalni brend utisnuti na lokalni proizvod. To nije dovoljno da budemo još jedna destinacija na turističkoj karti svijeta. Crna Gora – prva ekološki država u svijetu – mora postati lider u razvoju turizma u, globalno govoreći, ekološki ošamućenim vremenima.

Kako onda definisati baštinu? Kako riješiti želju za turističkom destinacijom koja će pružiti bijeg iz svakodnevnog života? Kako izbjeći globalno ne-globalan kvalitet koji odlikuje skorije izgrađene turističke destinacije? Kako da se povežu turisti s mještanima, umjesto da se razdvajaju? Za odgovor na ova pitanja moramo redefinisati baštinu i njenu ulogu u obnovi i razvoju. Moramo prestati da romantiziramo arhitekturu i urbane projekte kao objekte koje treba zaštititi od njihove okoline i vojske turista spremnih da ih iskusi. Od početka, arhitektura i urbani dizajn su bili odraz društveno-političkog i kulturnog konteksta svog vremena, služeći kao reprezentacija i fragment procesa koji su odredili njihovo postojanje. Razmatranje ovih procesa daće nam ideje za dizajn i razvoj Nacionalnog parka. To će nam omogućiti da adaptiramo postojeće građevine koje reaguju na ekološke procese u svom okruženju; tako sa vremenom povećavamo njihove kvalitete umjesto da ih redukujemo na kvalitet prošlosti. Samim tim ćemo se osloboditi razmišljanja da bilo šta treba da se sačuva, jer nijedan obnovljeni objekat nije ostao “nepromijenjen”, i nijedan objekat ne pripada samo ljudima koji su ih gradili, već “djelomično i svim generacijama koje će nas naslijediti”, a u slučaju regije Skadarskog jezera i turistima jer su turisti ti koji su u mogućnosti da prenesu osobine regiona širom svijeta.[12] Rezultat će biti redefinisana regija Skadarskog jezera koja će inspirisati turiste kao nestašni mutant čiji je svaki trenutak postojanja jedinstven u smislu njegovog identiteta i iskustva istog.

3.PREISPITIVANJE ODNOSA NASLIJEĐA I GLOBALNOG TURIZMA

Da bismo kreirali strategiju za razvoj regije Skadarskog jezera neophodno je da prvo zaboravimo kontekst Skadarskog jezera sa kojim smo familijarni, i da na takav način ispitamo njegovu prošlost i aktuelne procese; drugo, potrebno je vezati te procese za korisničku prirodu globalnog turizma, koja također treba biti analizirana. Prvo ću obrazložiti ovo drugo. Želja za putovanjem radikalno je drugačija od postoji fenomen masovnog turizma. Prije pola vijeka turista je tražio da pobjegne od stvarnosti u mjesto u kojem će se realizovati neki njegovi snovi; tada je, na primjer, bio u potpunosti zadovoljen čarima plaže i mora. Danas, zbog poboljšanja tehnologije i bezbroj turističkih magazina i tehnoloških naprava (Facebook, YouTube, Twitter, itd.) praktično je nemoguće stvoriti mjesta izolovana od svakodnevnosti jer sve odmah postaje poznato. John Urry, britanski sociolog, predstavlja taj problem u svojoj knjizi Turističko zurenje.

No, projektovanje novih destinacija iz snova nije jedini izazov savremenog turizma. Danas, više nego ikada, želja za bijegom od stvarnosti suočava se sa paradoksom: osim što je povezan običnom vrevom sa gomilom ljudi iz svog okruženja, turista je otuđen unutar svog sopstvenog društva, i zbog konstantnog stresa i intenzivnih radnih sati, tretira kao strance svoje susjede, kolege, rođake, čak i najbliže članove porodice.

