Kao što smo u školi prvo učili slova, pa tek onda čitati i pisati, tako mislim da je važno da si mladi arhitekti osiguraju dovoljno vremena kako bi ovladali jezikom arhitekture. Riječ je o vrlo teškoj profesiji i zbog toga mislim da su upornost i strpljenje vrlo važne karakteristike; uostalom tako je i kod svakog posla.

Intervju: Željko Golubić, arhitekta, Hrvatska

Željko Golubić Arhitekti je arhitektonski ured smješten u Zagrebu, te ima iskustvo razvoja projekata od prve skice do kompletne gradnje. Rad ureda karakterizira posvećenost potrazi za rješenjima koja su ukorijenjena u mjesto. Traganje za konceptima i idejama koja stvaraju specifičnu atmosferu poticajnu našem umu i osjetilima, te nastojanje da se arhitektura percipira kao umjetnost građenja. Arhitektura bi trebala biti doprinos kulturi našeg vremena, svjesna svoje društvene odgovornosti. U radu se nastoji ne zaboraviti na riječi ljepota, inspiracija, oduševljenje. Opus ureda se prožima kroz različita mjerila i tipologije; uključeno stambene, kulturne, sakralne, komercijalne i obrazovne građevine i prostore. Ured kompetentno radi u zaštićenim povijesnim cjelinama i prirodnim krajolicima gdje se traži poseban senzibilitet. Željko Golubić je kao dio raznih autorskih timova osvojio niz nagrada na javnim arhitektonskim i urbanističkim natječajima, a od rada u STUDIO BF s arhitektima Zoranom Boševskim i Borisom Fiolićem se ističu Makedonska pravoslavna crkva u Zagrebu (2008.), Rekonstrukcija osnovne škole K. Š. Gjalski u Zagrebu (2008.) te Uređenje Trga kralja Tomislava u Puli (2017.)

U narednim redovima razgovaramo sa arhitektom Željkom Golubićem, arhitektom iz Zagreba. Govorilo smo o ljubavi prema arhitekturi, uzorima, projektima na kojima trenutno radi, ali i koji su u planu…

Za početak recite nam više o sebi?

Rođen sam 1980. u Čakovcu. Studirao sam na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 2000.-2006. Tijekom studija sam sudjelovao na više arhitektonskih radionica i arhitektonskih natječaja s Jerolimom Mladinovim, a i surađivao sam sa zagrebačkim uredima Studio UP, Studio BF i s Petrom Miškovićem. Nakon diplome 2007. sam se zaposlio u arhitektonskom uredu Studio BF u Zagrebu, gdje sam radio do 2018. i bio uključen u vođenje projekata različitih mjerila i tipologija. Radio sam kao honorarni asistent na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 2007 do 2010. kod prof. Žarnića i prof. Vlahovića i bio gost kritičar u više navrata. Upisan sam u imenik ovlaštenih arhitekata od 2012. Kao dio raznih autorskih timova osvojio sam niz nagrada na javnim arhitektonskim i urbanističkim natječajima, a od rada u Studiu BF s arhitektima Zoranom Boševskim i Borisom Fiolićem se ističu Makedonska pravoslavna crkva u Zagrebu (2008.), Rekonstrukcija osnovne škole K.Š.Gjalskoga u Zagrebu (2008.) te Uređenje Trga kralja Tomislava u Puli (2017.). Vlastiti ured sam osnovao 2018. g.

Ko je Željko privatno, a ko poslovno?

