Ovogodišnji Bijenale istražuje budućnost zajedničkog života na Zemlji, s ciljem objedinjenja radova u sveobuhvatan interdisciplinarni plan za razvoj i zaštitu planeta, društva i pojedinca.

Piše: Alen Pučar

Alen Pučar – rođen 1997 godine u Zagrebu, gdje je s izvrsnim uspjehom završio osnovnu školu Izidora Kršnjavoga i V. gimnaziju. Tokom srednjoškolskog obrazovanja zainteresovan za likovnu umjetnost i geografiju (državna takmičenja), učestvovao u projektima EU (IPAQ Peta) i položio viši nivo francuskog jezika (DELF). Trenutno završava preddiplomski studij Arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tokom studija upisuje i kolegije na Akademiji dramskih umjetnosti i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te učestvuje u studentskim izložbama (DA festival).  Objavljuje tekstove u stručnom časopisu Prostor i književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Vijenac. Tokom 2021 godine sarađuje u izradi urbanističke studije razvoja grada Novalja 2030 Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

17. venecijanski bijenale arhitekture, maj–novembar 2021, Italija

Dugo iščekivana 17. međunarodna izložba arhitekture u Veneciji otvorena je krajem svibnja i može je se posjetiti do zadnjih tjedana studenog ove godine.

Bijenale, na kojemu je predstavljen 61 nacionalni paviljon te 112 radova sudionika iz 46 država, organizirano je usprkos potencijalnim poteškoćama koje nosi kontekst globalne pandemije.

Postav je izložen u Vrtovima Bijenala i povijesnim građevinama Arsenala te na pojedinačnim lokacijama u venecijanskoj staroj jezgri. Uz to, uvedena je nova lokacija – Forte Magera, utvrda iz 19. stoljeća udaljena 5 kilometara od centra grada. Tamo je moguće istražiti jednu od nekoliko tematskih jedinica Bijenala, dok su ostale grupirane na spomenutim tradicionalnim lokacijama. S obzirom na mogućnosti digitalnih medija i trenutnu ograničenost mobilnosti svjetskog stanovništva, sadržaj izložbe je dostupan i u virtualnom obliku na objedinjenim mrežnim stranicama.

Ovogodišnja centralna tema – Kako ćemo živjeti zajedno?, pitanje koje postavlja libanonski arhitekt Hashim Sarkis, u turbulentnoj 2020. godini dobiva novo neočekivano značenje i globalnu relevantnost.

Zanimljivo je da je Sarkis temu odabrao vjerojatno ni ne sluteći na događaje koji će se odigrati nedugo nakon, a radi kojih će i sama izložba biti otkazana i pomaknuta na 2021. godinu. Teme odnosa prema okolišu, društvene stabilnosti i introspekcije, provučene kroz ideje inkluzije i kolektivizma arhitekti nastoje obogatiti kroz vlastite izloške. Bijenale postaje poligon za istraživanje inovativnog i provedivog plana za budućnost zajedničkog života na Zemlji.

Glavni tematski pravci podrazumijevaju istraživanje materijala i ekološki pristup gradnji, društvenu uključenost s naglaskom na kreiranju zajednica te preispitivanje odnosa prošlosti i budućnosti u arhitekturi.

Materijali i ekološki pristup

Održivost, kao ključni imperativ današnjeg društva, promatra se kroz kategorije proizvodnih procesa, vrsta konstrukcija i njihovih metoda slaganja, inovacije u sustavima opskrbe te promjenama projektantskih paradigmi. Inovativnost u promišljanju novih materijala pokazuju tri rada postavljena u zoni Arsenala, unutar  tematske cjeline As New Households.

Jedan od njih je izložak naziva Material Culture: Rethinking The Physical Substrate For Living Together, rad njemačkog arhitekta A. Mengesa i suradnika.

