Arhitekti Alen Žunić i Petra Vlahek osmislili su inovativno urbanističko-arhitektonsko rješenje za suvremeno naselje individualnog stanovanja u Rijeci koje se ne bazira na rigidnom planerskom zoniranju namjena već na kreativno projektiranim potezima urbane strukture i netipične infrastrukture.

Autori: Alen Žunić i Petra Vlahek, Hrvatska

Arhitekti Alen Žunić i Petra Vlahek osmislili su inovativno urbanističko-arhitektonsko rješenje za suvremeno naselje individualnog stanovanja u Rijeci koje se ne bazira na rigidnom planerskom zoniranju namjena već na kreativno projektiranim potezima urbane strukture i netipične infrastrukture.

Na poziv Grada Rijeke arhitekti su izradili rješenje rezidencijalne zone, na obuhvatu od oko 50 ha, koje bi trebalo poslužiti kao kreativna podloga za izradu urbanističkog plana. Novo naselje smješteno je na lokaciji Turanj u Rijeci, neposredno iznad ‘Hotela Hilton’, a protezalo bi se duž zadnjega neizgrađenog teritorija Rijeke uz morsku obalu na jugu obuhvata, s najvišom kotom na sjeveru koja završava linijama željeznice i cestovne obilaznice. Cijelo naselje planirano je za okvirno 1500 stanovnika, s vrlo niskom gustoćom izgradnje od 30 st./ha. Očekuje se oko 260-280 novih stambenih jedinica (od urbanih vila, do nešto gušće postavljenih atrijskih kuća manje kvadrature), a rješenje je ostavljeno dovoljno fleksibilno da se u okviru iste matrice naselja pri izradi plana variranjem stambenih tipova još može prilagođavati gustoća i poželjni broj stanovnika. Jedna od premisa ovoga projekta bila je stvoriti ne samo elitno već i priuštivo stanovanje ‘za običnog čovjeka’.

Naselje kao urbana šuma

Osnovni koncept se može najbolje sažeti u sintagmi ‘naselje kao urbana šuma’ što se ne bi baziralo na rigidnom planerskom zoniranju namjena nego na dizajniranim potezima netipične infrastrukture u funkciji arhitektoničnog urbanizma. Takvim sustavnim projektiranjem s paralelnim linijama terasa i prometnica na padini trebalo bi se zaustaviti trenutno stihijsko građenje koje iz godine u godinu sve više ‘nagriza’ taj prostor. Grad Rijeka se odlučio da umjesto prepuštanja prostora slučajnom širenju i puzajućim devastacijama zatraži cjelovitu viziju budućeg razvoja. Žunić i Vlahek su se svojim prijedlogom htjeli odmaknuti od planerske fragmentiranosti ili sprawla trenutno prisutnog u gotovo svim hrvatskim gradovima, tako da se umjesto točkastih intervencija sada stvori holistički scenarij stanovanja za 21. stoljeće.

Na širem, urbanističkom mjerilu, postoje tri osnovna dijela koncepta koji su međusobno neodvojivi. Prvi sloj je šuma, postojeće mediteransko zelenilo koje se rješenjem maksimalno čuva, s ciljem da se umjesto razbacane izgradnje po cijelom obuhvatu unaprijed sagleda gdje je moguće decentno pozicionirati arhitekturu bez agresivnog napada na pejsaž. Rješenjem se postavlja pitanje ‘gdje se suzdržati od intervencija’ umjesto uobičajenog propitivanja ‘gdje graditi’. Procesom eliminacije definirane su površine na kojima je moguće interpolirati arhitekturu, ali po principu zgušnjavanja sadržaja kako se novo urbano tkivo ne bi ‘kancerogeno’ širilo u okolni, prirodni prostor. Uz zelenilo, jednako važan layer naselja su potezi terasa koji ‘krote’ topografiju i oni su vidljivi na vizualizacijama kao linearni teritorij. Sustav tako uvedenih paralela služi za udomljenje brojnih sadržaja naselja i zadovoljava sve nužne potrebe – arhitekturu, infrastrukturu, kultiviranu prirodu / landscape, vlastitu energiju i ikonični mikrourbanizam. Treći layer je izgradnja kao spoj očuvanja postojećeg i planiranja novoga.

U urbanističkim prikazima cjeline vidljivo je kako bi predloženo rješenje trebalo imati zanimljivo dvojako oblikovanje, spoj organičnosti, proizašle iz prirodne zadatosti kosoga terena i načina prostiranja šume, ali i strogosti jasne, artificijelne strukture planiranog naselja naglašene kompozicijske prepoznatljivosti. Flow i zaobljenosti pojedinih cjelina naselja prepoznatljivi su već i u dalekim pogledima na taj prostor budući da u rješenju postoji neprekidna fluidnost formi i linija vegetacije, staza i prometnih kretanja. Cirkularnost je tako osim u ekonomskom modelu (održivosti) prisutna i pri ambijentalnoj organizaciji prostora.

