Urbani značaj i empatija prema svakodnevici

Ivan Galić rođen je 1974. godine u Zagrebu. Diplomirao je 1999. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 2005. godine osniva NOP Studio. Sudjeluje na nizu javnih urbanističko-arhitektonskih natječaja na kojima osvaja brojne nagrade, među kojima sedam prvih. 2008. godine osvojio je nagradu Drago Galić Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolju stambenu građevinu. Iste godine osvaja nacionalnu CEMEX nagradu za najbolju stambenu građevinu u Hrvatskoj, te 2. nagradu za najbolju stambenu građevinu u međunarodnoj konkurenciji tridesetak država svijeta. Za punionicu električnih automobila ELEN nagrađen je svjetski priznatom i renomiranom nagradom iF design award u Munchenu kao i nagradom na Godišnjoj izložbi hrvatskog dizajna 1718 u kategoriji za produkt dizajna. 2008 godine nominiran je za nagradu Piranesi, 2009. za nagradu Mies van der Rohe, 2011. za godišnju nagradu Viktor Kovačić Udruženja hrvatskih arhitekata, te 2018. za nagradu CEMEX. Na World Architecture Festivalu, 2012. godine u Singapuru, nominiran je u kategoriji najbolje poslovne zgrade. 2021. nominiran je za nagradu „Viktor Kovačić“ Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2021. godinu za Sportsku dvoranu Zlatar Bistrica.

PODACI O PROJEKTU

LOKACIJA: Zlatar Bistrica, Krapinsko-zagorska županija

GODINA IZGRADNJE: 2021.

POVRŠINA GRAĐEVINE: 2019 m²

CIJENA IZGRADNJE: 24.000.000 kn

INVESTITOR: OŠ Zlatar Bistrica, Ul. Vladimira Nazora 10, Zlatar Bistrica

ARHITEKTURA: Autor: Ivan Galić, dipl.ing.arh.

Projektni tim: Rea Vidović, mag.ing.arh. Robert Bodiš, dipl.ing.arh.

NAGRADE I NOMINACIJE:

• Nominacija za nagradu „Viktor Kovačić“ Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2021. godinu
• BigSee nagrada za 2021. godinu za područje javne i komercijalne arhitekture

SARADNICI IZ OSTALIH STRUKOVNIH PODRUČJA:

Krešimir Tarnik, dipl.ing.građ. (projekat konstrukcije)

Mateo Biluš, dipl.ing.arh. (projekat fizike zgrade)

Goran Tomek, dipl.ing.stroj (strojarski projekat i ViK)

Branimir Cindori, dipl.ing.stroj. (projekt sprinklera)

Alen Farago, dipl.ing.el. (elektrotehnički projekat)

Željko Mužević, univ.spec.aedif. (zaštita od požara i ZNR)

IZVOĐAČI:

Zagorjegradnja d.o.o. (glavni izvođač)

Beton Lučko d.o.o. (izvođač predgotovljenih AB elemenata)

Drvene konstrukcije d.o.o. (drvena nosiva konstrukcija)

Čelik d.o.o. (aluminjska bravarija)

Bregeš d.o.o. (električne instalacije)

PROIZVOĐAČI:

Beton Lučko (predgotovljeni AB elementi)

Drvene konstrukcije (lamelirani drveni nosači)

Feal (aluminijski profili)

Rodeca (polikarbonati)

Akripol (krovne kupole)

Metal tehnologija (istegnute metalne mreže)

Zumtobel (rasvjeta)

Hoval (sustav GHV)

FOTOGRAFIJE: Bosnić+Dorotić, Arhiva NOP Studio

ZRAČNE FOTOGRAFIJE:

1. Krznarić

Sportska dvorana – važan društveni zadatak

Sportska dvorana donekle je marginalizirana tipologija iako se radi o jednom od središnjih društvenih programa sa specifičnom i nadasve plemenitom socijalnom ulogom. Sportske dvorane među najvećim su interijerski prostorima u javnom režimu korištenja i poprišta su najrazličitijih okupljanja zajednice poput sajmova, koncerata i drugih događanja. Sportska dvorana često se izvodi kao dio školskog kompleksa i u malim mjestima s oskudnom infrastrukturom javne arhitekture one često postaju funkcionalno i simboličko žarište. Izvedba sportske dvorane istovremeno je i važan urbani zadatak koje mora razriješiti temeljnu kontradikciju između projektiranja jednostavne hale i osiguravanja digniteta važne javne zgrade.

