Šemsudin Omeragić osnivač, sin Mehmed Omeragić vlasnik i glavni projektant, i sada sin gospodina Mehmeda, Omar Omeragić. Tradicija poslovanja i projektovanja, arhitektonske struke se prenosi sa koljeno na koljeno.

U narednim redovima predstavljamo tri generacije arhitekata u porodici Omeragić. Ovaj put priču o ljubavi prema arhitekturi donosimo iz grada na Neretvi na jugu BiH. Šemsudin, Mehmed i Omar su otac, sin i unuk čiji je životni poziv arhitektura i rad sa klijentima. Ljubav se prenosila sa koljena na koljeno, a biro Čovjek i prostor osnovan je 1979 godine u Mostaru i bio je prvi privatni arhitektonski biro u Republici Bosni i Hercegovini. Od tada do danas biro uspješno posluje, razvija se i zajedno sa investitorima pronalazi nove arhitektonske izazove i podiže ljestvicu načina poslovanja i promišljanja u arhitekturi, građevinarstvu i urbanizmu. Nama je ovo bio povod da kontaktiramo Mehmeda Omeragića i da priču o tri generacije arhitekata u porodici predstavimo i vama.

Intervju: Mehmed Omeragić dipl.ing.arh.

Biro Čovjek i prostor, Mostar, BiH

Biro Čovjek i prostor osnovan je 1979. godine u Mostaru i bio je prvi privatni arhitektonski biro u Republici Bosni i Hercegovini. Kako je krenula vaša priča, ko je osnovao biro i kako je sve krenulo?

Prije svega htio bi da se zahvalim vašem časopisu što nam je ukazao čast da napravimo intervju, te odvojio vrijeme i prostor za objavljivanje intervjua. Mi smo arhitektonski biro „Čovjek i prostor“ d.o.o. iz Mostara, Šemsudin, Mehmed i Omar Omeragić i sa nama radi tim od 5 arhitekata i dizajnera. Šemsudin Omeragić (dipl.inž.arh.), moj otac, je osnivač naše firme „Čovjek i prostor“ u Mostaru. Prije nego je osnovao prvi privatni arhitektonski biro u BiH, radio je u nekoliko firmi, a zadnja je bila „Soko – Inžinjering“, iz koje je otpušten kao tehnomenadžer. Sa takvom kvalifikacijom u Jugoslaviji nije mogao dobiti posao koji je vezan za arhitekturu i nije mu preostalo ništa drugo nego da pokrene privatni posao. To svakako nije bilo lako, a put je od Općine Mostar, žalbe Republičkom izvršnom vijeću i na kraju Saveznom izvršnom vijeću koje je izdalo dozvolu za rad. Tako je naš biro počeo sa radom sa dva arhitekta i manjim projektima da bi se kroz naredne godine razvijao i rastao sve do danas.

Od tada do danas biro uspješno posluje, razvija se i zajedno sa investitorima pronalazi nove arhitektonske izazove i podiže ljestvicu načina poslovanja i promišljanja u arhitekturi, građevinarstvu i urbanizmu. Kako je tekao vaš put ka uspjehu?

Kao što smo već rekli krenuli smo sa par uposlenih, sa manjim projektima, a onda  poštenim i mukotrpnim radom biro se brendirao, zaživio i našao mjesto na tržištu, a investitori su prepoznali dobru uslugu i arhitekturu te smo vremenom dobijali veće i značajne projekte. Osnovno je da ono što vam je zanat radite najbolje što možete i znate i da budete dosljedni, a da kroz taj rad zaštitite investitora, sebe i struku. Naš moto je da uvijek može i mora bolje i da sa svakim projektom napravimo iskorak dalje, a to se na kraju u svakom pogledu isplati. Ljudi to prepoznaju! Kada kažete uspjeh to je relativna stvar jer uspjeh je raditi to što volite, da vas ljudi cijene i poštuju, da se ponovo vračaju sa novim projektima i da ne živite na minulom radu jer se ono što se naziva „uspjeh“ vrlo brzo može pretvoriti u suprotno. Uspjeh treba održavati.

Koja je osnovna djelatnost biroa?

Arhitektonski biro “Čovjek i prostor” d.o.o. također prepoznatljiv u skraćenoj verziji naziva kao “ČIP”, osnovan je 1979. godine u Mostaru i bio je prvi privatni arhitektonski biro u Republici Bosni i Hercegovini. Od tada do danas uspješno posluje, razvija se i zajedno sa investitorima pronalazi nove arhitektonske izazove i podiže ljestvicu načina poslovanja i promišljanja u arhitekturi, građevinarstvu i urbanizmu. Osnovna djelatnost je arhitektonsko projektovanje, dizajn, enterijeri, projektantski nadzor, konsalting i inžinjering usluge, a u firmi su uposleni arhitekti i dizajneri sa višegodišnjim iskustvom. U višedecenijskoj praksi bavimo se projektovanjem stambenih (individualnih i kolektivnih) objekata, stambeno – poslovnih objekata, turističko – ugostiteljskih (hoteli, benzinske pumpe, pansioni, restorani, turistički kompleksi, caffe barovi i dr.) objekata, sportskih i industrijskih objekata te dizajniranjem enterijera (totalni dizajn). Naš arhitektonski biro je u mogućnosti da vrši izradu programskih rješenja, idejnih projekata, glavnih i izvedbenih projekata, urbanističkih projekata, te projekata etažiranja objekata i legalizacije objekata.

