Za početak našeg razgovora, recite nam ko je zapravo Vedina Babahmetović?

Da li da odgovorim ozbiljno ili manje formalno? Rođena sam u Maglaju, neke sad već  davne godine, završila Arhitektonski fakultet u Sarajevu također davne 1986 godine kod prof. Bulića kao mentora. U Zenici dobivam prvi pripravnički posao u Inženjering Izgradnja, tada još velikom građevinskom sistemu, gdje stičem prva realna znanja o graditeljstvu. Zatim doživjela raspad tadašnje nam države i sistema, te sve ostalo što se dešavalo u kasnim osamdesetim kad je u pitanju ekonomija i arhitektura. Devedesetih ušla u doneseni nam rat kao i u novi društveni sistem. Iz tog ružnog perioda, koji nam je pragmatično, a samim tim i profesionalno bio ukraden, privatno sam bila na dobitku. Iz njega sam izašla sa dvije curice i odmah nakon rata, naša porodica je dobila i dječaka. 1997 godine osnivam studio Entasis u Zenici i krećem iz početka. I evo, od te godine pa sve do danas, znači nekih 23 godina, pokušavamo da živimo za i od arhitekture, sa padovima i usponima, sa projektima nekad boljim nekad lošijim, sa investitorima nekad dobrim, nekad manje dobrim, ali još uvijek svaki novi projekat nam je novi izazov.

2.Šta vas je potaklo da se bavite poslom koji danas radite? Kako je krenula vaša priča?

Ako mislite zašto je arhitektura bila moj izbor, mislim da imam barem meni dosta jasan odgovor. Naime, potičem iz zanatske porodice, oca stolara i majke šnajderice i oko mene se uvijek nešto pravilo. Osjećaj za oblikovanje bio je prirodan, malo dara za crtanje genetski u porodici postoji na obje strane, a i matematika mi nije bila loša strana. Otići samo u umjetničke vode nije bilo baš racionalno, a ni prihvatljivo od strane roditelja, ipak su to osamdesete, nije zanat i ja žensko dijete, te je arhitektura bila prirodna sinteza mojih nekakvih sklonosti. I tako sam se našla na arhitekturi. I preko najljepših maketa od drveta, koje je pravio naravno moj otac za mene, svi su znali za moje stolarsko porijeklo i za mog oca, kojeg naravno nisu nikad vidjeli. Mislim da je to, ustvari, početak moje priče, skriven u maketama od drveta.

3.Kakvi su bili vaši počeci?

Ja imam sreću ili nesreću da generacijski pripadam skupini koja je pola života provela u onoj državi i sistemu, a drugu polovicu u ovoj. I šta god nas pitate, odgovori su ili dupli ili usporedni, paralelni. Ja sam imala svoje početke i u kasnim osamdesetim i u kasnim devedesetim. Ali, sad, sa ove vremenske distance, sa sigurnošću mogu reći da je taj dualitet bio naš dobitak .Tadašnja sarajevska škola arhitekture bila je možda najrespektabilnija u bivšoj nam državi. Naši profesori su bili autori objekata koji spadaju danas u klasike moderne arhitekture i dalje smo po njima prepoznati internacionalno. Upasti tad kod nekog od njih kao crtač, jer se crtalo ručno, bila je čast i nevjerovatna mogućnost učenja, dostupnost časopisa /vrijeme bez googla/itd. Imena kao što su Žika Janković, Zlatko Ugljen, Branko Bulić, Dušan Đapa, Živojin Vekić, Husref Redžić ,Muhamed Hamidović, su samo neka od imena koja su bila magnet za studente iz čitave Jugoslavije. No, uveliko su se nizale osamdesete i sintagma ekonomska stabilizacija mislim da nam i danas zvoni u nekom djeliću svih nas iz tog vremena. Zajedno sa diplomom dobili smo i državu koja se lagano raspadala, sve investicije zaustavljene, na tadašnjem Zavodu za zapošljavanje bijaše više od 1000 arhitekata bez posla i nade za posao. I u takvom društvenom kontekstu, još su jedina moguća opcija velike građevinske firme i njihovi inženjerinzi. S obzirom na to da je socijalistički sistem imao nevjerovatnu stanogradnju i specijalne fondove za finansiranje, sve regije su imale odlične velike građevinske kompanije. Također su bile mnoge od njih i na tržištima zemalja bloka nesvrstanih. Stoga su one bilo još jedino mjesto za eventualni posao, što se i meni dogodilo, te sam dobila posao u Izgradnja Inžinjering Zenica. Prvi realni susreti sa gradilištem bili su vjerovatno najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi, jer sam bila pripravnik na objektu RMK Promet u Zenici, posljednjoj ozbiljnoj investiciji tadašnjeg još giganta Željezare Zenica.

