U arhitekturi se profesionalci moraju neprestano suočiti s izazovom predstavljanja projekta jasno i razumljivo prije njegove izgradnje i učiniti prostor vidljiviji ljudima koji nisu specijalizirani u ovom području. Renderi su jedna od najpopularnijih metoda trodimenzionalnog predstavljanja među arhitektima jer projekat djeluje realističnije. Stvarnost, međutim, podrazumijeva prisutnost ljudi i njihovih način naseljavanja prostora, koji se može prikazati ljudskim likovima, koji moraju biti u skladu s predviđenim renderom i interpretacijom arhitekture.

Vlastoručni crteži mogu odražavati lični izraz arhitekte kroz različite stilove i načine prikazivanja ljudskih figura i razmjera. Digitalnim crtežima, međutim, mogu nedostajati karakteristični poteze vlastoručnog crtanja, ali različiti načini reprezentacije ljudi, fotografijama, akvarelom i ilustracijama, i dalje imaju način komuniciranja ideja vezanih uz sam dizajn (izražavajući realistično, sažeto, razigrano, idejno, itd.). Dakle, ovo su važni alati za komunikaciju između ureda, projekta, klijenta  investitora.

Za razliku od skica, renderi obično prikazuju vrlo “stvarnu” postavku. Namamljuju klijente prikazima koji nalikuju slici nečega već izgrađenog (ali digitalno izrađenog), temeljenog na 3D modelima i prilagođenim alatima koji kontrolišu izgled materijala, hrapavost, sjene, refleksiju, svjetlinu i druge karakteristike u bezbroj kombinacija.

Pri stvaranju slika putem rendera, ljudsko je mjerilo ključno za razumijevanje nekoliko stvari. Na primjer, veličina zgrade postaje čitljivija s ljudskim figurama koji pružaju vizualnu referencu za poređenje veličine ljudi s veličinom zgrade.

Iako je moguće identificirati proporcije zasnovane isključivo na samoj arhitekturi, uzimajući na primjer dimenzije stubišta ili vrata, svrha zgrade možda se ne može u potpunosti shvatiti samo sa slike arhitektonskog objekta. Jedan prostor može predstavljati kontemplativno, participativno ili rekreacijsko značenje, ovisno o aktivnostima koje obavljaju ljudi, sugerišući potencijalna korištenja različita od onih koje arhitektura predodređuje ili podrazumijeva.

Arhitektura je osmišljena i napravljena za ljude. U tom smislu, prisustvo ljudske figure ne samo u renderima, već i u skicama, kolažima ili bilo kojem drugom obliku trodimenzionalnog predstavljanja projekta, čini se ključnim kao pokazatelj onoga ko će zauzimati prostor. Važnost ljudske figure odnosi se i na povezanost projekta i konteksta u koji je postavljen.

Iako je ljudski lik jedan od posljednjih elemenata koji se dodaje arhitektonskim slikama – ovaj korak koji je među posljednjim fazama razvoja projekta – predstavlja nešto što treba ili bi trebalo biti, glavna briga arhitekture: ljudi. Baš kao što se oslanjamo na ljudske mjere kojima ćemo odrediti određene udaljenosti i dimenzije u projektu, njihova je prisutnost ujedno i temelj za komunikaciju arhitektonskog projekta i publike koja dobija prikazane slike.