SkenderBRICK u potpisu Studija Zec

Ova zgrada, nije banka da bude stroga, niti upravna zgrada da bude arogantna. Ovo je arhitektura za ljude.

Namjena: stambeno-poslovni objekat

Lokacija: Skenderija, Sarajevo

Investitor: Trust invest d.o.o

Priprema i dizajn knjige stanova: Arnel Smajlović, d.i.a. Sarajevo, 2021

RIJEČ ARHITEKTE

Graditi u gradu je uvijek- palimpsest (pisati po ispisanom), graditi na izgrađenom. To jeste, ona metafizička komponenta grada, njegova slojevitost, kojeg tvore nanosi života i naslage ljudskog bitisanja, i to čini grad, kao strukturu, najsloženijom ljudskom organizacijom. To je ono što nedostaje i što ne mogu napraviti svi ovi “neimari ala Kusturica“ pokušavajući napraviti grad, kao da je to scenografska gradnja, kao što navođenje par citata nije znanje, a kamoli mudrost. Tako nastaje tkivo grada, pretvarajući sebe u novi oblik, pamti i nastavlja prethodno započeto. Tkivo se regenerira i prilagodi novoj namjeni. Svjesnost o takvoj namjeni građen je put i trasa do istinskih gradskih graditeljskih dostignuća.

Grad traži stalnu brigu, pažnju, svijesnost o tome. Ugao ulice Skenderija sa ulicom Podgaj, tačnije gradski niz od „Vinoteke“, nekadašnje pizzerie “Nail“ i uglovnih kuća u Podgaju, tvore jednu romantičnu nisku gradsku siluetu. Kao da ih je neko zaboravio, između onih visoko naraslih komšija. Sad je to već jedna neusaglašena gradska siluta. Specifičan ulaz u “kanjon“ ulice Skenderija, koji je pod uglom, je sad određen početnim reperom – hotelom Marriott i desnom mendrirajućom siluetom, koja završava stambenim neboderom, je pravi primjer i iskaz ovog novog vremena. Složilo i sukobilo se tu svega, od ugla Skenderije, koja ne haje za siluetom ulice, pa malog hotela, individualne kuće koja prkosi svemu i svjedoči o prošlom, do objekta buduće Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo. Sve to u jednom sagledivom nizu treba da pokupi i artikuliše novonastala stambeno-poslovna zgrada, gradskog tipa. Tačnije to je završna ili početna (zavisi kako se gleda i odakle) GRADSKA UGLOVNICA. Mi je prozvasmo SKENDERBRIK – cigla na početku ili na kraju kompleksa Skenderija. “ANOTHER BRICK IN THE WALL.“

KONCEPT

Veliki arhitekta i još veći čovjek akademik Nikola Bašić, naš profesor, ima čuvenu trijadu o potrebi svake kuće. On kaže i stalno mantra da dobre arhitekture nema bez triKA – tri. K_a – KONTEKST, KOMUNIKACIJA , KONTINUITET. Vođeni ovim ispravnim kursom iskusnog majstora, mi ćemo vam i pojasniti koncept budućeg “prostornog izričaja“ u toj datoj urbanoj matrici. Graditi bez konteksta je također kontekst. Ovdje to nije slučaj jer je kontekst jasan. Promijenjeno okruženje, realitet zatečenog, gdje se na hetreotopičan način mješa stambeno i poslovno, nametnulo je ovu zgradu kao tipičnu uličnu gradsku uz trotoar smještenu zgradu, koja treba da je jedna u nizu, koja tvori ulično platno. Svijesni toga, ne biježimo od te datosti, nego apaostrofiramo ono što se tim konceptom nameće. U prizemlju se “kolonadom“, odnosno malim zidnim platnima, povlačimo od trotara, tačnije širimo ga i pravimo ugodniji ambijent za pješake i konzumente prizemlja. Trijem formiramo uz ulice, sa uličnih strana i fasada zgrade, time naglašavamo gradsku komponentu buduće kuće. Ulazi u poslovne prostore i za stanare kuće imaće taj dodatni kvalitet i komoditet ulaska i izlaska pod trijemom. Ulaz rampom za automobil je sa sporedne južne ulice, prema parkingu centra Skenderija. To je idealna odvojenost i privatnost ulaza. Ovim plitkim trijemom želimo oživjeti ulicu. Njena budućnost će se promjeniti završetkom Akademije, izgradnjom ove zgrade i trga planirane džamije između nje i zgrade Akademije. Ta pauza je sada cca 23 metara i traži istinski gradski urbani potez. Mi smo u rešenju malo natuknuli moguće. O tom malom urbanom, ali delikatnom potezu treba sada razmišljati. Zahtjevan je to i odgovoran urbani potez. To je profesor Bogdan Bogdanović nazivao – Malim Urbanizmom. Za takve poteze u gradu trebaju majstori.

