A zatim upregnuti i intelekt i intuiciju u idejno rješenje, sa sviješću koja ide daleko u budućnost, tako da odgovorno znamo da svaka crta u idejnom rješenju ima posljedice u izvedbi i životu, i to ne samo za izvođače i korisnike, nego i daleko šire i dulje. Važno je vidjeti može li se ljudske potrebe zadovoljiti bez ikakvih fizičkih intervencija. Što manje gradnje, to bolje. I što manje preuređenja prostora, proizvodnje namještaja i tako dalje, to bolje.

Veljko Armano Linta (mag.ing.arch.) ovlašteni je arhitekta iz Zagreba. Sa suprugom Anom vodi Studio Armano Linta za arhitekturu, dizajn interijera i produkt dizajn, s međunarodnim djelovanjem. Veljko je certificirani Gaia Education trener za održivost i dizajner namjernih zajednica te je supokretač tima Satelit edukacije za održivost i regenerativnost, zajedno s Anom Armano Linta i Cvijetom Biščević. Sarađuje na projektima regenerativnog agroekološkog krajobraznog uređenja, prevoditelj je za engleski jezik, piše i objavljuje tekstove i naučne radove (uključujući The Routledge Companion to Critical Approaches to Contemporary Architecture, zbornik Integrated Design Conference, University of Bath, i časopis Čovjek i prostor, UHA). Bio je ključni stručnjak i voditelj izrade scenarija poučavanja međupredmetne teme Održivi razvoj za hrvatske osnovne i srednje škole.

Za početak, recite nam nešto više o sebi?

Zovem se Veljko Armano Linta, ovlašteni sam arhitekt, s tim da se 50% radnog vremena bavim arhitekturom, a 50% obrazovanjem. Certificirani sam Gaia Education trener, sa završenim dodatnim obrazovanjem iz ekološke, društvene, ekonomske i svjetonazorske dimenzije održivosti, kao i projektiranja namjernih zajednica, odnosno ekosela. Za sebe volim reći da sam arhitekt prevoditelj, jer prevodim karakter čovjeka u karakter njegova prostora. Zato projektiram zgrade različitih karaktera i stilova: uživljavam se u dušu i ukus klijenta, a ne projektiram prostore za sebe (osim kada ih doista projektiram za sebe). Vjerujem da je čovječanstvo danas na prekretnici i pitam se hoćemo li izaći iz kolektivnog puberteta te radosno i odgovorno prihvatiti činjenicu da svaka vrsta dugoročno prosperira jedino ako istovremeno doprinosi vlastitoj kvaliteti života i dobrobiti ukupnog života na zemlji. Nastojim doprinijeti toj preobrazbi i sretan sam što živim i radim s partnericom koja je predana istom cilju.

Predstavite nam vaš biro?

Studio Armano Linta činimo supruga Ana i ja, i mreža suradnika s kojima surađujemo na različitim projektima. Radili smo s klijentima u Hrvatskoj, Indiji, UAE, Italiji, Švicarskoj, Francuskoj, Engleskoj. Projekti nam sežu od arhitekture, preko dizajna interijera, do produkt dizajna.

Na kojim projektima trenutno radite, a koji biste izdvojili kao poseban koji ste do sada radili?

Upravo sam dovršio projekt jedne obiteljske kuće na pragu gorske Hrvatske. Najljepše što su mi rekli klijenti je bilo „Veljko, ma super je kuća, ali nama je zapravo parcela najbitnija. Mi ćemo živjeti na parceli i sa parcelom, kuća je tu da nas podrži u tome.“ Jako poštujem taj pristup. U tim sam pozvao inženjera ekološke poljoprivrede (Igor Zlojtro) pa smo projektirali regenerativno agroekološko krajobrazno uređenje.