A. Menges, Material Culture: Rethinking The Physical Substrate For Living TogetherA. Menges, Material Culture: Rethinking The Physical Substrate For Living TogetherA. Menges, Material Culture: Rethinking The Physical Substrate For Living TogetherA. Menges, Material Culture: Rethinking The Physical Substrate For Living Together

A. Menges, Material Culture: Rethinking The Physical Substrate For Living Together

Volumeni su sačinjeni od kompozita ojačanih vlaknima te su postavljeni na visinu nekoliko metara iznad zemlje. Konstrukcija je prototip za rješenja nosivosti u budućnosti, a njenu sigurnost je moguće iskušati usponom u gornji prostor, koji okružuje sa svih strana. Prostorna instalacija Beehive Architecture T. Libertinyja prikazuje graditeljske sposobnosti pčela i mogućnosti gradnje voskom – uz pomoć osnovne nosive mreže, 70 000 pčela je izradilo ikoničnu bistu kraljice Nefertiti i nekoliko paviljona u mjerilu maketa.

T. Libertiny, Beehive Architecture

Zatim, rad Alive, A New Spatial Contract for Multispecies Architecture propituje odnos čovjeka i mikroorganizama obavijanjem prostora poroznom organskom opnom koja stvara idealne biološke uvjete za njihov suživot.

D. Benjamin, Alive, A New Spatial Contract for Multispecies Architecture

Nadalje, u Vrtovima Bijenala Sjedinjene Američke Države i Japan predstavljaju vlastite tradicijske konstrukcije. Izložba American Framing fotografijama i maketama prikazuje balonske konstrukcije sastavljene od gustog rastera drvenih nosača, a u eksterijeru je postavljen paviljon izveden tom tehnikom u ljudskom mjerilu.

Paviljon SAD-a, American Framing

Paviljon SAD-a, American Framing

S druge strane, Japanci izložbom Co-ownership of Action: Trajectories of Elements prikazuju poslijeratnu tradicijsku kuću, rastavljenu i dopremljenu na Bijenale. Ona će biti ponovno sastavljena na svojoj prvotnoj lokaciji, a taj svojevrsni performans ističe prednosti takve metode slaganja elemenata.

Vizije proizvodnje hrane u vlastitom domu i rješenja potrebnih sustava opskrbe istražuje Danska izloškom Con-nect-ed-ness.

Danski paviljon, Con-nect-ed-ness

U korpus paviljona integrirani su vertikalni zeleni zidovi na kojima su ovješene tegle sa začinskim i drugim biljem uzgojenim na lokaciji. Opskrba se ostvaruje sustavom navodnjavanja kišnice s krova. Uz ambijentalne vrijednosti, rješenje pametno koristi resurse i kreira nove mogućnosti, pa tako posjetitelji mogu kušati čaj od spomenutih biljaka. Kreativnost, s naglaskom na procese projektiranja,  pokazuje izložak Education Stations talijanskog arhitekta M. de Lucchija i njegovog tima postavljen u Padiglione Venezia.

Padiglione Venezia, Education Stations

Koncept proizlazi iz ideje Earth Stations – niza tipskih struktura proizašlih iz klimatskih regija planeta, čija estetika je uvjetovana lokalnim kulturama uz brigu o kontekstualnosti korištenih materijala.

Socijalna inkluzivnost

Problematika stanja globalnih društvenih odnosa iščitava se kroz nejednakost, siromaštvo, sukobe i brojne druge čimbenike koji su prisutni i u arhitekturi.

U Giardinima, izložba Utopias of Common Life u Brazilskom paviljonu istražuje arhitekturu kao medij za postizanje socijalne i ekonomske jednakosti, prikazujući projekte kojima je cilj povezati raznoliko brazilsko društvo načelom suživota u kompleksnosti. U tom kontekstu treba spomenuti da je ovogodišnja dobitnica Zlatnog lava za životno djelo in memoriam upravo brazilska arhitektica Lina Bo Bardi. Nadalje, u Francuskom paviljonu Communities at work prikazuje odnos stanovništva s lokalnom arhitekturom, a britanski The Garden of Privatised delights kritizira strogu podjelu na javni i privatni prostor, pritom predlažući nove modele vlasništva javnih prostora.

