Antarktika, jedini kontinent bez autohtone populacije, sada je dom između 1000 i 4000 ljudi kroz cijelu godinu, zbog čega arhitektura treba početi pružati ono što im je potrebno u emocionalnom i fizičkom smislu, ne samo elemente.

1773, James Cook naišao je na Antarktik, predstavljajući prvi poznati susred ljudskog roda s kontinentomn. Od tada, Antarktika je bila ogroman, zastrašujući, ali zanimljiv predio od 14 miliona kilometara, koje već godinama istražuju i pokušavaju razumjeti istraživači i naučnici. S obzirom na oštre uslove prilikom gradnje na kontinentu, estetika i arhitektonske kreativnosti ostale su samo u mislima i idejama. Danas se, ipak, to polako mijenja.

Čak iako Antarktik prekriva 10% Zemljine površine, na njoj su se ljudi prvi put nastanili 1902. gdoine. Improvizirana tipologija, često ‘odjevena’ drvetom i izolirana filcom nastavljena je decenijama. S obzirom na oštre temperature kontinenta koje idu i ispod -51C i jak vjetar, Antarktik je uvijek imao težak zadatak za građevinu i njenu izdržljivost. Naprimjer, istraživački baza Royal Society’s Halley izgrađena je 1956. ali je trajala do 1968, a nakon mijenjanja njene čelične strtukture, Haley II izdržala je samo do 1973. Njena kasnija izdanja trajala su samo po 11, 9 i 15 godina.

Arhitektura ovog kontinenta do sredine 20. stoljeća bila je pragmatična, improvizirana i trenutna. 1959. godine Ugovor o Antarktiku koji je potpisalo 12 nacija, proglasio je kontinent demilitariziranom zonom radi naučnog istraživanja. Decenijama poslije na Antarktik je pristizalo sve više naučnika, čiji su zadaci bili sve teži. To je uzrokovalo evoluciju arhitektonskog pejzaža.

Antarktika, jedini kontinent bez autohtone populacije, sada je dom između 1000 i 4000 ljudi kroz cijelu godinu, zbog čega arhitektura treba početi pružati ono što im je potrebno u emocionalnom i fizičkom smislu, ne samo elemente.

Najikoničniji objekat je Halley VI, britanska baza za istraživanje, koju su dizajnirali Hugh Broughton arhitekte. Arhigramski izgled ove baze poduprijet je hidrauličnim stubama koje izdižu objekat iznad snijega. Arhitekta Broughton rekao je kako su ovi projekti u cilju imali zaštitu od vode, ali sada koriste arhitekturu kao način poboljšanja dobrostanja i efikasnosti izvršavanja istraživanja.

Nešto noviji objekat, tj brazilska baza za istraživanje Comandante Ferraz Research baza počela je s radom 2020. godine. Ova baza zamjena je prethodnom objektu uništenom u požaru 2012. godine. Struktura se sastoji od dvije zgrade, laboratorija i prostora za življenje. U New York Timesu opisana je tako da se može učiniti i muzejem umjetnosti ili butik hotelom. Evolukcija u arhitektonskoj formi širom Antarktika također ima i strukturni integritet.

Trenutno na ovom ledenom kontinentu ima preko 70 trajnih baza za istraživanje koje predstavljaju 29 država, broj koji će se eventualno povećati. Dok Ugovor o Antarktiku ne dozvoljava kopanje i ekstrakciju minerala s kontinenta, ovaj bi zakon mogao biti ukinut 2048. godine, omogućavajući bušenje i stvaranje novih ustanova za ekstrakciju minerala, i uz to novu arhitektonsku tipologiju. Klimatske će promjene također značajno promijeniti kontinent, uzrokujući gubljenje ledenjaka, izlagajući tako novu zemlju za iskopavanje i istraživanje. Čak i ako se ovaj zakon ne ukine, a bušenje i dalje bude zabranjeno, povećana upotreba automatike i robotike od strane istraživača sigurno će utjecati na arhitekturu regije. Da li bi budućnost Antarktika mogla biti samo-evoluirajući izvor autonomno 3D-printanih jedinica, koristeći materijale iz okoline?

Kako ljudska populacija Antarktika raste, budućnost kontinenta će sve više biti povezan s ostatkom svijeta. Isto vrijedi i za njegovu arhitekturu, uz dizajnere i arhitekte koji će igrati ulogu u promjeni Antarktičkog tla, nakon čega će on postati pogodniji za ljudski život, divlji svijet, robotiku, nauku i klimu.