U toj kontradikciji leži i klopka u koju često upadaju i naručitelji i projektanti. Funkcionalni zahtjevi sportske dvorane može se zadovoljiti kroz sasvim bazičan, pa i prozaični projekt, no time se propušta prilika da ipak obimna investicija postane i kulturni doprinos. Uz urbanu i simboličku ulogu sportske dvorane, jednako su važni i socijalni procesi koje ona udomljuje. Sportska dvorana i okolni prostori primarno su orijentirani prema mladima i najmlađima, ali namijenjeni su svima. Roditelji i obitelj dovode djecu na sportske aktivnosti, ponekad i promatraju treninge, neplanirano se druže i susreću. Dvorana vezana sa školom može koristi i kao alternativni edukacijski prostor i tijekom odmora pa time ona poprima svojevrsni heterotopijski karakter: prostor s pravilima koja su drugačija od striktno reguliranog ritma edukacijske institucije ali i od rutine urbane ili ruralne sredine.

Sa svim tim izazovima suočio se i projekt sportske dvorane u Zlatar Bistrici u Hrvatskom Zagorju. Zlatar Bistrica neveliko je mjesto smješteno na razmjerno ravnoj topografiji pa u slici mjesta izostaju tipični slikoviti brežuljci Hrvatskog Zagorja, a također nema niti izrazitijih urbanih akcenata. Ulogu glavnog urbanog poteza preuzele su ulica Vladimira Nazora i Zagorska ulica uzduž koje su raspršeni prilazi školi, crkvi i domu zdravlja. Škola i crkva ne sudjeluju u definiranju ulične fronte, nego su te važne javne zgrade uvučene od prometnice pa je morfologija središnjeg poteza u osnovi ruralna. I sam školski kompleks simbioza je ruralnog ambijenta i institucionalne tipologije jer prilazni trg s dviju strana definira uredna, oblikovno razmjerno neutralna modernistička zgrada škole dok je s druge strane smješteno tipično seosko imanje s gospodarskim zgradama. Ta simbioza simpatično je integrirana u scenarij korištenja otvorenog prostora škole, pa se dvorište uz imanje koristi kao poučni poligon za edukaciju o prirodi i poljodjelstvu.

Mikro-urbanizam i odgovor na topografske datosti

Na zapadnom perimetru, u zaključku školskog trga već je ranije postojala sportska dvorana koja je izgorjela. Projekt nove dvorane prihvatio je tu čelnu poziciju kao važan parametar i integrirao ga i u internu konfiguraciju zgrade i u oblikovanje volumena. Dvorana je smještena na dijelu terena koji pada prema zapadu i njena koncepcija je odgovor na topografske i urbanističke datosti. Naime, oko dvorane se razrješava veza između školskog trga i deniveliranog platoa s otvorenim igralištem i školskim parkiralištem na kojega mini-busom ili automobilima stižu djeca iz okolnih mjesta.

Utoliko vanjski perimetar dvorane služi kao ključna pješačka spona koja je riješena kao sustav paralelnih stubišta i rampe. Analogno eksterijerskim pješačkim rutama, i sama prostorna koncepcija dvorane bazira se na razrješavanju razlike u visini terena. Prema trgu se otvara potpuno ostakljeno prizemlje s vratima, pa se javni prostor trga proteže u interijer i zatim kaskadno „prelijeva“ preko tribina stubišta koje razrješavaju razliku u visini terena. Sa trga lijepo se sagledavaju sve aktivnosti u dvorani, a isto vrijedi i u obrnutom pravcu: trg i nutrina dvorane međusobno se podupiru i raznolike aktivnosti vizualno su isprepletene. U trenucima sportskih i drugih događanja prijelaz s trga u dvoranu je „bešavan“ i neposredan. Gornji dio vanjske opne dvorane izveden je u translucentnom polikarbonatu pa čitav volumen dvorane noću svijetli kao lanterna koja iluminira školski trg i okolni prostor.