Sasvim je uobičajeno u današnjem društvu nemati vremena za porodicu, i u potpunosti se posvetiti profesiji. “Multitasking” je postao želja i izazov, ali ova naizgled plemenita sposobnost odvaja korisnika od strasti, fokusa i želje da sebe posveti bilo čemu na pravi način. Provođenje odmora u mjestima u kojima se mogu upoznati mještani i iskusiti karakteristike njihove kulture postaje presudno. Drugim riječima, osoba koja osjeća otuđenom u svom svakodnevnom životu želi postati dio zajednice u drugom, životu iz snova. Turistička destinacija 21. vijeka, dakle, treba da zadrži auru sanjarenja, ali također mora nositi participativnu komponentu kao jednu od najznačajnijih. 

Baština – tipični cilj strategije za razvoj Nacionalnog parka – dakle, treba da prezentuje ove kvalitete. Ako pažljivo analiziramo postojeće građevinsko naslijeđe u regiji Skadarskog jezera, primijetit ćemo da je, u stvari, koncept “participativnosti” usko vezan za razvoj regije, kako kroz socijalne i kulturne, tako i kroz ekološke procese. Jedan od najčešćih studija građevinskog naslijeđa u regiji je stambena aglomeracija u selu zvanom godinje. Znatan broj kamenih kuća su povezane kroz tunele koji su služili kao zaštita od neprijatelja i za proizvodnju vina. Još jedan proizvodni prostor u selu zove se “guvno” (kružna kamena ploča), koji je korišten za društvena okupljanja mještana kada se ne bi koristio za proizvodnju hrane. Ostrvo “Grmožur”, bivši zatvor, je primjer onoga što Jacques Derrida naziva “ekscentrično središte”, jer je oduvijek bio sadržan u svim slojevima bogatih razvojnih procesa regiona. Ono zrači bogatstvom kulture i ekologije, dok zanimljive aktivnosti i kulturne krhotine pozivaju turiste gladne za istraživanjem i fantazijom. Dok aglomeracija godine još uvijek može biti identifikovana kao seoska zajednica, ostrvo Grmožur u potpunosti je transformisao od vojničke tvrđave do ostrva za proizvodnju prirode.

Sličan je slučaj za bezbroj tvrđava oko jezera koje su, s obzirom na vrijeme i ekološke procese, promijenile svoju ulogu i identitet. Važno je primijetiti da se identitet aglomeracije Godinje, iako je zadržala fizički izgled, također promijenio: danas njeni tuneli više ne služe za zaštitu od neprijatelja, uzrokujući one koji se ne koriste za proizvodnju vina da postanu magacini ili, nažalost, samo napuštene ruševine.

Važna pouka iz ova dva primjera je da su se procesi pod kojima su zgrade izgrađene promijenili nakon određenog vremena, zbog čega su se građevine također promijenile, i izuzetno je važno zaključiti posljedice takvih procesa. Grmožur je danas vitalno, zadivljujuće prirodno stanište koje se stalno mijenja, stvarajući priču koju svaki turista želi podijeliti sa svojim prijateljima; neke od kuća u Godinju, kao mnoge napuštene kuće raspršene po selima u regiji Skadarskog jezera, stvaraju ne baš impresivan osjećaj u očima turista. One ne stimulišu turiste na akciju, njihov nastup je praktički zaustavljen. Činjenica da te kuće nemaju participativnu komponentu – utjecaj ljudi, životinja i biljaka – u potpunosti mijenja način na koji one predstavljaju regiju u očima turista. Važno je primijetiti da ljudi sami ne mogu odgovoriti na izazove okoline, već treba da sarađuju ​​sa njom. Također, nije dovoljno da dozvolimo da priroda sama utiče na građevinsko naslijede, kao što je slučaj na ostrvu Grmožur. Dizajn turističkih destinacija treba da podstakne turiste da sarađuju sa svojim staništem, i da utiču na njegov razvoj što je više moguće. 