Paviljon skandinavskih zemalja s izložbom What we share. A model of cohousing nudi kratko iskustvo suvremenog života u zajednici, koncepcije koja koristi prednosti zajedničkog života za ekološku i socijalnu obnovu.

Nordijski paviljon, What we share. A model of cohousing

Danski arhitekti Effekt u svojem izlošku Ego to Eco postavljenom u Arsenalu prikazuju maketu radova kojima stavljaju naglasak na ekološku održivost u kombinaciji s novim oblicima stanovanja u zajednici. Njihov koncept Re-gen sela nudi istovremenost obiteljskog i kolektivnog života, smještajući niz održivih obiteljskih kuća oko zajedničkih, lokalno uzgojenih izvora hrane i zelenih energetskih sustava. Korak dalje odlaze autori tajlandskog paviljona – oni stvaraju nastambu čija arhitektura istovremeno zadovoljava potrebe ljudi i slonova.

Ovaj koncept inspiriran je suživotom određenih tajlandskih zajednica sa  životinjama, a relevantan je radi uvažavanja svih vrsta živog svijeta prilikom promišljanja inkluzivnosti u arhitekturi.

Prošlost – budućnost

Važnost razumijevanja prošlosti prilikom promišljanja budućnosti sugerirana je odabirom ovogodišnjeg dobitnika Zlatnog lava za životno djelo, Rafaela Monea.

Rad španjolskog arhitekta, teoretičara, profesora i kritičara arhitekture, čiji je doprinos razvoju arhitektonske misli posebno izražen u drugoj polovici 20. stoljeća, predstavljen je nizom maketa i fotografija njegovih projekata u Book Pavilionu u Giardinima.

U duhu Moneovih principa ponovnog korištenja i preoblikovanja arhitektonskih elemenata nastaje i koncepcija Hrvatskog paviljona smještenog u Arsenalu, koji ove godine potpisuju Idis Turato i grupa suradnika.

Neobični prostorni asamblaž sastavljen je od niza rekontekstualiziranih arhitektonskih elemenata iz povijesnog naslijeđa grada Rijeke, koji zajedno stvaraju neočekivano prostorno iskustvo. Kreiran je mali trg sakriven ispod četverostrešnog krova postavljenog na nekadašnji ratni bunker, koji je fiksiran u pod konstrukcije od brodogradilišnih elemenata. Izložak je okružen green-screenom, sugerirajući scenografičnost javnog prostora, ali i različitost individualnih doživljaja korisnika. S druge strane, određeni kritički pogled u budućnost, u vidu upravljanja bazama podataka, nudi Irski paviljon smješten nedaleko od Hrvatskog. Skup infrastrukturnih sustava za prikupljanje podataka postavljen je u formu logorske vatre te predlaže promišljanje Big Data sistema na svim razinama. Nadalje, izložak Catalog for the Post-Human autora Charlesworth i Parsons na satiričan način preispituje život čovjeka budućnosti, koji je prisiljen koristiti niz robotičkih pomagala kako bi ostao kompetentan u zamišljenom društvu vođenom tehnološkim kapitalizmom. Realistični pogled u budućnost daje izložak skupine SOM u suradnji s Europskom svemirskom agencijom – Life beyond Earth, prikaz hipotetičkog, tehnološki razrađenog prototipa za naseljavanje Mjesečeve površine.

Spoj utopističkih nastojanja i realističnih modela za budućnost je linija na kojoj se suvremena arhitektura gradi, pritom pružajući inovativna rješenja za razvoj današnjeg društva. Pragmatičnost se iščitava kroz ekološka i tehnološka nastojanja, kao i u željama za rješavanjem socioekonomskih problema. Ipak, težnja napretku, rušenju konvencija i otkrivanju novih svjetova, kako fizičkih tako i misaonih, potiče vitalnost globalne kulture. Sintezu ovih razmišljanja svakako iskazuje postav Bijenala, čije 17. izdanje konsolidira aktualne težnje, pritom otvarajući nove vidike svjetskoj arhitekturi.