Uroš Marković rođen je 07.12.1994 godine u Beogradu. Završio je osnovne i master studije na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beograd, modul: Arhitektura. Tokom i nakon studija učestvovao je na više arhitektonskih konkursa. Većina konkursa bila je orijentisana ka fasadama na kojima je timskim radom dolazio do uspješnih i nagrađivanih rezultata. U slobodno vreme sa svojim kolegama učestvuje u radu i razvijanju arhitektonskog biroa POP ARH (pop.arh), dok se za kao primarnu stvar opredijelio za rad u firmi ATOS Montaža koja se bavi proizvodnjom i montažom sigurnosnih i protivpožarnih vrata u Beogradu. Iza sebe ima mnoštvo projekata na kojima je učestvovao, što na teritoriji Beograda, što na teritoriji Srbije kroz rad sa vratima (Aerodrom Nikola Tesla, Hotel Woodside – Kopaonik, TC Galerija Beograd, MPP Palata, IKEA retail park i mnogi drugi)
Zbog čega ste odlučili postati arhitekta i kako danas vidite svoj posao?
Ovo je jedno od čestih pitanja koja mnogi postavljaju na koja zapravo, kao arhitekta, ne bih imao adekvatan odgovor. Arhitektura je spontano ušla u moj život, ali me je i te kako pratila kroz čitav život. Oduvijek sam imao afinitete ka nekom sklapanju, građenju, maštanju, pogotovo od svojih ranih godina života gdje sam otkrio čari danske proizvodnje, lego kockica. Nisam ih ispuštao iz vida, predstavljale su mi glavni vid zabave. Tokom svog odrastanja pokazivao sam tu svoju umjetničku stranu, kroz crtanje, slikanje, fotografisanje, nešto što je jednim svojim djelom predstavlja arhitektino “skriveno oružje”.
Kasnije sam sve svoje talente upotrijebio i na neki način spontano upisao arhitekturu, gdje sam sebe kroz prvu godinu studija vrlo lako pronašao i zavolio je. Arhitektura je zapravo sve što nas okružuje, te je vrlo lako stvoriti paralelu i zamisliti se u nekom prostoru, što je kasnije, kroz moj arhitektonski razvoj značajno uticalo na samo arhitektonsko stvaranje. Danas je arhitektura prerasla u nešto što je “u sistemu”, gdje projektanti nemaju dovoljno prostora da se pokažu u tom nekom kreativnom svijetlu. Mi kao mladi inženjeri, trudimo se da tu sliku promijenimo po svaku cijenu, da investitorima damo do znanja i pokažemo im kako arhitektura može pridobiti potpuno novu formu, oblik, funkciju, značenje, samo ako se malo prepustimo mašti na volju.
Koji su vam najveći izazovi s kojima se susrećete u poslu?
Za mene, najveći izazov je predstavljalo traženje sebe, nekoliko godina nakon završetka studija. Studije su nam nametnule širok spektar što alata, što poslova, mogućnosti koji su tu da ih prigrabimo i zavolimo i zapravo sebe opredijelimo za neki uži spektar djelovanja.
Prošao sam kroz 3d vizualizaciju zabavnih parkova širom sveta, kroz fasadne sisteme, projektovanje, a “kraj” putovanja našao sam u samom izvođenju objekata. Pronašao sam sebe u tome, volim da znam zašto je nešto baš tako, zbog čega se tako radi, šta je uzrok tome i sl. Jednostavno posmatranje komada hartije koji postaje velelepno arhitektonsko zdanje na mene ostavlja poseban utisak, a kada još tome doprinesete osjećaj je prosto nevjerovatan. Pored svih svojih čari, izvođenje nosi sa sobom jednu dozu nervoze, brige, prilagođavanja, kompromisa, maštovitosti. Interdisciplinarna uklapanja zapravo predstavljaju najveći izazov. Koordiniranje podizvođačima, nabavka materijala, ugovaranje isporuka, koordiniranje radnom snagom, mašinama, sve su to “slatke muke” koje će svakom mladom šefu gradilišta pomutiti um, pogotovo ako je u procesu učenja i savladavanja vještina i potrebnog znanja za buduće poslove, na početku karijere.
Ko su vam uzori u arhitekturi?
Svijet arhitekture nam je ponudio mnoštvo velikana na koje bismo mogli da se ugledamo i težimo da dostignemo njihov nivo ili razmišljanje o arhitekturi pri projektovanju i stvaranju objekata, ideja. Kroz karijeru i školovanje nisam imao konkretno uzora već sam se trudio da određene elemente usvojim i na neki moj svojstven način primjenim kod sebe. Njihove objekte sam doživljavao, kao i mnoge kolege, kao inspiraciju i polazne ideje, te sam svoje koncepte i ideje preplitao sa njihovim. Nešto što je za mene važno jeste kako najjednostavnije povezati koncept, funkciju i estetiku samog objekta kako bismo dobili nešto unikatno i stvorili prijatan ambijent za boravak u njemu.
