Istraživanja vezana uz kvalitetu stanovanja danas, pokazuju da se slabo ili nikako nije ulagalo u njihovo održavanje i modernizaciju, što ozbiljno ukazuje na potrebu sanacije i rekonstrukcije.

Piše:  doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Najveći dio stanova koji se u Hrvatskoj danas koriste sagrađen je od 1960. do 1970. godine, kada započinje i gradnja novih stambenih naselja južno od Save koja su planirana za više od 250.000 novih stanovnika, sa svim potrebnim novim sadržajima i pripadajućom infrastrukturom. [1] Planiran je i organiziran na način da je izgrađen niz pojedinačnih naselja omeđenih brzim prometnicama, a svako od njih bilo je obilježeno svojim posebnim arhitektonskim izrazom koji se protezao od urbanističke ideje do svake zgrade pojedinačno. Istraživanja vezana uz kvalitetu stanovanja danas, pokazuju da se slabo ili nikako nije ulagalo u njihovo održavanje i modernizaciju, što ozbiljno ukazuje na potrebu sanacije i rekonstrukcije. To, uz postojeću kvalitetu samog stambenog prostora podrazumijeva i kvalitetu šireg i užeg stambenog okruženja, kao i fleksibilnost prostorno – funkcionalne organizacije, kvalitetu orijentacije i insolacije prostora, te dostupnost i primjenu principa održive gradnje. Uz navedeno, svakako je važna i uporabljivost prostora, pa se može dodati i teza da prostor namijenjen stanovanju mora biti projektiran na način da je sposoban prihvatiti različite, ponekad suprotstavljene aktivnosti i namjene, od odmora do rada, odnosno da u određenom trenutku taj i takav prostor može bez značajnog zadiranja u sam projekt dobiti neke nove namjene i sadržaje bez devastiranja postojeće zgrade. Većina arhitektonskih intervencija održiva je isključivo zbog pažljive valorizacije postojećeg i kombiniranja sa novim, modernim pristupom i tehnologijama. Tu je uvijek prisutna i osnovna dilema, čemu se prikloniti, povijesnim značajkama ili onome što je odraz sadašnjeg vremena. Poštivanje postojećeg uz dovoljnu pažnju i senzibilitet u procesu uklapanja novog u postojeći ambijent uvijek je izuzetno težak zadatak. Osmišljena rekonstrukcija i adaptacija vrlo često se u konačnici propituje i najčešće je podvrgnuta nesmiljenim analizama ne samo onog tko priprema program, niti onoga tko projektira već onih koji ocjenjuju gotov projekt. Kreativnost i znanje su na takvim zadacima upućeni na onu tanku nit koju zovemo osjećajem za povezivanjem sa postojećim ambijentom, što je na kraju često faktor koji nedostaje mnogim projektima.

Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća ustanovljen je model stambene izgradnje pod nazivom Društveno usmjerena stambena izgradnja (DUSI), koji je bio sastavni dio razvojnih planova, a sadržavao je tehničke uvjete i standarde za planiranje naselja i projektiranje zgrada. Pokazao se kao vrlo upotrebljiv budući je na jasan i precizan način definirao razvojne pravce na kojima se temeljila stambena izgradnja sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Težnja da stanovi imaju jasnu dispoziciju i poprečno provjetravanje, čak i kod najmanjih stanova, bila je stepenica kojom se projektiranje i planska gradnja odmaknulo od nužnog prema kvalitetnom. Sve stambene zgrade povišenog standarda koji je utjecao na opće prihvaćeni način pristupa projektiranju stanova, kao i izradu DUSI-ja nastale su u sklopu stambene izgradnje koja je i tada bila normirana i podložna propisanim tehničkim uvjetima, a radilo se o stambenoj izgradnji za pripadnike tadašnje vojske. Već početkom pedesetih godina vojska kao jedan od najvećih organiziranih investitora imala je smjernice za stambenu izgradnju koje su bile jasno određene prema broju i dobi članova obitelji, uz propisanu strukturu prostora prema namjeni i načinu uklapanja u funkcionalnu cjelinu stana. Već tada su bile definirane veličine prostorija, kao i pregled i raspored namještaja. [2]