Zeleni arhipelag stanovanja

Pri projektiranju ovako zahtjevnog zadatka na osjetljivoj lokaciji, autori rješenja okrenuli su se urbanističkim teorijskim modelima iz povijesti, naravno ne doslovno, već su ih modificirali za suvremeno vrijeme i dodatno razvili za riječki kontekst i stvarni prostor. Inspiracija im je bio spoj dvaju paradigmatskih projekata – Berlin as A Green Archipelago: The City in the City njemačkog autora Oswalda Mathiasa Ungersa, i Ville Nouvelle Melun Senart nizozemskog ureda OMA. Ungers je prvi postavio ‘teoriju arhipelaga’ koja je Berlin nakon II. svjetskog rata zamislila u vidu urbanih otoka izolirane izgradnje, a okolni prostor, odnosno srušeni, ispražnjeni dio grada ispunila bi priroda, šume. Tako bi ‘arhipelag’ arhitektonski značajnih otoka plivao u zelenilu koje postaje važniji dio priče od same izgradnje. Rem Koolhaas i njegova OMA su to kasnije nadogradili i testirali na stvarnom zadatku gdje su upravo ‘otoci’ korišteni ne za definiranje zona buduće izgradnje, nego za limitiranje postojećeg urban sprawla kako bi se zaštitio prirodni krajolik.

U svojem prijedlogu arhitekti su htjeli ostvariti suvremeni hibridni model teorije arhipelaga koji kombinira najbolje od obje povijesne inačice. U njemu je postojeća šuma metaforičko ‘more zelenila’, ili ‘ljepilo’ cjeline, a otoci su glavne stambene podcjeline naselja (obuhvaćaju i limitiraju i dijelove postojeće nekontrolirane izgradnje i nove zone) te tako dobiveni sustav doista stvara arhipelag povezan u cjelinu novoplaniranim prometnicima, stazama i javnim, zelenim prostorima. Svi ključni dijelovi naselja tako su svrstani u specifični ‘urbani arhipelag’: nova arhitektura u pravilne ‘otoke’ usustavljenog reda, šume u ‘otoke’ vegetacije i javne zelene površine, a postojeća izgradnje u ‘otoke’ gdje su autori nastojali kontrolirati naslijeđeni prostorni nered. Postojeća izgradnja je realnost koju se ne planira ukloniti, ali zato su definirani limesi oko njihovih trenutnih amorfnih oblika uspostavljeni kako bi se sačuvao urbani razvoj ostatka Turnja. Kako ističu arhitekti – ”Metaforički rečeno, amputiran je jedan dio tijela, kako bi se spasio ostatak.”

Ekološki urbanizam

Ovaj prijedlog, inspiriran teorijom arhipelaga, naizgled je ekstremna verzija očuvanja velikog dijela prirode, a postignuta je zgušnjavanjem ‘otoka’. Sve što je neizgrađeno prepušteno je vegetaciji, sportu i rekreaciji – ispunjeno je šumom, niskim raslinjem, uređenim landscapeom. Već i sam naslov projekta ‘Urban Forest Archipelago’ govori o ključnoj namjeri rješenja. U cijelom naselju naglasak je na očuvanju zatečenog fonda šume i formiranju manjih tematskih javnih površina vegetacije zaštitnoga, edukativnoga i doživljajnog karaktera, a okolni zeleni prostor bi se dodatno obogatio novim pošumljavanjem.

Ako gledamo i šire od zadanog obuhvata moguće je razviti još ambiciozniji projekt kojega su arhitekti nazvali – Green River (Zelena Rijeka), a radi se o svojevrsnoj očuvanoj, neizgrađenoj liniji prirode koja bi sezala sve do Opatije kao ekstenzija turanjske urbane šume. Sustavnom revitalizacijom tog urbanog zelenila vratile bi se ondje samo autohtone vrste (neke već posve zaboravljene) i održavala bi se bioraznolikost. Fuzijom arhitekture i stabala osiguralo bi se stvaranje uravnotežene mikroklime, s ugodnim uvjetima ljeti i zaštitom od vjetrova zimi, a takva green infrstructure bila bi i u tehničkoj funkciji stabilizacije kosog terena. Kao geomehaničko rješenje poslužio bi u slučaju velikih slijevanja voda što je danas sve češća pojava o kojoj valja voditi računa.