Što to znači? Znači da će korisnici za svoje potrebe i svoj gušt uzgajati voće, povrće, pčele, kokice… tako da – za razliku od načina na koji se poljoprivreda uglavnom radi – istovremeno zadovoljavaju svoje potrebe i povećavaju bioraznolikost i otpornost ekosustava kojem parcela pripada. Dakle, regeneracija prirode i čovjeka. Kuća će im poslužiti da to lakše čine, ali i da snažnije osjećaju povezanost s prirodom, pa su tu i detalji poput posebnog pogleda na zen vrt iz kreveta spavaće sobe, ali i suterenskog štednjaka za kuhanje pekmeza. Tu se ne radi samo o uživanju u lijepom pogledu, nego o suptilnoj preobrazbi vlastitog identiteta. Postoji jedna kuća koju sam projektirao, gdje obitelj koja u njoj živi vodi radionice za posjetitelje upravo s ciljem dubokog iskustva uronjenosti u prirodu i praktičnog poznavanja flore i faune, izrade pripravaka od ljekovitog bilja itd.

Osim po ugođaju koji to podržava, ta je kuća posebna i po tome što ima drvenu konstrukciju, drvenu toplinsku izolaciju, drvenu fasadu, kompostni zahod, spremnik kišnice, filter sive vode i jedan čarobni prozor koji se pretvorio u kućicu na kući. Inače, sada privodimo kraju i projekt jednog malog stana u Parizu. 36 m2 koje vlasnici zovu vilom, jako simpatično, gusto, istovremeno s nogama na zemlji i s glavom u oblacima, a zapravo u dubini čovjeka. Nije arhitektura samo za bogataše – puno toga se može napraviti u malo prostora. Ima tu još divnih projekata i, što je bitnije, divnih ljudi za koje i s kojima ih radimo.

Šta je najvažnije prilikom projektovanja?

Najvažnije je predano i temeljito napraviti projektni program – što cjelovitije upute za projektiranje. A zatim upregnuti i intelekt i intuiciju u idejno rješenje, sa sviješću koja ide daleko u budućnost, tako da odgovorno znamo da svaka crta u idejnom rješenju ima posljedice u izvedbi i životu, i to ne samo za izvođače i korisnike, nego i daleko šire i dulje. Važno je vidjeti može li se ljudske potrebe zadovoljiti bez ikakvih fizičkih intervencija. Što manje gradnje, to bolje. I što manje preuređenja prostora, proizvodnje namještaja i tako dalje, to bolje. A ako su potrebne intervencije, onda trebaju biti istovremeno maštovite i odmjerene, tako da što više doprinose dobrobiti ekosustava i čovjeka, a da se što manje bave taštinom, bilo da se radi o taštini investitora koji se hoće hvalisati svojim bogatstvom ili ukusom, ili taštini arhitekta koji želi nagrade i objave u prestižnim časopisima, ili taštini naše kulture koja je zaljubljena u artefakte i tehnologije koje je čovjek u stanju smisliti i proizvesti, a nedostaje joj svijest o tome da je čovjek prvenstveno dio ekosustava te da kao takav prvenstveno ima odgovornost prema njima. A u toj taštini postoji i jako puno straha i srama. Kad se čovjek toga oslobodi, arhitektura postaje zaigrana, maštovita, slobodna, neopterećena, pravi izraz životne radosti i one pozitivne ludosti bez koje ne bi imalo smisla živjeti kao čovjek. To se, naravno, može ili ne mora vidjeti na zgradi; zgrada može biti potpuno neugledna, a da bude puna radosti i da podržava ispunjen život.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Volim pomoći ljudima da osvijeste svoje potrebe, da razlikuju želje od potreba, a pogotovo destruktivna uvjetovanja i navike od stvarnih potreba. Volim im pomoći da pronađu način stanovanja i korištenja prostora koji im pomaže da što jednostavnije i radosnije zadovolje svoje stvarne potrebe. I volim pritom paziti na dobrobit drugih živih bića, tako da zadovoljenje ljudskih potreba ne bude na uštrb drugih bića, jer ljudi ne zaslužuju poseban tretman ako ne koriste svoju posebnu sposobnost – a to je upravo sposobnost da svjesno i namjerno ostvaruju sinergije, to jest pronalaze načine da nešto bude dobro i za mene, i za tebe, i za sve nas.

Šta je prema Vašem mišljenju najvažnije da ima jedan arhitekta?