DANAS SU U SARAJEVU NAJPOTREBNIJI MAJSTORI MALOG URBANIZMA

Ova limitna lokacija je upravo tom svojom određenošću inspiracija za pravi mali URBANI POTEZ – uradak. Ulica sa novom definicijom Skenderije može dobiti na živosti koju je nekad davala stara Skenderija ili pizzeria „Nail“. Kolonda se oblikovno proteže na fasadi do drugog sprata, a nadamo se da će i prvi sprat prema ulici biti poslovni. Tim potezom je podcrtana BAZA kuće, onaj dio koji pripada zemlji, tlu, smrtnicima – rekao bi Heidegger. Sljedeća tri sprata, od drugog do petog su “izbušeni“ prozorskim otvorima, ritmom koji je gradski. To je – tijelo kuće . Slijedeća dva sprata su u kosini simulacija krova i oni su element koji pripada NEBU, glava kuće i ono gleda prema bogovima. Heidegger, veliki fiozof egzistencijalizma, je to ponajbolje rekao – „KUĆA SE UVIJEK GRADI IZMEĐU NEBA I ZEMLJE, IZMEĐU SMRTNIKA I BOGOVA“. Ostvariti da se ta kosmološka trijada kuće čita, da se osjeća šta je baza, šta tijelo, a šta glava mitološka i ezoterična komponenta arhitekture, to je onda arhitektura, jer ako toga nema onda je to samo puko graditeljstvo. To je razlog anemičnosti današnje arhitekture. Tim manirom smo ostvarili i kontinutet sa graditeljskim principima koji su nam dati u gradu. Austro-Ugarska je težila ostvariti taj gradski ambijent i imala logiku kao nepisanog zakona, prema ulici ozbiljan i dotjeran, a prema dvorištu slobodniji i u terasama. Terase su konzolne ozelenjene bašte, ustakljene da bi se mogle i zimi koristiti i biti tampon ljeti . Naspram ulične određene fasade ova treba da je transparentnija i lakša. Kao što svako od nas nosi tu dualnost javnog i intimnog, pojavnog i osobenog, tako i kuća ako je ima, lakše se čita – bolje Komunicira. Ovim stavom pri oblikovanju ostvaren je i Kontinutet za ovaj urbani potez. Podzemne dvije etaže su ventilisane i sprinklerom pokrivene garaže, sa rampom kao komunikacijom. Zadnje dvije etaže se iz oblikovnih razloga povlače i u silueti sa dvorišnih strana. Krov ravn, obavezno treba OZELENITI – zbog blizine stambenog nebodera i budućih stanara, koji mogu imati park na krovu. PARK NA KROVU – stara i utopjiska želja moderne, je sad tehnološki ostvariva i realna. U materijalizaciji kuće, u tom odijelu kako neko zove taj element arhitekture, nastojimo ispoštovati dati kurs profesora. Ona normalno mora biti građena od savremenog konstruktivnog sistema, ali u reprezentaciji odlučili smo se za vanvremenske materijale, koji mogu da ostare. Klinker fasadna pločica, formar cigle, sa aluminijskim prozorima i alucobond oblogama, biti će odijelo ovog vremena, ali i za budućnost. Oblikovni procjepi na uglovima asociraju na ugaone erkere, historijske arhitekture i naglašavaju ugao, daju ornament kući čineći je prepoznatljivom. Te kuće postaju pamtljive i pomoću njih se lakše čita urbanitet i slika grada. To je način da se izađe iz anemičnosti današnje sarajevske arhitekture.

KUĆA BEZ ORNAMENTA JE KAO ČOVJEK BEZ OSMJEHA

Mi stvaramo sretnu arhitekturu, jer to je potreba stambeno-poslovne zgrade, da udomi i usreći svoje stanare. GREEN CITY -SMILE CITY, danas pomodno nazivani zeleni grad je grad gdje su ljudi sretni, gdje se smiju. Arhitekti imaju odgovornost za to. Ova zgrada, nije banka da bude stroga, niti upravna zgrada da bude arogantna. Ovo je arhitektura za ljude.

To build in a city is to write on the written, build on already built. That is, the metaphysic component of the city, it’s layering which is made by the waves of life and the layers of human -being-, that’s what makes the city, as a structure, the most complicated human organization. That is missing and that is something all these “nèimārs à la Kusturica“(nèimār – Ottoman Turkish and Arabian for builder) cannot build trying to create a city as if it was a scenographic building, just as much as you cannot say a couple of quotes and say that is knowledge, much less wisdom. That’s how a tissue of the city is made, transforming itself into a new form, remembering and continuing what was previously started. The tissue regenerates and adapts to its new function. The awareness of such a purpose is a built road and route to true urban construction achievements.