Fotorealistički prikazi danas su standard. Mogu se obaviti brzo, jeftino, a klijenti ih očekuju. No, ispunjavaju li zista svoju pravu svrhu? Oni koji prednjače u novim tehnikama 3D dizajna tvrde da je arhitektonska industrija zaglavila u prenošenju informacija, a ono što zaista treba prenijeti su emocije. Sad kad su se tehnike dizajna poravnale u smislu tehnoloških mogućnosti i hiperrealizma, što je sljedeći korak? Uvođenjem emocionalnog sloja i stvaranjem osjećaja mjesta, renderi mogu pružiti još veću vrijednost projektu, komopaniji, klijentu i zajednici.

Sva arhitektonska vizualizacija može se kategorizirati kao „informativna“ ili „emocionalna“. Iako informativna može uključivati ​​građevinske dokumente i BIM modele, na emocionalnoj su strani skice na salvetama i apstraktne slike namijenjene prenošenju koncepta i iskustvenih kvaliteta objekta. Fotorealistični redneri počeli su zamagljivati ​​ovu liniju i nastavljaju to činiti sve više kako dizajneri pronalaze nove načine ubrizgavanja osjećaja u konačni proizvod.

Oređene kompanije za vizualizaciju čak posuđuju tehnike iz svijeta filma kako bi njihovi renderi i marketinški videozapisi bili što bliži gledaocima. Uvođenjem “detalja o načinu života” (koji možda nemaju svojstveni utjecaj na sam arhitektonski dizajn), poput ambijentalnih zvukova, pogleda na zalazak sunca ili jednostavno kamere koja stoji na stolu, pronašli su znatno veći angažman kod šire publike. Umijeće korištenja arhitekture kao “seta”, ljudima daje više veze sa stvarnim svijetom.

Koristeći isti pristup prenošenja osjećaja, holandski arhitekt Paul Spaltman uspio je nadići vezu s pojedinačnim korisnikom i umjesto toga upotrijebio je prikazivanje kako bi privukao saradnike i cijelu zajednicu za projekt u Surinamu. Kroz njegove vizuale zajednica je uspjela steći osjećaj zajedničkog pothvata: Mogli su vidjeti da projekat nije bio samo ideja,nego ide korak dalje. Ove vrste obrada koriste se kao alat i temelj na kojem se mogu graditi druge mogućnosti.