S koljena na koljeno, s generacije na generaciju. Kod vas je ova forma itekako ispunjena. Gospodin Šemsudin Omeragić osnivač, sin Mehmed Omeragić vlasnik i glavni projektant, i sada sin gospodina Mehmeda, Omar Omeragić. Tradicija poslovanja i projektovanja, arhitektonske struke se prenosi sa koljeno na koljeno. Recite nam više o tome.

Nemam neke “velike tajne” i recepta, moj otac je završio građevinsku školu u Mostaru i osjetio je nešto što ga je uvuklo u arhitekturu, a zato nije postojao nikakav “back ground”. Moj put u arhitekturu je sasvim nešto drugo i ja sam istinski ubijeđen da smo svi mi za nešto predodređeni, a mene je, eto, zapala arhitektura. Nije nikakav otrcani kliše, ali stvarno mislim da se ja ničim drugim ne bih mogao profesionalno baviti. Ovo što radim pričinjava mi zadovoljstvo! Možda je tas na vagi pretegao što je moj otac, Šemsudin Omeragić, arhitekt i osnivač arhitektonskog biroa “Čovjek i prostor” u Mostaru. Eto, ja sam od rođenja u okruženju papira, olovaka, arhitekata i razgovora, temom o projektovanju, građenju i življenju arhitekture. Ima jedna anegdota: kao sedmogodišnjak, snimao sam s ocem jedan objekat u kojem je bilo veći broj sanitarnih čvorova. Ja sam držao jedan kraj metra i uvijek bi bio u WC – kabini, a otac je bio pored vrata. Kada smo završili, mene je investitor posebno nagradio i to je bila prva zarađena “lova” od arhitekture, što je meni tada bilo, kako mi u Mostaru kažemo “golemo”! Ali kada sam došao kući, rekao sam mami da ja više to neću raditi jer uvijek stojim tamo gdje ne miriše baš najbolje ili je usko. Mada sam shvatio da se od ovoga može dobro živjeti, ali da moraš rasti, učiti, razvijati se i biti bolji od drugih da ne bih zauvijek “bio na kraju metra”. Mislim da sam uvijek uživao gledajući crteže, posjećujući gradilišta, radionice i provodeći vrijeme sa arhitektima, očevim prijateljima, koji su često dolazili kod nas u posjetu. To vas, jednostavno, sve povuče i naučite gledati i slušati arhitekturu kroz ahitekte. Moj sin, Omar Omeragić, pohađao je Gimnaziju u Mostaru i apsolutno se nije konkretno zanimao za arhitekturu, ali pošto je uvijek iznimno dobro crtao, zapažao i imao osjećaj za kreaciju, vjerovatno je proradio gen i “ČiP” se uključio te je izrazio želju da studira arhitekturu. Kroz cijeli studij do magistarskog rada je bio briljantan i hvaljen od profesora, asistenata i kolega i potvrdio je da je napravio pravi i logičan izbor. U svakom slučaju od oktobra novi vlasnik našeg biroa, a vrijeme će pokazati da je tradicija bitna i da na kraju daje najbolje rezultate.

Da li se ljubav prema arhitekturi i ovome poslu prenosila direktno ili je ljubav rasla pojedinonačno, neovisno od porodičnog posla?

Kao što sam već naveo moj otac je arhitekta i od njega sam učio, ali sam ovaj zanat zavolio, živim ga svaki dan i radujem se svakom novom projektu ma kako on mali, veliki, običan ili neobičan bio. Ističem da sam od malih nogu, svoje sedme godine, okružen papirom i olovkom, temama i razgovorima o arhitekturi i građenju. Uvijek sam uživao gledajući crteže i radovao se posjetama na gradilištima, provodeći vrijeme sa očevim prijateljima, arhitektima, koji su često dolazili kod nas. Od malih nogu sam znao da ću uraditi sve da postanem arhitekta, a moj sin Omar je prvi magistar arhitekture u familiji i razvio je ljubav, sklonost i osjećaj prema arhitekturi, mada je u početku iz Gimnazije bilo teško doći na tehnički fakultet. Iskreno, bez naše pomoći, je “proletio” kroz fakultet i stekao dobre temelje sa profesorima i asistentima, ali naravno bez njegove želje, individualnosti i afiniteta ništa ne bi bilo moguće. Ljubav će se još više razvijati kroz konkretne projekte i rad.