Dosadašnja analiza je redefinisala koncept baštine regije Skadarskog jezera i postavila očekivanja za performativnost turističkih naselja. Nova tipologija rezorta treba da djeluje kao sagovornik između lokalnih stanovnika, turista i  okoline. Takav hibridni projekat treba da stalno nešto proizvodi i da bude podložan promjenama, čime bi omogućio turistima da pobjegnu od stvarnog svijeta, a da u isto vrijeme doprinose stvaranju novog svijeta oka sebe. Takva dizajn strategija je vrlo usklađena sa tri nivoa ekoloških načela koje je definisao Felix Guattari, francuski filozof koji smatra transverzalnost ključnim pojmom za rješavanje socijalnih i kulturnih izazova savremenog društva. U ovakvo definisanom rezortu turisti će biti u mogućnosti ne samo da pobjegnu od svakodnevnog društva, već i da se “rehumanizuju – ili barem raztuđe”, i ostave trag u mjestu.[13] To bi razbilo granice između mještana i turista, koje u mnogim turističkim destinacijama mogu uzrokovati radikalne društvene i socijalne promjene. Umjesto toga, kako razvoj turizma bude napredovao u regiji Skadarskog jezera, tako da će i mještani imati koristi od njega, i direktno (od prihoda) i indirektno (kroz poboljšanje prirode). Skadarsko jezero će pomjeriti smjer kretanja ka “sivoj rupi” i usredsrediti se na promjenu u “usijanu oblast”.

4.     FAZNI PROCESI – PRIRODNO RAZVIJANJE

Imajući u vidu načela transverzalnosti u dizajnu, razvoj Nacionalnog parka treba u potpunosti da odgovori na postojeću situaciju u regiji. To znači upustiti se u proces sa svim komponentama koje trenutno čine našu okolinu, kako dobrim tako i lošim. Crna Gora ima priliku da otvori novu ekološku raspravu na nacionalnom nivou, i posluži kao primjer za ostatak svijeta (što bi, usput, radikalno uticalo na benefite od turizma!). Dok netaknuta okruženja treba da budu slavljena i da ih koristimo kako bismo profitirali na turizmu, moramo obratiti pažnju i na negativne aspekte Skadarskog jezera: zagađenja, erozije, poplave, kontaminacije voda. Razvoj Skadarskog jezera treba da demonstrira nove strategije u agrobiznisu, vodoprivredi i društvenim zajednicama. Novi sociološki zaokretaj, Antropocene, je u skladu s načelima transverzalnosti za razvoj regije: on preispituje “način na koji jedemo, nosimo hranu kući s tržnica, bacamo smeće, koristimo prevoz ili vodu”.[14] Regija Skadarskog jezera može postati prva regija u svijetu za rješavanje istinske stvarnost današnje ekologije kroz načela radnog pejzaža koji prihvata sve ekološke procese kao stvarnost.

U arhitekturi i urbanizmu, mi uglavnom reagujemo na ono što se često smatra vizijom tzv. zvijezda-arhitekata: dizajnirati revolucionarne objekte koji će, kroz svoje spektakularne oblike i postojanje, radikalno uticati na društvo. Međutim mi ne shvatamo da istinit utjecaj na naš svakodnevni život leži u, na prvi pogled, mnogo manjim potezima, veličine atoma, odnosno materije. Zamislite da turisti dođu na Skadarsko jezero i vide prekrasni “a la Gehry” rezort.

Prva reakcija bila bi da je rezort fascinantan, ali trenutak kasnije turisti bi shvatili da ovakvi objekti postoje širom svijeta, od Ajfelove kule do, u stvari, niza drugih Gehry zgrada – mozda čak i u gradu u kojem žive a iz kojeg su pobjegli da se odmore. Takvo naselje će biti kratkotrajan užitak. Sada, zamislite rezort koji raste s okolnim pejzažem: tone sa njim, diše sa njim, jede s njim, spava sa njim, i slavi prirodu sa njim. Zamislite da ste turista koji je u stanju transformisati – a ne samo posmatrati – rezort i prirodu kroz kolaborativne procese s biljkama, pticama, hemikalija itd. Zatim zamislite takve turiste koji po povratku u svoje originalne destinacije pokreću projekte koji zbilja teže rješavanju ekoloških problema njihovih zajednica. Možete li zamisliti kakav utjecaj Skadarsko jezero može učiniti kroz takva iskustva turista? Budući da je turizam najutjecajnija masovna pojava našeg doba zašto ga onda ne iskoristiti kao katalizatora za ekološke promjene širom svijeta? Slično turistima, zamislite kako bi mještani razvili svoje zajednice nakon razmjene ideja sa svojim posjetiocima. 