Dobra arhitektura je uvijek dobra arhitektura, i dobri stanovi projektirani pred pedeset godina i danas su jednako uporabljivi kao i u vremenu nastanka. Jedna od prvih u nizu stambenih zgrada koje su obilježile i definirale današnju Ulicu grada Vukovara u Zagrebu, je zgrada na broju 52 a-e, koja je izvedena 1960. godine po projektu Stanka Fabrisa iz 1956. godine. Uz prizemlje, izvedeno je devet katova i potkrovlje sa krovnom terasom poput brodske palube, što je u tome vremenu bila znatna visina za stambenu izgradnju kod nas. Projektant je otvorio zgradu prema južnom suncu, a kombiniranjem različitih otvora i razigranošću pročelja ponudio je urbanu raznolikost i umanjio dojam izuzetno dugačkog uličnog poteza zgrade. [3] Još jedan primjer iz ovog vremena i istog investitora, ali u potpuno drugačijem okruženju pokazuje uspješno uklapanje u postojeću situaciju uz podizanje kvalitete urbanističkog i arhitektonskog pristupa. Radi se o grupi stambenih zgrada izgrađenih na Mejama u Splitu 1963. godine koje svojim oblikovanjem odaju više karakter vila, nego standardnih stambenih zgrada, a projektirane su kao pojedinačne zgrade visine do tri kata na dosta strmom terenu. „Arhitekt Ivo Radić trebao je prvim objektima ovaj zadatak riješiti, što mu je idealno i uspjelo, postigavši uz kvalitetne tlocrte i plastičnost svoje arhitekture, koja se materijalom i bojom potpuno stopila sa postojećim manjim objektima. To se osjeća pogotovo s mora gdje je apsolutno uočljivo istančano smirivanje s pejsažom. Da li će to isto u nastavku izgradnje postići i drugi, treba samo pričekati.“ [4]

Novi Zagreb, planiran je i izgrađen u skladu sa tada uzornim parametrima odnosa izgrađenih i neizgrađenih površina, sa dovoljno zelenila kao i svom potrebnom infrastrukturom. Međutim, ne gradi se samo južno od Save, već se točkasto popunjavaju i područja do tada preskočena i zanemarena, pa tako 1968. godine između Filozofskog fakulteta i Pučkog otvorenog učilišta u Čazmanskoj 2-4 niču dva stambena nebodera Grozdana Kneževića koji stvaraju samostalno stambeno susjedstvo vezano na maleni zeleni trg i niz trgovina smještenih u prve dvije etaže. Istovremeno na Ribnjaku 12-14 neposredno uz recentnu zgradu „Markulin“, Drage Iblera, 1969. godine dovršena je stambena zgrada autora Venčeslava Lončarića, Krešimira Cimperšaka i Vjenceslava Richtera koja poštuje vijenac stare dame, no oblikovanjem pokazuje vrijeme u kojem nastaje. Uporaba betona ne samo kao konstruktivnog, već i kao oblikovnog elementa dala je u ovom primjeru izuzetno dinamičnu envelopu pročelja.

Neposredno uz liniju Savske ceste, 1974. godine po projektu Slavka Jelineka i Ivana Linardića izgrađena su tri nebodera u Veslačkoj ulici 2-6. Premda imaju visinu samo petnaest katova čine se bitno višima budući su projektanti vetrikalnost naglasili jasnim utorima i izmicanjem volumena što je u konačnici dovelo do povećane vizualne, a naročito stambene kvalitete, budući su svi prostori stana imali prirodno osvjetljenje i ventilaciju. Slična arhitektura stvara se i u drugim velikim središtima, pa tako 1974. godine Dinko Kovačić u ulici Dinka Šimunovića u Splitu dovršava višestambenu zgradu koja spaja sve suvremene oblikovne elemente projektiranja u betonu. Nešto kasnije, u Zamenhoffovoj 12-16, na padini ponad Britanskog trga Ines i Nikola Filipović za potrebe INA Naftaplina projektiraju stambenu zgradu koja je useljena 1976. godine. Mirna ulica, sa vilama utopljenim u zelenilo dobila je snažan volumen koji je napustio ideju zelene ulične fronte. Oblikovanje je u cijelosti slijedilo tadašnje postmoderne trendove.