Otkud generalno ljubav prema arhitekturi?

To vam je kao i u životu, nešto vam se svidi na prvi pogled, pa počnete da razmišljate o tome, pa zatim dođete u bliži kontakt, živite svaki dan, saznajete, otkrivate, vidite dobre i loše strane, spoznate da ima boljih i gorih, vidite da se mijenja i jednostavno se zaljubite kada spoznate da je to ono što vas ispunjava, zaokuplja, daje vam smisao života i na kraju shvatite da bez toga ne možete. E to je ljubav! Sama po sebi arhitektura je fascinatna, mobilna, kreira život, daje mnoge izazove, traži žrtve, ali daje i neizmjerna zadovoljstva. Arhitektura se mijenja svaki dan i omogućava vam da kreirate prostor i da ono što radite bude vidljivo. Šta je bitno, da ta ljubav ne bude samodopadljiva i da ono što iz vašeg rada ostane vidljivo u prostoru bude pošteno, dobro, kreativno i prepoznatljivo te da javnost to ocijeni na pozitivan način.

Da li imate uzore u arhitekturi?

Kroz različita razdoblja učenja i sazrijevanja, oduševljavale su me različite osobe i autoriteti, ali moj otac je svakako bio prva osoba i moj uzor u arhitekturi, njegov arhitektonski stil i način razmišljanja u struci. Na fakultetu su bili još neki profesori, od kojih bih istaknuo prof.Ugljena koji je bio moj mentor na diplomskom ispitu. Od arhitekata to bi bio Richard Meier, Zaha Hadid i sgurno još mnogi vrhunski arhitekti ali na kraju svi mi razvijemo sopstveni stil i kreativnost, a na šta utiče okruženje, društvo, privreda, investitori, bogatstvo zajednice, društvene i političke prilike, i mnogi drugi aspekti. Nadam se da ću i ja Omaru biti uzor u nekom segmentu rada, a da će on razviti svoj stil koristeći iskustva i nove tehnologije.

Na kojim projektima trenutno radite, a koji su u najavi? 

Trenutno radimo na više privatnih objekata, apartmanskom objektu na Risovcu –  Blidinje, velikom stambeno – poslovnom kompleksu od 45.000,00m² u jednom hercegovačkom gradu, stambeno – poslovnom objektu u Čitluku, a u najavi je   multimedijalni centar u Mostaru.

S kojim se izazovima najčešće susrećete prilikom projektovanja?

Prvi izazov je:

Uvijek postoji problem praznog papira. Nekada je rješenje vidljivo odmah, a nekada treba duže vremena da se rješenje rodi. Često zavisi i za koga radite jer kada su ljudi – investitori sa dobrom energijom, jasnom vizijom i kada vam daju „odriješene ruke“ projekat, prosto, kao da sam izlazi iz glave dok je u drugom slučaju nekada sve suprotno. Ipak svaki projekat se završi i mi smo do sada uvijek sve završavali na vrijeme i na obostrano zadovoljstvo. Arhitektura je stvarno kompleksna i morate poznavati sve od zakona, materijala, proizvođača, izvođača te imati određeni nivo znanja iz statike, elektroinstalacija, instalacija vodovoda i kanalizacije, instalacija grijanja, hlađenja i ventilacije te svih drugih elemenata kako bi sve upakovali u svoj objekat. Zgrade su živa bića!

Drugi mnogo ozbiljniji izazov je: U ovom segmentu društvenog života nisam za „o ukusima se ne raspravlja“ nije naš zajednički životni prostor neko ili neka institucija donijela ili dobila da od njega radi šta hoće i kako hoće bez ikakve odgovonosti prema društvu. Mi imamo ozbiljne probleme u ovom, slobodno mogu reći, najvažnijem segmentu planiranja razvoja društva. Ja ću se ograničiti samo na Mostar, slika u cijeloj Bvosni i Hercegovini je ista ili gora, jer me to najviše boli i to gledam i doživljavam svaki dan. Mislio sam da ćemo iza ovog nesretnog rata imati priliku da napravimo bolje stvari, ljepši grad, da ćemo dobiti nove sadržaje, ali ne, mi danas imamo totalni urbanistički nered koji je posljedica bahatih investitora, ne kompletnih pojedinaca i institucija i nedostataka reakcije javnosti. Da, da ne zaboravim tajnu bolje reći javnu korupciju i „reket“ od strane zaposlenih u državnim institucijama i to na svim nivoima.