Dekonstrukcija konvencionalnog volumena

Tema lanterne upućuje na problem oblikovanja volumena dvorane. Autor je istraživao više varijanti koje su nastojale uskladiti pragmatičnost izvedbenog rješenja i formalnu inovaciju. Pažnju su logično usmjerili prema maloserijskoj prefabrikaciji koja je u novije vrijeme u Hrvatskoj testirana tek u par navrata. Umjesto da se koriste generička rješenja prefabiciranih panela, autor je u suradnji s tvrtkom Beton Lučko d.o.o., specijalizirane za razne oblike arminranobetonskih prefabrikata, razvio unikatni tip panela s vanjskom i nutarnjom plohom od crnoga pigmentiranog betona između kojih je termoizolacija. Strukturno, panel ima poznati presjek, ali je inovativna njegova estetika koja je zahtijevala i istraživanje tehnologije proizvodnje. Montaža panela također je inovativna. Autor je odlučio odstupiti od konvencije projektiranja pune donje zone vanjskog zida, te uvođenja svjetla kroz viši zonu pročelja dvorane. Umjesto toga, autor horizontalne poteze fasadnih panela postavlja pod kutem u odnosu na vertikalu zamišljenog zida te se oni „otklapaju“ kako bi s ispod sebe pripustili difuzno svjetlo u interijer. Paneli su postavljeni na čeličnu pod-konstrukciju koja se oslanja na prefabricirane stupove, a s donje strane su zatvoreni polikarobonatom. Paneli koji se protežu u najnižoj traci imaju najveći odmak od vertikale, a taj odmak se u narednim potezima po vertikali smanjuje. Takva konfiguracija ima učinak i na interijer i na eksterijer.

U enterijeru je dobiveno zanimljivo difuzno svjetlo bez odbljesaka, a prema tlu okrenute polikarbonatne ploče su zaštićene od direktnog udara zapadnoga sunca čime se smanjuje i zagrijavanje dvorane u toplijim mjesecima. U eksterijeru zakošeni paneli formiraju dinamičnu, ritmiziranu vizualnu strukturu. Kao agregat za betonske plohe korišten je dolomitni agregat dijabaz zelenkaste boje, dok je u procesu tvorničke izvedbe dodan i crni pigment. Glatki „crni“ beton se nikada ne doživljava kao sasvim crni. Razlika u zakošenju poteza panela rezultira i u različitim refleksijama neba na betonskim plohama, pa nastaju diskretne varijacije ne samo tonaliteta ili nijansa nego i boja. Sredinom umjereno oblačnog dana paneli se čitaju u gradacijama od olovno sive do zagasito zelene, dok u satima sutona za vedrih dana raspoznajemo i toplije nijanse. Zgrada tako postaje poput seizmografa promjena atmosferskih boja. U noćnoj slici, zapadna je fasada prepoznatljiva po horizontalnim trakama indirektnog svjetla koji dopire iz nutrine zgrade i koji funkcionira poput urbane rasvjete za prostor uz rub sportskog igrališta.

Paneli na bočnim, zabatnim stranama nisu uglačani i jasnije pokazuju teksturu zelenog agregat koji je sličan sljemenskom kamenu, nekada popularnom građevnom materijalu čije su izvori potrošene, pa je time uspostavljena indirektna referenca prema lokalnoj graditeljskog povijesti. Kolorisitčki prigušenu paletu materijala upotpunjuju i elementi od crnog plosnog željeza i ekstrudiranih limova od koji su izvedene ograde i zaštitni paneli vanjskih prostora.