Razvoj regije Skadarskog jezera koji zagovaram bi se dogodio kroz nekoliko faza i u skladu s postojećom infrastrukturom. To znači da bi se razvoj turističkih naselja inicirao u blizini postojećih naselja i zajednica, ako ne i direktno kao dio istih. U svakoj od razvojnih faza arhitektura i urbani dizajn igraju ključnu ulogu u angažovanju mještana i turista da sarađuju ​​sa okolinom, na više nivoa. Suprotno rezortu zvijezde-arhitekte, ovo naselje ne bi dominiralo nad okolinom, u stvari, tokom vremena gotovo bi se utopilo u nju i kao takvo bi dalo veću priliku za produktivnost drugima u prirodi. Na primjer, umjesto tipičnog golf kluba, tu bi se nalazio pejzaž sa svježim voćem, kao i čempresima koji su u velikoj mjeri iskorijenjeni iz Nacionalnog parka što bi poboljšalo zaštitu zemljišta i omogućilo razmjenu dobara sa mještanima.

Imali bismo koristi od svih prirodnih procesa koji svi volimo i izuzetno uživamo ​​čak i u doba tehnološke “savršenosti” (zamislite jesti zdravu – iako ne savršenog izgleda – jabuku iz “Wholefoods” radnje ili pijace u odnosu na blistavu jabuku proizvedenu u nekom GMO stakleniku). Proizvodnja šarana u rezortu bi prijala kako turistima tako i mještanima, a sposobnost za gajenjem biljaka za medicinsku upotrebu, energiju i izgradnju konstrukcijskih materijala bi ojačala društvene veze u zajednici i povećala kreativni potencijal čitavog kolektiva.

Regija Skadarskog jezera ne bi izgledala ispolirano, već realno. To bi pokrenulo razgovore na nivou materije: kako hranjive stvari doprinose proizvodnji hrane, kako se sive i crne vode koriste za proizvodnju pitke vode, kako su tehnike gradnje koje su davno zaboravljene postale novi “hip” zahvaljujući proizvedenim vlaknima od biljaka uzgojenih na licu mjesta. Ukratko, rezort na Skadarskom jezeru bi odgovarao na pitanja koja su bitna za ostvarenja gore navedenog multidisciplinarnog prijedloga o razvoju. Tako bi, ako hoćete, nastala nova verzija ostrva Grmožur: produktivna zajednica koja beneficira od okoline na koju istovremeno pozitivno utiče, paralelno razvijajući svoj ljudski i ekonomski potencijal. Kao takva, regija Skadarskog jezera bi postala središte pažnje u regionu, i ostavila bi utisak kojeg bi turisti ponijeli svojim domovima spremni da o jezeru pozitivno pričaju svojim prijateljima.

5.TRANSVERZALNOST: PARTICIPATIVNO KORIŠTENJE PRIRODE I TEHNOLOGIJE

S obzirom na brzinu prirodnih procesa, razvoj regiona bi se dogodio polako, metodama blage gentrifikacije, što bi osnažilo njen cjelokupni razvoj. Vrijeme nije jedini odlučujući faktor već i geološke karakteristike i kontekst kolektiva. Izazovi zagađenja u regionu nisu isti u svim njegovim dijelovima, nego se razlikuju u odnosu na blizinu najvećih industrijskih zagađivača (kao što je fabrika aluminijuma KAP), zona otpadnih voda lokalnih zajednica, zona eksploatacije kamena, itd. Sezonski razvoj bi se desio prirodno, inicijative organizovane od strane zajednica bi počele da dobijaju na važnosti i relevantnosti. Vremenom cijela regija bi se polako oporavila od napuštenog stanja u kojem se trenutno nalazi, na isti način kao što i poznata crnogorska umjetnica Marina Abramović tvrdi kroz svoju praksu. Na kraju, s vremenom, Nacionalni park bi se razvio u izvrsnu destinaciju kako za globalne turiste tako i za regionalne turiste, transformišući se u hibrid između sela i top turističke destinacije različite od svih drugih, uključujući i jadransku obalu.