Pokušavam što je više moguće uskladiti poslovne i privatne obaveze, uz dvoje male djece bude to često pravi izazov. Prilikom projektiranja nastojim osigurati dovoljno vremena da se mogu kvalitetno posvetiti zadatku. Volim raditi rano u jutro u svojoj niši na kuhinjskoj radnoj plohi. Opuštaju me šetnje prirodom, rado putujem i otkrivam nova mjesta. Volim svoju profesiju, smatram da sam sretnik što se mogu baviti onime što volim.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Odrastao sam u malom mjestu Sivica pored Čakovca u radničkoj obitelji. Članovi šire obitelji su redom bili izvrsni graditeljski majstori, uživao sam gledati kako rade. Drugi važan aspekt je prekrasno prirodno okruženje u kojem sam odrastao: šetnje šumom, mirisi livada i godišnje mjene na poljima su utkani u meni. Sve je to zajedno dosta rano pobudilo u meni želju da i sam pokušam nešto stvarati, stoga mi se arhitektura učinila kao prirodni izbor. Na studiju arhitekture u Zagrebu sam imao sreću učiti od izvrsnih arhitekata a osobito bih izdvojio prof. Tončija Žarnića. On mi je otkrio cijeli jedan novi svijet umjetnosti koji do tada nisam poznavao i u velikoj je mjeri zaslužan za moj formativni period. Razgovori s njim su bili prava privilegija.

Recite nam više o vašem birou?

Riječ je o malom uredu, a poslovi budu raznih mjerila, ovisno o zadatku. Rad ureda karakterizira posvećenost potrazi za rješenjima koja su ukorijenjena u mjesto. Traganje za konceptima i idejama koja stvaraju specifičnu atmosferu poticajnu našem umu i osjetilima te nastojanje da se arhitektura percipira kao umjetnost građenja. Arhitektura bi trebala biti doprinos kulturi našega vremena, svjesna svoje društvene odgovornosti. U radu nastojimo ne zaboraviti na riječi ljepota, inspiracija, oduševljenje. Opus ureda se prožima kroz različita mjerila i tipologije; uključeno stambene, kulturne, sakralne, komercijalne i obrazovne građevine i prostore. Ured kompetentno radi u zaštićenim povijesnim cjelinama i prirodnim krajolicima gdje se traži poseban senzibilitet.

Na čemu trenutno radite i koji su vam planovi?

Arhitekti imaju rijetko privilegiju da rade projekt po projekt, obično to bude nekoliko projekata paralelno koji su u raznim fazama razrade. Trenutno sam fokusiran na nekoliko projekata: obiteljsku kuću, višestambenu zgradu i jedan projekt javne namjene. Volim raditi projekte raznih mjerila, međutim projektiranje obiteljske kuće mi uvijek bude dragi izazov.  

Zoran Boševski i vi ste trenutno nominirani za najvažniju arhitektonsku nagradu u Hrvatskoj. Recite nam više?

Po diplomi sam se zaposlio u zagrebačkom uredu Studio BF, koji su vodili Zoran Boševski i Boris Fiolić. Ubrzo nakon toga smo 2007. godine pobijedili na javnom arhitektonsko-urbanističkom natječaju za dogradnju i rekonstrukciju Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskoga u Zagrebu. Škola datira iz 1961. godine prema projektu arhitekta Željka Žlofa (za biro APB – arhitekta Ive Geršića). Izgrađena je na umjetnom platou između Perivoja srpanjskih žrtava i Mlinarske ulice i to nakon opsežnih zemljanih radova s učionicama raspoređenima duž ulice po tipologiji češlja, koje kao da slijede ritam susjednih obiteljskih kuća. Natječajnim programom je bilo potrebno ostvariti rekonstrukciju postojeće škole te dogradnju s četiri nove učionice, knjižnicom i dvodijelnom sportskom dvoranom s pratećim sadržajima kako bi se u školi mogla organizirati jednosmjenska nastava. Na iznimno zahtjevnoj lokaciji sa strmom padinom i malom parcelom dogradnja se priljubljuje uz postojeću školu i ukapa u teren. Slijedeći prostornu logiku postojeće škole zadani program se raspoređuje oko niza atrija, svjetlarnika i dvorišta s ciljem stvaranja suvremenog edukativnog prostora koji s postojećom školom čini jedinstvenu cjelinu. Budući da je novogradnja velikim dijelom ukopana u teren, pročelja se izvode od profilit stakla s translucentnom izolacijom kako bi se preko atrija i svjetlika u što većoj mjeri ostvario kontakt s nebom s ciljem stvaranja što ugodnijeg prostora za boravak djece. Činjenica da je prošlo 15 godina od projekta do realizacije govori koliko je arhitektura spora djelatnost i da treba na neki način preživjeti vrijeme. Ono što možda čini ovaj projekt i danas relevantnim je to što se nastojalo stvoriti edukativni prostor koji stavlja u jednakoj mjeri naglasak na onaj formalni dio obrazovanja koji se odvija unutar učionice, kao i na sve one zajedničke prostore druženja i susreta, kako unutar tako i izvan zgrade; svi ti prostorni sklopovi u jednakoj mjeri sudjeluju u procesu obrazovanja.