Kad se analizira stambena arhitektura osamdesetih nezaobilazan je projekt stambenog niza Tomislava Odaka izgrađen 1984. godine u ulici Prikrilovoj ulici 1-17, na Jarunu, koji promovira zasebne stambene jedinice sa neposrednim, samostalnim ulazom sa ulice u stan u zgradi. Tim projektom Odak je u vrlo limitiranom oblikovanju stambene arhitekture našao način da bude prepoznatljiv i drugačiji od svega što se u tom trenutku projektira i gradi. Kao i stambena zgrada Branka Kincla u Petrovoj ulici 1, 1983. godine, na kojoj se kao suradnik potpisuje Dražen Juračić. I ovo je derivirani primjer stambenog niza koji raste u visinu, a svaka stambena jedinica ima samostalni ulaz. Pomicanjem grupa volumena stambene jedinice dobile su skrivene vanjske prostore, a otvorile su se prema ozelenjenom prostoru grada. [5] U to vrijeme grade se i prve obiteljske zgrade povećane kvalitete stanovanja, vile, pa je svakako primjer koji valja spomenuti obiteljska kuća „Zrno“, Poljanska cesta 55 u Ičićima koju 1984. godine radi Branko Silađin.

U trideset godina krajem prošlog stoljeća, od šezdesetih do početka devedesetih, stambena arhitektura se razvijala na dobro postavljenim temeljima. Bila je planirana i programirana. Ne samo zgrada kao takva, već i stambena naselja koja su u svojoj strukturi imala sve što je potrebno za kvalitetan i zdrav život stanovnika grada. Zadovoljiti samo potrebu za ‘krovom nad glavom’ bilo je davno završeno vrijeme, a kad ovo konstatiramo, treba imati na umu vrijeme i sva ograničenja koja je donosilo, treba razmišljati o kontekstu. U konačnici, stanovanje u stambenim zgradama imalo je veću kvalitetu od stanovanja u zgradama velikog broja suvremenih projekata koji se često bore sa izmučenim tlocrtima i loše izvedenim zgradama u stambenim naseljima koja su prečesto prevelike gustoće.

Literatura:

[1] Jukić, T., Mlinar, I, Smokvina, M., (2011.), Zagreb, Stanovanje u gradu i stambena naselja,Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu i Grad Zagreb, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj grada, Zagreb

[2] *** (1964.), Stan I, [Glavni urednik Žanko Aljoša], Odbor za publicističku delatnost vojnog građevinarstva, Beograd

[3] Laslo, A., (2011.), Arhitektonski vodič, Zagreb 1898.-2010., Arhitekst d.o.o. i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb

[4] Mrkonjić, I., (1967.), Stambeni objekti na Mejama, Čovjek i prostor, XIV[07(172]: 1 i 5, Zagreb

[5] V.G., (2011.), Arhitektonski vodič, Zagreb 1898-2010, Arhitekst d.o.o. i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb

Fotografije:

Izvori fotografija:

1. – UHA

2. – Mrkonjić, I., (1967.), Stambeni objekti na Mejama, „Čovjek i prostor“, XIV[07(172]: 5, Zagreb

3. – 5 i 6 – Šegvić, N., (1986.), Stanje stvari, Jedno viđenje 1945-1985, Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXXIX(196-199): 238, 271 i 274, Zagreb

4. – Arhiva Bobovec, B., 2013.

m-Kvadrat