Arhitekt prije svega treba biti pošten i empatičan čovjek, čovjek koji zna obuzdati, otpustiti i konstruktivno upregnuti svoj ego za opću dobrobit. Treba se držati dogovora, biti iskren, raditi transparentno, biti svjestan posljedica koje njegove odluke i prijedlozi imaju za korisnike, investitore, lokalnu zajednicu i ekosustav, i odgovorno se ponašati spram tih posljedica. Treba se moći i htjeti uživjeti u život koji će se događati u prostorima koje projektira i dati sve od sebe da doprinese psihofizičkom zdravlju i duševnoj ravnoteži i dobrobiti korisnika. I treba imati snažnu ekološku etiku, primjenjivati načelo da ništa ne može biti ispravno ako ne doprinosi dobrobiti cjelokupne životne zajednice na Zemlji. Osim toga, bitno je da arhitekt bude sposoban raditi u timu i da radi na vlastitom unutrašnjem razvoju; da ima razvijenu maštu i prostorni zor; da može zamisliti kako je to biti u prostorima koji još ne postoje u fizičkoj stvarnosti; da bude u kontaktu sa svim osjetilima i radošću života; da mu ide kombinatorika i da bude pedantan.

Ko sve čini vaš tim i koliko je timski rad važan?

Jezgra tima smo supruga Ana i ja, a od projekta do projekta radimo s različitim suradnicima različitih struka. Timski rad je ključan iz tri razloga. Prvo, zato što su projekti toliko složeni da nitko ne može znati sve; potrebno je više ljudi, više struka, više glava. Drugo, od početka projekta treba integrirati perspektive različitih struka. Dosta je bilo iluzije u kojoj je arhitekt veliki kreativac, a ostali inženjeri služe tome da se kreativna ideja arhitekta uspije materijalizirati po svaku cijenu. Najkreativnija i najkvalitetnija rješenja nastaju ako svi projektanti međusobno komuniciraju od početka projekta i doprinose iz svojega kuta. Svaka struka može – ako projektanti za to imaju interesa – kreativno stvarati prilike i rješavati probleme. Ali za takav rad treba imati zajedničku viziju, zajedničke vrijednosti, jasne dogovore o načinu odlučivanja u timu i jasne dogovore o tome što je čija uloga, odgovornost i sloboda. A za to je potrebna i konstruktivna komunikacija, s poštovanjem i otvorenošću. I treće, timski rad ne uključuje samo projektante, nego i investitore, odnosno korisnike. Najbolji projekti nastaju kad se projektira s korisnicima, a ne samo za njih. Dosta je bilo iluzije u kojoj stručnjaci znaju što treba laicima i imaju neprikosnoveno pravo odlučivati u ime laika. Stručnjaci trebaju razumjeti potrebe svakog pojedinog korisnika i uvijek ih nanovo otkrivati, uživljavati se u njih, a za to treba znati pitati i, još više, znati slušati. Na stručnjacima je da daju svoje znanje, da predlože kvalitetna rješenja, da daju savjet, da upozore na probleme, ali naposljetku korisnici donose odluke. Osim kada bi te odluke bile toliko štetne po korisnike ili zajedničko dobro da projektanti imaju dužnost odbiti nešto isprojektirati. Dosta je bilo iluzije da je tržište bog i da moraš isporučiti ono što tržište traži čak i ako to nije etično. Eto, takav pristup timskom radu nije samo multidisciplinaran, nego je interdisciplinaran te čak i transdisciplinaran. Mi ga nastojimo primjenjivati u svakom timskom projektu, a i poučavamo druge timskom radu.

Koji su sve projekti realizovani iza vas?

Uglavnom su to obiteljske kuće, uglavnom od drva, i preuređenja interijera. Projektirali smo i master planove za ekosela, i školski kampus u Indiji, ali još nije došlo do realizacije. Budući da je supruga produkt dizajnerica, projektirali smo i namještaj , ambalažu i didaktičke igre. Supruga je osvojila brojne nagrade i nastupe na izložbama za svoj rad, a za drvene igre Opip i Shum, taktilni i auditivni memory, dobila je i nagradu za etički dizajn.