Koliko vam ovo znači?

Lijepo je vidjeti da je projekt prepoznat među kolegama kao vrijedna realizacija te je sigurno dodatni poticaj za daljnji rad i nove projekte koji slijede.

Šta za vas predstavlja arhitektura?

Sviđa mi se razmišljanje od Juhania Pallasmaa: „Arhitektura stvara „koreografiju“ pokreta, percepcija i emocija. Zgrade usmjeravaju naše ponašanje – one predlažu, pozivaju, omogućuju ili ograničavaju. Za mene je arhitektura ta iskustvena, proživljena aktivnost i stvarnost.“

Kakva je prema vašem mišljenju arhitektura u regiji?

Nažalost nisam previše upoznat sa zbivanjima u regiji osim onih u Hrvatskoj i djelomično u Sloveniji. Rekao bih da u Hrvatskoj arhitekti nastoje ojačati svoju institucionalnu poziciju kako bi se pokušao stvoriti kvalitetniji okvir djelovanja i novo pozicioniranje arhitektonske struke u društvu. To će sigurno omogućiti i mlađim arhitektima da se lakše afirmiraju kroz kvalitetnije organizirane i provedene arhitektonske natječaje. Slovenija ima izvrsnu arhitektonsku scenu s nizom zanimljivih arhitekata. S velikom sam radošću popratio na koji su način uspjeli sačuvati obvezu provedbe javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja za svaku javnu investiciju u novogradnju veću od 2.5 mil  eura.; mislim da i to govori koliko im je izgrađeni prostor bitan kao dio kulturnog identiteta.

Šta je najvažnije za jednog arhitektu?

Jednom davno je netko bio rekao da je arhitekt osoba koja ima inženjerski um i umjetnički duh. Kao što smo u školi prvo učili slova pa tek onda čitati i pisati, tako mislim da je važno da si mladi arhitekti osiguraju dovoljno vremena kako bi ovladali jezikom arhitekture. Riječ je o vrlo teškoj profesiji i zbog toga mislim da su upornost i strpljenje vrlo važne karakteristike; uostalom tako je i kod svakog posla.

Imate li uzore u arhitekturi?

Arhitektura je vrlo stara profesija koja ima svoj kontinuitet, nastojim toga biti svjestan kad radim. Volim čitati knjige, proučavati rad drugih arhitekata. Ne bih mogao reći da imam konkretne uzore, ali sviđa mi se švicarska arhitektura; mislim da imaju vrlo zanimljivu arhitektonsku scenu s autorima kao što su Peter Zumthor, Peter Maerkli, Valerio Olgiati, Angela Deuber, i drugi. Također volim i portugalske arhitekte Alvara Sizu i Souta de Mouru, velika je stvar što u Hrvatskoj imamo njihove realizacije.

Imate li savjet za naše čitaoce?

Drago mi je da postoji časopis M-Kvadrat, mislim da je to izvrsno za našu regiju, osobito nakon što je Oris prestao s izlaženjem. Arhitektura ne poznaje granice, svi smo mi dio istog kulturnog kruga i lijepo je da kroz razmjenu ideja i misli možemo unaprijediti naše djelovanje.