Brutalističke zgrade su nezaboravne, privlače pažnju, grafički su dio arhitekture koja se ističe među drugim gradskim zgradama, nadzirući nad njima širom svijeta.
Odvažni brutalistički stil ima vječno polarizirajući osjećaj koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, niti one koji ga vole niti one kojima je jednako teško da ga zavole.
Historija brutalizma
Termin Brutalizam potiče od riječi švedskog arhitekte Hans Asplunda „nybrutalism“, a popularizovao ga je britanski kritičar Reyner Banham 1955. godine, i to nije referenca ‘brutalnoj’ prirodi izgleda već igra francuske fraze za sirovi beton, „béton brut.“
Potičući iz modernističkog pokreta kasnog 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća, brutalistička arhitektura rođena je 1950. godine. Slavni modernistički arhitekta Le Corbusier dizajnirao je ikoničnu Cite Radieuse u Marseilleu, poslijeratnu zgradu za radnike za 1600 osoba, a za nju se vjeruje da je inspirirala brutalistički pokret. Završena 1952., njen masivni okvir bio je popunjen armiranim betonom, a imala je stanove koji su bili model poslijeratne zajednice koja je željela napraviti prostor za življenje mase ljudi.
Brutalizam se proširio Evropi, Sovjetskom savezu i SAD-u (ali i širom svijeta do država poput Izraela, Japana i Brazila). Brutalistička arhitektura postala je popularna ali i kontroverzan izbur za institucijske zgrade poput One Police Plaze (1973) u New Yorku i Gradske vjećnice Bostona (1968), kao i univerzitetske knjižare, parkinge, crkve, šoping centre, visoke stambene zgrade poput Orgues de Flandre u Parizu i kulturalnih kompleksa poput Hayward galerije (1968) i Kraljevskog nacionalnog pozorišta u Londonu.
Brutalizam je počeo blijediti 1980-ih, kada se počeo smatrati hladnim, otuđenim i neadekvatnim za ljude. Ispalo je da je beton bio izdržljiv ali je propadao iznutra, zbog čega ga je bilo teško održavati i bio je sklon ispadanju i oštećenju od vode kako su prolazile godine. Brutalističke zgrade postale su zanemarene i prekrivene grafitima. Pristup brutalističkoj arhitekturi u Sovjetskom savezu značio je da je stil također počeo patiti zbog povezanosti s totalitarizmom.
Godinama kasnije, svijet je postao podijeljen u mišljenju o brutalističkim zgradama, tj da li su one ‘trn u oku’ koji se treba srušiti ili su ipak starinske, ne još historijske, zgrade arhitektonskih umjetnosti koje se trebaju čuvati i održavati. Zbog konstrukcije teško lijevanog betona, brutalističke je zgrade teško renovirati, iako je jedan uspješan primjer Nacionalni plesni centar tek izvan Pariza, koji se otvorio nakon što se originalna (1972) zgrada renovirala (2003). Teško ih je i demolirati, zbog čega javna debata o tome da li ih se treba sačuvati postaje još komplikovanija.
Dok he arhitektura od 1980-ih do 1990-ih nastavila dalje, u doba postmodernizma i današnjeg savremenog stila, to je delimično zahvaljujući činjenici da se sve vrati u modu na jedan ili drugi način, i zahvaljujući nedavnim pojavama knjiga i ponovnog otkrića brutalizma u novoj generaciji. Brutalizam na internetu ponovo živi slavu, pokazujući svoj utjecaj na savremene proizvode i dizajn enterijera, namještaj, predmete pa čak i brutalističke website.
Ključni elementi brutalizma:
- Kockast i težak izgled
- Jednostavne, grafičke linije
- Nedostat ukrasa
- Utilitaristički osjećaj
- Monohromatska paleta
- Korištenje sirovog izloženog betona (i ponekad cigli) za eksterijer
- Grube i nedovršene površine
- Korištenje modernih materijala poput čelika, stakla, kamena i gabiona
- Manji prozori
- Modularni elementi
Trellick toranj u Londonu dizajnirao je arhitekta Erno Goldfinger, kao 31-spratni brutalistički stambeni objekat završen 19762. godine koji sada ima status znamenitosti. Goldfinger je bio jedan od modernističkih arhitekata kojeg se pozivalo za ponovnu izgradnju i popunjavanje londonskih stambenih objekata nakon Drugog svjetskog rata, ali nisu svi bili obožavatelji ovog stila. Autor James Bonda, Ian Flemming poznato je mrzio Goldfingerovu estetiku toliko da je Bondovog osvetnika nazvao po njemu.
Brutalističke zgrade su popularne lokacije u filmovima i TV serijama o urbanističkim distopijama, a ujedno je i ogranak modernizma.