Mora se iznaći novi model urbanističkog planiranja, napraviti otklon od onog socijalističkog, ali za to trebaju novi kompetentni ljudi koji će donijeti kvalitetne zakone i postaviti normalna pravila, a ako ne znamo možemo prepisati kako to radi Japan, Njemačka, Skandinavija…! Po mom, skromnom, mišljenju najbolji urbanizam u gradu Mostaru su napravili okupatori, Osmansko carstvo koje je postavilo grad na rijeku Neretvu, privredni i društveni život su bili uz Neretvu, a privatni život je bio dalje u mahalama – kvartovima i Austro – Ugarska monarhija koja je postavila temelje modernog života, sa jasnim položajem infastrukturnih, javnih i obrazovanih objekata u odnosu na stambene četvri – vile (Rondo i ulice koje proizlaze iz njega). Sve iza toga je uzaludno i bespovratno uništen prostor, uz nekoliko dobrih primjera izgradnje i planiranja. Naravno da urbanistički nered proizvodi i arhitektosnki kič kojeg imamo na sve strane, pri tome ne mislim samo na izgled, boju, materijalizaciju objekata već i na njihovu veličinu, volumen i odnos sa susjednim objektima. Mislim da se svi građani Mostara, laici i profesionalci, mogu složiti da ima previše kiča u arhitekturi Mostara. Nažalost, niti jedan od krivaca za ovakvo stanje nije niti na koji način sankcionisan.

Koji biste projekat posebno izdvojili? 

Nema malih i velikih projekata, svi projekti su važni i veliki jer uvijek projektujete dizajnirate za nekoga ko investira vlastiti novac pa se prema tuđem novcu morate odnositi profesionalno, a takav odnos nalaže struka i kodeks. Ja sam na neki način imao sreću i nikada nisam radio u državnoj firmi već uvijek u privatnoj vlastitoj, ili nažalost, tokom proteklog rata u privatnoj firmi u Njemačkoj što mi je bilo dragocjeno profesionalno iskustvo. Konkretno prvi veći projekat i ozbiljna investicija bio je projektni program, urbanistička postavka, idejni projekat, izvedbeni projekat, projekat enterijera i nadzor „Etno selo“ u Međugorju, mada sam prije toga radio na dosta velikih projekata.

Značajni projekti su:

– Kompleks „”Etno selo”- Međugorje sa svim objektima

– Hotel ”Herceg”- Međugorje

– Stambeno – poslovni objekat ”Omegapaneli”- Mostar

– Stambeno-poslovni objekat ”Minipex”- Mostar

– Stambeno- poslovni objekat ”Interinvest”- Mostar

– Benzinske pumpe ”Oil Ac”- Mostar, Ortiješ

– Benzinska pumpa ”Ina”- Mostar

– Proizvodni objekat ”Omegapaneli”- Mostar

– Poslovni objekat ”Džajić Commerce”- Ljubuški

– Stambeni objekti ”Frost”- Ljubuški

– Poslovni objekat ”Tomas”- Mostar

– Poslovni objekat ”Union Foods”- Međugorje

– Individualni stambeni objekat u Ljubuškom

– Individualni stambeni objekat u Primoštenu

– Hotel u Draču, Albanija

Za kraj imate li poruku za naše čitaoce.

Karakter vašeg i našeg časopisa je takav da ga vjerovatno najviše čitaju kolege arhitekti, ali i profesionalci iz drugih povezanih branši pa ću poruku prvo uputiti njima. Moja poruka kolegama bi bila da se konačno ujedinimo, jer kada smo ujedinjeni onda smo i individualno jaki. Prestanimo prodavati lični i profesionalni dignitet i struku općenito. Prestanimo biti ljubomorni, kritikujmo i hvalimo jedni druge s argumentima, a ne iz sujete, koristi ili straha te probajmo raditi zajedno kako bi zaštitili struku od neodgovornih pojedinaca među nama samima, vlasti i biznisa. Za kraj bih se još jednom zahvalio, pozdravio sve kolege sa nadom da smo zajedno otvorili mnoge probleme koji nam smetaju da se bavimo onim od čega živimo i što volimo, arhitekturom. Čitaocima koji nisu iz struke bih poručio i preporučio da kada grade i investiraju da traže pomoć i uslugu profesionalaca, ozbiljnijih firmi i da počnu da cijene tehničke struke, te da shvate da projekat nije trošak, nužno zlo, bacanje novca već put da dobijete ono što želite i što vas zadovoljava, te da na kraju uštedi novac i vrijeme. Ako mi dozvolite, iskoristio bih priliku da pohvalim vaš rad i kontinuirano napredovanje „Vašeg – našeg” časopisa “M – Kvadrat”, te da vam se u ime kolega iz arhitektonskog biroa “Čovjek i prostor” – Mostar i moje lično ime zahvalim na vremenu i prostoru koje ste mi ustupili u ovom ugodnom druženju na vašim stranicama. Hvala!