Takav regenerativni pristup razvoju ne samo da bi preporodio zajednice već i pejzaž Skadarskog jezera, koji se već razvijao stoljećima po sličnih principima. Konačno, turizam – čiji je razvoj na obali izazvao mnoge da napuste regiju Skadarskog jezera – bi pomogao obnovi regije Skadarskog jezera i njene višestruke industrije, sa cjelokupnom ekološkom realnošću. Nacionalni park bi se razvio kao što su se razvijali ljudi kroz istoriju: kroz stalni angažman s izazovima bolesti, sukobima i raspravama. To bi dodalo još jednu nit u njegovoj baštini za buduće generacije. 

Razvoj regije Skadarskog jezera treba da spoji korištenje starih građevinskih tehnika i novih tehnologija, te da podstakne saradnju u procesu pozitivne eksploatacije potencijala ljudi, životinja, biljaka, mikroba, vazduha, voda, zemlje, itd. Regija bi trebala djelovati kao “kontakt zona … mjesto upoznavanja udaljenih i bliskih učesnika”, i to bi trebalo učiniti poprečno, povezivanjem svih vrsta i procesa u jednu ekološku cjelinu.[15] Ne trebaju svi objekti biti izgrađeni od kamena; neki mogu iskoristiti krhotine kamena i implementirati ih u svoju strukturu. Fasade novoprojektovanih objekata mogu poslužiti kao generatori ptičjih gnijezda i drugih muva, insekata i sl. Ovo bi zahtijevalo istraživanje inovativnih građevinskih materijala. Posebna lokacija za sakupljanje perja bi mogla biti razvijena za inovativni dizajn armature i betona, električnih krugova itd. Vuna bi se mogla koristiti za izolaciju objekata. Podvodni dio objekta (kada je uronjen u jezero) treba iskoristiti za bazene za gajenje šarana, kao i specifičnih makrofita koji bi se koristili za proizvodnju treseta ili materijala za strukturu. Mještani i turisti, kao i životinje, bi radili u teretanama koje bi pumpale vodu za navodnjavanje i kućnu upotrebu, što bi dodatno omogućilo tzv. “sitem žive mašine” – pročišćavanje otpadnih voda i drugog lokalno proizvedenog otpada i korištenje istih za biljke, energiju i druge komunalne svrhe. Parking – najveća infrastrukturna komponenta u hotelima i turističkim naseljima – treba dizajnirati inovativno. Kako bi svi postali svjesni utjecaja kojeg automobili imaju na okruženje, parking bi trebao poslužiti kao mjesto razmjene roba i ljudskog kapitala, ali i kao magacin za vodu i za navodnjavanje biljaka, te da na taj način također postane dio proizvodnog pejzaža.

6.TURIZAM I EKOLOGIJA ZA EVROPSKE INTEGRACIJE

Ovaj rad povezuje identitet Skadarskog jezera sa iskustvom turista koji ga posjećuju, cijeneći utjecaj kojeg turizam ima na razvoj regije Skadarskog jezera. On ispituje kako bi razvoj rezorta – ključnog podsticaja za turizam – mogao odgovoriti na najčešće prihvaćene procese zaštite kulturne baštine, a istovremeno maksimalno koristiti lokalnom stanovništvu i njihovoj okolini. Dekonstruktivni pristup razvoju regije Skadarskog jezera omogućuje turistima da odstupe od svakodnevnih globalnih procesa koji sprječavaju interakciju među ljudima i okolinom. Staviše, on osvježava društvene veze između ljudi i drugih vrsta i, sa određenom dozom duhovitosti, kroz turizam slavi “zanimljive ekološke greške – ili, bolje rečeno, čini ekološki greške zanimljivim”.[16]

Razvoj regije Skadarskog jezera na taj način će najvjerovatnije izgledati drugačije nego što mnogi mogu zamisliti – puka kopija blistavih, sjajnih bedema u koje udaraju talasi mora po čemu je obližnji Jadran poznat. Regija Skadarskog jezera je alternativa takvom turističkom doživljaju, ali i otkrivenje druge strane Crne Gore – istinitog ekološkog carstva. Ovaj način razvoja bi zapravo zadovoljio one koji sumnjaju u teorije duboke ekologije (oni koji traže spektakularno) i one koji čine sve napore za stvaranje sklada s postojećim ekološkim izazovima.