Čak su i ranije spomenuta jasno vidljiva tri stambena kruga, podcjeline koje formiraju susjedstva, definirani zelenilom. Njihov rub umjesto čvrste, izgrađene arhitekture tek suptilno određen je linijaturama zelenila, drvoreda koji oštro i čitljivo postavljaju granice do kuda se može graditi. Osim guste vegetacije u okolnom prostoru, svaki od otoka u svojem središtu ima i netaknuto ‘srce’ javnog zelenila. Takve okrugle prirodne oaze unutar urbanih susjedstava omogućavaju i najdaljim kućama da na udaljenosti od 5 min hoda mogu uživati u prednostima uređenog krajolika, planiranoga parka s visokim raslinjem, a unutar njih su mogući sadržaji poput omanjega botaničkog vrta, dječjih igrališta ili parkova za pse.

Arhistruktura terasa

Osim prirodnih komponentni, unutar krugova se mogu primijetiti i uredno složene, paralelne linije terasa što markiraju poteze uz koje je moguće graditi, a one postavljaju i smjerove uz koje će se nalaziti prometnice (manje stambene ulice). Projekt propituje može li terasa (podzid), inače infrastrukturni element, postati urbanističko sredstvo kontrole, antisprawl ‘naprava’ koja limitira izgradnju samo na mjesta gdje se i ona sama proteže. U konceptu novoga naselja takve terase koje Žunić i Vlahek uvode postale bi ‘alat zgušnjavanja’ – i sadržaja i programa, aktivnosti i dinamike, izgradnje i života na otvorenom, bazena i teniskih terena. Uvedena ‘topografska infrastruktura’, osim u ulozi urbanističke organizacije, ujedno je i arhitektonski alat. Nova arhistruktura je u naselju u funkciji svojevrsnog ‘horizontalnog nebodera’ – terase s priključcima kuća koje imaju veću dozu kolektivnosti nego zasebne stambene jedinice slobodno rasprostranjene po obuhvatu. Rješenje nudi naizgled kolektivno stanovanje, ali svatko se naseljava sa svojim vrtom, specifičnom kućom i sjajnim južnim vizurama na naše najveće otoke Krk i Cres, ali i na obližnju Učku. Time je izokrenut očekivani način riječkog stanovanja – umjesto u neboderu, provedeno je zajedničko stanovanje u horizontalnom smjeru. Terase bi tako u planiranom naselju individualnog stanovanja trebale pomoći da se napravi korak prema zajedničkom – polujavnom, poluprivatnom prostoru. Susjedi imaju priliku družiti se i biti dio omanje zajednice, a istovremeno postoji opcija izoliranja i mirnog odmora u vlastitim kućama i parcelama koje se prostiru duž terasa.

Tema terasa prepoznata je kao autentični alat u riječkom kontekstu, ne samo za ‘kroćenje’ topografije. Terase, podzidi i linije suhozida na padinama vidljivi su na tom teritoriju još od povijesnih prikaza Trsata do današnjeg još uvijek očuvanog krajolika obližnjega Bakarskog zaljeva. U ovom pak projektu terasa nije samo komunalni element svladavanja kosog terena nego postaje i funkcionalna platforma koja ima cijeli katalog mogućnosti. Može udomiti zaštitno zelenilo s jasnim podzidom, s teniskim terenima i privatnim bazenima, unutar njih su moguće energetska spremišta, strojarnice i prostori za odlaganje otpada, garaže i spremišta kuća, atrijski inserti i unutarnja dvorišta, a mogu poslužiti i kao proširenje javnog koridora sa autobusnim stajalištem, ili kao natkrivena parkirna mjesta ili javna nadstrešnica.

Arhitektura kao ekspresija želja

Kako arhitekti naglašavaju – ‘Kuće su u ovom rješenju samo predlošci mogućih oblika, a jednog dana će vlasnici parcela, kao pojedinačni investitori, angažirati svoje arhitekte koji će im osmisliti unikatne objekte. Rješenjem je ponuđen samo inicijalni raspon, od skulpturalnih slobodnih formi, do pravilnijih kubičnih kuća (kakvi već i postoje unutar obuhvata) ili posmaknutih volumena. Ostavljene su otvorene opcije svakom budućem stanovniku da prema vlastitim afinitetima i financijskim mogućnostima sam uredi svoj objekt i parcelu. Pri projektiranju kuća svaki stanar želi osobni izraz, ‘svoj dom’ i ekspresiju koja odražava njegov identitet. Novoplanirano naselje Turanj želi omogućiti da budući stanovnici zaista mogu ‘pretvoriti svoje snove u prostorne potrebe’, a terase uz koje grade su baza, platforma za realizaciju njihove odabrane sreće življenja.” Kako izgradnja ne bi bila usmjerena samo na jednoobiteljske kuće, rješenje je otvoreno i za još jednu tipologiju – urbane vile koje udovoljavaju hibridnoj potrebi za individualnim i kolektivnim stanovanjem.