Enterijer kao dobro koordinirani sistem

Prostor interijera i njegova unutarnja pročelja, uključivo i podgled stropa, vizualno strukturira precizna geometrija nosivih prefabriciranih elemenata. Vertikalna nosiva konstrukcija i horizontalne grede za ukrutu izvedene su od betonskih prefabriciranih elemenata, također crne boje. Na njima stoji krovna rešetka od lameliranih drevnih nosača čiji su tonovi i materijalnost, pa i dojam lakoće komplementarni betonskom skeletu. Uzduž zapadnog perimetra dvorane dodatno svjetlo u interijer je pripušteno preko krovnih kupola. Znatan projektantski napor uložen je u brižljivu modularnu koordinaciju gradbenih i infrastrukturnih elemenata, pa je u geometriju konstrukcije integrirana i mreža elemenata rasvjete dok je oprema sustava klimatizacije i ventilacije neobično uredan i skladno dimenzioniran.

Za razliku od većine tribina koje se u novije vrijeme projektiraju kao pomične, u Zlatar bistrici one su fiksna kaskada obložena u drvo koja se spušta od trga i ulaza prema terenima. Na taj način one su dobile dignitet reprezentativnog javnog prostora te ih možemo usporediti s monumentalnim urbanim stubištima koja su uvijek i mjesto boravaka i druženja. Upravo na to je i ciljao autor inzistirajući na prostornom kontinuitetu ali i imajući na umu da se na tribinama boravi i aktivno živi u slobodno vrijeme, da su one specifični interijerski pejzaž koja djeca i drugi korisnici dvorane mogu nastanjivati sukladno njihovoj kreativnosti u korištenju arhitektonskih elemenata.

„Sekundarni prostori“: svlačionice, sanitarije i hodnici uzoran su primjer vještog oblikovanja s najjednostavnijim dostupnim materijalima i opremom. Lajtmotiv tih prostora je intenzivno žuta boja koja može asocirati na energičnost sportskih događanja. Sanitarije obilježava jednostavan vizualni „trik“: crne fuge žutih i bijelih keramičkih pločica osigurale su tim prostorima arhitektonsku prepoznatljivost. Isti princip modularne koordinacije primijenjen je i na ormarićima, klupama i pregradama pa „sekundarni“ prostori djeluju jednako konzistentno kao i sama dvorana.

Nova arhitektonska kultura i empatično tumačenje svakodnevice

Sportska dvorana u Zlatar Bistrici projektirana je sa znatnom ambicijom i u perifernu sredinu upisana je suvremena arhitektonska kultura. Svi aspekti projekta tretirani su s jednakom pažnjom, pa su time i svi događaji koji se u njoj i oko nje odvijaju dobili promišljeni i prikladni arhitektonski okvir: od velikih priredbi u kojima sudjeluje čitava zajednica pa do intimnog, neformalnog druženja. Jasna urbanistička logika, formalno zanimljivo „dekonstruirano“ zapadno pročelje zgrade i tektonička preciznost čitavog sklopa doprinijele su prepoznatljivosti i identitetu ne samo školskog kompleksa nego čitavog mjesta. Projekt sportske dvorane u Zlatar bistrici uspio je uskladiti, pa i apostrofirati raznorodne uloge važne društvene investicije, a formalna kvaliteta zgrade prekapa se s empatičnim tumačenjem svakodnevice.

Sports hall – an important social task

The sports hall is a somewhat marginalized typology even though it is one of the central social programs with a specific and, above all, noble social role. Sports halls are among the largest interior spaces in the public use and are the scene of various community gatherings such as fairs, concerts and other events. The sports hall is often built as part of the school complex, and in small towns with scarce infrastructure of public architecture, they often become a functional and symbolic focal point. The performance of the sports hall is at the same time an important urban task that must resolve the fundamental contradiction between designing a simple hall and ensuring the dignity of an important public building.