Bez nepotrebnih arhitektonskog kiča i zelenog hedonizma, regija Skadarskog jezera ilustruje borbu – dizajnirati estetski privlačan, ali i ekološki produktivan projekat – koji dizajneri treba da prihvate kao platformu i da u nju što više uključe lokalnu zajednicu koja bi odlučivala o vlastitom razvoju. Estetski šok, nemir i želja da se doživi takvo novo turističko naselje bi daleko više doprinijelo ekonomiji i cjelokupnom razvoju regije. To bi povećalo zaposlenost, želju za razvojem, predstavljalo bi turističku atrakciju i, iznad svega, produktivno bi djelovalo u kreiranju kulture i društva. 

Budući da je dijele Albanija i Crna Gora, regija Skadarskog jezera bi mogla postati regionalni lider davno zaboravljenog “Balkanskog” brenda. Naime, dok sve zemlje bivše Jugoslavije razvijaju svoje turističko brendiranje tako da se što više udalje od istorije sukoba, regija Skadarskog jezera ima potencijal da se promoviše kao stimulator ne samo dobrih odnosa među lokalnim zajednicama, među Balkanskim zemljama. Ako se Alpi, koji povezuju nekoliko evropskih zemalja, smatraju Centralnim parkom Evropske unije, možda se Nacionalni park Skadarsko jezero – okružen planinama poznatim kao albanski Alpi – može pozicionirati kao Centralni Park Balkana.

To, naravno, ne zaustavlja razvoj regije privlačne za strane turiste, već sasvim suprotno: Nacionalni park Skadarsko jezero može razviti neke od svojih lokacija ističući i različite nacionalnosti koje su postojale u prošlosti. Takav razvoj bi definitivno ponudio manje gnjavaže sa transportom za sve turiste koji žele da se osjete ukus Balkana u kratkom periodu, a koji bi to mogli doživjeti u stilu čitanja izgubljenog dnevnika engleskog pjesnika Lorda Byrona koji je u svom radu bio inspirisan ljepotama ove regije. Kao takva regija Skadarskog jezera bi uspješno igrala podsticajnu ulogu u daljim Evropskim integracijama Crne Gore, a i čitavog Balkana.

BIBLIOGRAPHY 

1. The Three Ecologies, Guattari F., Pindar I., Sutton P., Continuum Impacts, 2008.
2. World Trade Organization, http://media.unwto.org, 2012.
3. “Montenegro Attracts More Tourists in 2012”, Milosevic M., Balkan Insight, 2012.
4. Skadarsko Jezero – Stanje i Perspektive (1), CANU / Akademia e Shkencave e Shqiperise, 2011.

5, 6, 7, 12, 14. The Book of Books, dOCUMENTA (13), 2012.

8, 9. Back to the Front: Tourisms of War, Diller E., Scofidio R., F.R.A.C. Basse Normandie, 1994.

10. “The Metaphysics of Permanence — Curating Critical Impossibilities”, Log (21), Jarzombek M., Anyone Corporation, 2010.
11. Mutations, Koolhaas R. et al, Actar, 2001.
12. “The Social Turn: Collaboration and Its Discontents”, Artforum, Bishop C., 2006. 

15, 16. When Species Meet (Posthumanities), Harraway D., University of Minnesota Press, 2007.

Sve izjave u akademskom radu autor je lično preveo na crnogorski jezik.

Ukoliko ste propustili, pročitajte i ovaj članak: Slobodan Radoman: Crnogorski arhitekta stacioniran u Hong Kong-u