4.Koliko je put do uspjeha trnovit i isprepleten usponima i padovima?

Svaki ljudski put je kombinacija uspona i padova, jer da nema pada, ne bismo znali vrijednost uspona. Umijeće dizanja poslije pada je nešto što je suština i to je ustvari nešto što trebamo učiti savladavati. Ovo je aplikativno generalno, pa naravno, i za našu struku. Put je uvijek trnovit, sa većim ili manjim bodljama, i uvijek uključuje rad, rad i rad, odgovornost, kompromise, pasiju za posao i malo talenta i opet, ne znači nužno uspjeh. Mislim da je uspjeh vrlo relativna kategorija, u našim uslovima posebno. Čini mi se da svi imamo boljih i lošijih objekata. A svi naši projekti, ako su izgrađeni, podliježu ocjeni kompletnog društva, i to generacijama. I vjerujte, i danas svaki novi projekat je novi rebus u čije rješenje nisam sigurna i krećemo od bijelog  praznog papira.

5.Kada ste vi počinjali sa radom bilo je vrlo malo privatnih arhitektonskih biroa. Kako na to gledate tada i sada? Jeste li bili prinuđeni aplicirati isključivo u državne firme?

U onom sistemu, kao i sve ostalo, i arhitektonski biroi su bili državni. I to veliki. Svaki veći grad je imao svoj. U Sarajevu su to bili Dom i Arhitekt, u Zenici Prostor. I bilo je nemoguće zaposliti se u njih, jer je to period kad je arhitektonska struka još smatrana elitnom i po tom principu se i zapošljavalo. Mi smo ih zvali nedodirljivi, jer su zaista i bili. Imali su sigurnog investitora-investicije su bile državne, konkurencije nije bilo i nosili su bijele mantile. Arhitektonska krema je bila vezana za Arhitektonski Institut  kao i svi naši profesori manje -više. Za privatne kuće postojali su Katalozi sa tipskim projektima. I to je to. Privatni arhitektonski biroi nisu postojali, a nismo uopšte mogli aplicirati za posao u državnim  biroima, jer nisu imali potreba za novim ljudima, jer kako sam rekla investicije se zaustavljaju. Tek sa Markovićem i njegovim reformama stvara se okvir za otvaranje prvo ugostiteljskih, a onda i drugih biznisa u privatnom vlasništvu. I počinju da niču prvi kafići kao totalno nova tipologija. Prve privatne male prodavnice. I počinju se raditi mali enterijeri. Nova niša za masu arhitekata bez posla. Ali samo mala niša ,ne dovoljna da zaustavi masovni odlazak arhitekata. Vjerovatno bi se počeli otvarati i privatni mali arhitektonski biroi, ali ni spomenute Markovićeve reforme nisu urodile plodom…i mislim da smo čekali Godoa.

6.Možete li dati usporedbu tada i sada? Koje su se mogućnosti pružale arhitektima?

Pa mislim da je vrlo usporediva situacija čak i slična, ali je žalosno što je tu vremenski razmak od 30-tak godina. Društveno, tad smo bili putnici broda pred brodolomom, a danas isti putnici malo redizajniranog broda poslije brodoloma koji nikako da zaplovi. Tada si se mogao zaposliti u nekoj građevinskoj firmi kao ja, mogao si raditi male enterijere ili si mogao otići u Veliku Britaniju i zaposliti se u nekoj velikoj projektantskoj firmi, jer je London tad bio najveće gradilište u Europi sa svojim dokovima. Srećom, još smo imali cijenjene pasoše za razliku od ostatka Istočne Europe, pa nam britanska viza nije bila nikakav problem. Da zaključim, i nismo imali nekog izbora.

7.I tada su i danas mladi arhitekti odlazili u inostranstvo u potrazi za boljim poslom i životom? Da li je ipak taj trend danas veći i kako vi to komentarišete?

Ne znam da li je veći, ali je evidentan, i još kompleksniji. Destinacije su drugačije, razlozi razni. Sa razvojem It, koji se desio, sad je sve drugačije. Pri tome taj razvijeni svijet imao je kontinuirani razvoj, mi crnu rupu i sve ispočetka – fizički, jer je bilo porušeno. Mentalno, jer smo se trebali naučiti raditi u liberalnom kapitalizmu i mi i investitori, i to još traje. A BiH kao naš okvir i dalje ne plovi, i dalje se čekaju neki pravi vjetrovi. I nije više dovoljno imati samo nevjerovatne planine, rijeke, naslijeđe, stećke, gostoljubiv narod. Negdje bi se trebala barem nazirati i budućnost?

8.Da li ste dolazili u situaciju da i vi napustite državu i radite van njenih granica?