Arhitektonski doprinos turističkoj ponudi u projektiranju kuća za odmor

Upravo se gradi kuća za odmor koju smo projektirali za jednu obitelj na otoku Silbi. Vrlo jednostavna kuća, samozatajna, čiji smo dnevni boravak projektirali tako da ima ugođaj trijema otvorenog prema istoku i zapadu: ljeti se ujutro bježi na zapad, a navečer na istok; zimi se ujutro upija istok, a uvečer zapad. Osim suncem i sjenom, prirodu smo slušali i tako što je kuća projektirana kao gotovo nultoenergetska dok to još nije bila zakonska obaveza. Kišnicu skupljamo u dva spremnika od po 30 m3 te je koristimo za piće, pranje, kuhanje i zalijevanje vrta (koristi se mehanički, ugljeni i UV filter). A umjesto septičke jame, imamo biopročistač koji toliko dobro pročišćava otpadnu vodu da se ona može koristiti u vrtu. Na krovu su solarni kolektori za pripremu potrošne tople vode, a ima i dovoljno mjesta za buduću solarnu elektranu. Površina: 100 m2. Doista ne treba više. Dakle, poanta je što manje opteretiti postojeću infrastrukturu i prostor. Jedino je šteta što je gradnja kamenom preskupa, gotovo je nitko ne zna izvesti. Jer za spremnik kišnice i temelj je iskopano toliko kamena da bi se od njega mogla napraviti kuća umjesto od cigle koju treba peći i dovoziti na otok, a sve to ima veliki ugljični otisak.

Imate li neku poruku za mlade arhitekte koji su tek završili fakultet i spremaju se za posao arhitekte?

Uvijek budite svjesni onoga što vas najviše zanima, što želite naučiti, od čega vam krv brže kola, što vas raduje. Sigurno postoji način da se upravo time bavite, čak i ako nije očito gdje, s kim, za koga, i kako od toga zaraditi za život. Možda nećete pronaći taj način odmah, ali nemojte odustati. S druge strane, budite spremni promijeniti interese, promijeniti mišljenja i pristupe životu. Ništa nije vječno niti upisano u kamen. U redu je ne znati što želite, u redu je lutati. Tko misli da nikad ne luta, zalutao je. Nemojte raditi kompromise od kojih vas boli želudac, inače biste se mogli doslovno razboljeti. A ako i napravite takve kompromise, ne grizite se zbog njih, ispravite ih čim budete mogli. Ne dajte se ucjenjivati od razvikanih ureda samo zato što ćete ih moći dodati u svoj cv, niti dajte nekome da se iskaljuje na vama. Budite spremni odučiti se od puno toga što ste naučili na fakultetu. Što prije sami sagradite nešto što ste isprojektirali, može biti i maleno (ja sam svojim rukama najprije sagradio drvenu samostojeću saunu). Gajite svoju unutrašnju mladost i odolite napasti da se poistovjetite s elitizmom ili tradicionalizmom. Kampirajte. Ne u glampingu. U običnom šatoru, na običnim, ali čarobnim mjestima. A kad vam se ukaže prilika da radite samostalno, ugrabite je, i iskoristite maksimalno odgovorno. To je jedini razlog zašto je dobro imati ovlaštenje – sigurno ne zato da biste se mogli busati u prsa da ste ovlašteni (prava vrijednost je u vašoj empatiji, etici i znanju, a ne u titulama), nego zato da budete spremni kad ta prilika naiđe. Pronađite svoj put unutrašnjeg (osobnog, duhovnog, kako god ga zvali) razvoja. I – znajte da nije nužno raditi u zadnji čas pred rok, ne spavati i piti kavu na litre.

Za kraj našeg razgovora, ima li nešto što nismo spomenuli, a bitno je da kažete, i imate li poruku za naše čitaoce?

Supokretač sam tima Satelit edukacije za održivost i regenerativnost. Držimo predavanja i radionice za obrazovne ustanove, lokalne zajednice, organizacije civilnog društva, strukovna udruženja itd., organiziramo međunarodne tečajeve, a osobno sam vodio i izradu scenarija poučavanja međupredmetne teme Održivi razvoj za sve hrvatske osnovne i srednje škole. www.satelit-edukacije.eu

Sve fotografije kuće: Marta Astradivina i Amir Hadžibeganović)