Da, i ja sam bila jedna od tih koji su bili u Britaniji, doduše samo nekoliko mjeseci, ali sam se odlučila vratiti. Naravno, mladalačka znatiželja tjerala me je da probam, da vidim. Razlog za moj povratak je vjerovatno bio i projekat enterijera mog prvog kafića koji sam imala dogovoren. Tako da sam se vratila i predano radila na totalnom dizajnu, što je u stvari bila moja prva, mislim dosta uspješna realizacija. Nakon tog, nizali su se slijedeći, pa onda te njihova realizacija dovede do nekih finih ljudi iz Teslića, koji su već organizirali privatnu firmu za izvođenje enterijera sa akcentom na kamen i mesing, te zajedno s njima krenemo u ozbiljnije enterijerske poslove i ……rat sve prekida.

9.Kada ste otvorili svoj studio i šta vas je potaklo na to?

Ja imam običaj reći da se sve dešava iz nekog razloga, pa je tako i moj kratki boravak u Britaniji unaprijedio moj engleski i pomogao mi da u toku godina destrukcije i rušenja radim sa Šveđanima, Norvežanima, Fincima i gradimo, od drvenih montažnih kuća urgentne rekonstrukcije džamije Kuršumlije u Maglaju do novog objekta Dječjeg doma U Zenici. Bilo je među njima divnih ljudi arhitekata koji su me obasipali časopisima, što je bio prozor u svijet. I od njih sam učila prve lekcije kako funkcionirati u tom novom sistemu. Tako da je moj drugi početak, moje otvaranje projektantske firme odmah nakon rata, već 1997 godine bio nekakav logičan slijed. Bilo je očigledno da posla u porušenoj zemlji ima i da će ga biti, pogotovo što od velikih prijeratnih arhitektonskih firmi nije ostalo ništa. Negdje oko 2000-te zakazuje se i prva Skupština asocijacije Arhitekata i ponovno oficijelno počinjemo funkcionirati. Formiraju se projektne firme, jer samo one i egzistiraju. I tada je falilo arhitekata, kao i danas. Samo iz drugog razloga.

10.Kada ste realizovali svoj prvi projekat?

Ako ne računam enterijere iz prvog početka, onda prvi značajan objekat gradimo u Vitezu i tako počinje naša viteška faza. Počevši od Ecosa do Franšiznog centra ,na neki način definiramo outline PC Vitez. Objekat GMS trgovački centar predstavlja ne samo našu prvu značajnu realizaciju, nego i uvođenje nove tipologije – trgovački centar u naše krajeve, jer se u tom periodu u Sarajevu izgradio prvi centar Wisa na Stupu.

11.Šta je za vas arhitektura?

Prostor koji osim što treba imati neku funkciju, pa prema tome i korisnike, mora izazvati emociju pozitivnu ili negativnu i mora imati svoju priču kako kontekstualnu tako i dublju mentalnu. Jedino tad to je za mene arhitektura, sve drugo je graditeljstvo.

12.Koje projekte ste do sada radili? I da li možete izdvojiti neki koji je poseban? Na kojim trenutnim projektima radite, a koji su u planu?

Puno smo projekata radili do sada i puno realizovali. Naravno da su neki bili komercijalniji, neki manje. Ali puno ih ima neke pozadinske priče koje se pamte .Pa onda ću spomenuti opet GMS Vitez kao vrlo drag, Općinu Kakanj kao jedan od rijetkih javnih objekata poslijeratno realiziranih, Komplex Makovi koji su svojom gradnjom bili pozitivan okidač za stambenu gradnju u Zenici, objekat Tisa uz M17, stambeni objekat Zlokovac Tuzla, Dvije kuće i orah, Kuća u klancu, Mala upravna zgrada i veliki borovi, Uprava ViK Zenica, Hiža Mišljenova, neke fine stambene vile itd. Sad se već osjećam neugodno, jer sam vjerovatno nešto zaboravila. Ali objekti su kao djeca, oprostit će. Upravo završavamo projekat Thermofluxa u Jajcu, realizacija bi trebala biti izvjesna, a mi nastavljamo sa novim stambenim objektom u Tuzli.

14.Šta je najvažnije u poslu kojim se bavite?

Rad x 3, arhitektonska iskrenost i spoznaja da objekat može biti samo dobar i loš, a ne veliki i mali.

15.Imali smo priliku sarađivati kada ste bili predavač na jednoj od Sferinih konferencija. Vi ste jedna veoma pozitivna i profesionalna osoba. Koliko je to bitno u poslu kojim se bavite? I za kraj, imate li neku poruku za naše čitatelj.

Trudim se, ali uvijek ne uspijevam. Ipak imamo previše problema, previše recesija, previše neizvjesnosti, previše kaskanja za ostatkom svijeta. Bez obzira koliko pragmatičnih znanja trebamo imati, da bismo bili arhitekti, bez srca ne ide.