Žena koja kreira identitet zajednice

Intervju: Breda Bizjak, arhitektica

Rođena je u Rijeci 1976. g., diplomirala 2002.g. na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. 2007.g. osniva arhitektonski studio BB arhitekti čiji djelokrug obuhvaća međunarodni prostor, a osmišljen je kao otvorena platforma nezavisnih stručnjaka sa područja arhitekture, urbanizma i dizajna koji se okupljaju na različitim međunarodnim projektima. Živi na relaciji Pula – Ljubljana, članica je više različitih strukovnih udruženja, Zbornice za arhitekturu i prostor Republike Slovenije, Društva arhitekata Ljubljana, privremeni član Hrvatske komore arhitekata, te članica predsjedništva Društva arhitekata Istre (Dai-Sai) u kojem 2015.god. pokreće projekt “Otvoreni grad”. Njezini su radovi izlagani na međunarodnim arhitektonskim izložbama uključujući Trijenale u Milanu, te svjetsku turneju izložbe “Evropska nagrada za urbani javni prostor 2012” koja je gostovala u četrnaest svjetskih gradova (Medellin, Toulouse, Bogota, Pariz, Lyon, Prag, Atena, New York…). Primila je više međunarodnih stručnih priznanja i nagrada za svoje realizacije, a nagrađivana je i na više urbanističkih i arhitektonskih natječaja. Dobitnica je Evropske nagrade za urbani javni prostor 2012.g. (European Prize for Urban Public Space 2012), nominirana je za evropsku nagradu Mies van der Rohe 2015.g. i međunarodnu nagradu Piranesi 2014.g. Finalistica je međunarodne nagrade Baumit Life Challenge 2016 te nagrade Elle decoration Hrvatska 2016Fokus njenog rada bio je u većini usmjeren u problematiku javnog prostora. U tom razdoblju (2007.-2014.g.) realiziraju se projekti vezani za javni prostor obala rijeke Ljubljanice u Ljubljani od kojih treba izdvojiti “Vodeni paviljon” postavljen 2007.g. na obali Petkovšek te “Riječna postaja uz Žitni most” realiziran 2010.g. na Poljanskom nasipu u Ljubljani. U godinama koje slijede, u grupi autora pod nazivom Skupina arhitektov, niže se nekoliko pobjeda na javnim arhitektonskim natječajima od kojih dva završavaju
realizacijama. To su “Vrtić Mavrica” u Brežicama (2014.g.) te “Vrtić Ringaraja” (2018.g.) u Videmu kod Dobrepolja u Sloveniji. Uz projekte javne namjene, realiziraju se projekti interijera te industrijskog dizajna poput adaptacije “Stana MO” privatnog investitora iz Ljubljane, “Vinarije Medea” Vodnjanu te Modularnog sistema drvenih ležaljki “Heksagon 6G” sa realizacijama u Peroju (Hrvatska) i Kranjskoj Gori (Slovenija). Za čitaoce m-Kvadrata, Bizjak govori o svojoj karijeri, važnosti javnih prostora, ostvarenim i budućim projektima:

Arhitektica, autorica nagrađivanih projekata, pokretačica različitih inicijativa usmjerenih na revitalizaciju javnih prostora, nabrajanje možemo nastaviti u nedogled… Ali, iza svega ovoga ko je zaista Breda Bizjak?
Te, na prvi pogled veoma različite projekte povezuje slična pokretačka snaga i motivacija. Budući da sam zadnjih godina radila na projektima u javnom prostoru odnosno zgradama javne namjene, odlučila sam pridobivena iskustva primjeniti u korist lokalne zajednice u kojoj živim. Tako je krenula inicijativa Otvoreni grad u Društvu arhitekata Istre u Puli u kojoj zapravo više surađujem s ne arhitektima nego s kolegama što mi istovremeno predstavlja novost i izazov. Inače na projektima surađujem s kolegama iz različitih država i stalno sam u pokretu. Kao bipatrid osjećam pripadnost dvjema državama, u sebi nosim dva identiteta koji su jedan drugom velika inspiracija. Pripadam i Puli i Ljubljani. Djetinjstvo sam provela u Puli, a odrasla sam u Ljubljani. I jedan i drugi grad označili su me i formirali u čovjeka kakav sam danas i ne bih pri tom ništa mijenjala. Trenutno sam već dvije godine usidrena u Puli; odgovaraju mi ljudi, blizina mora i vjetar. Beskrajno me ispunjuje mogućnost da mogu u par minuta šetnje stići do morske obale dok mi tehnologija omogućuje suradnju s kolegama na udaljenim mjestima.

Studij ste završili u Ljubljani, a danas djelujete i u Ljubljani i u Puli. Koliko je obrazovanje imalo utjecaja na Vaš današnji uspjeh?
Fakultet koji se smatrao među najboljima u regiji na mene je najviše utjecao kroz intenzivan individualni rad s profesorima na seminarima i studijskim putovanjima diljem Evrope. Tada još nije bilo toliko studentskih razmjena kao danas pa smo se imali prilike dobro upoznati s mentorom i kroz višegodišnji praktični rad usvojiti znanje koje nam je prenio. Cijele smo dane provodili radeći i družeći se na potkrovlju fakulteta, postao nam je poput drugog doma… No, pravo obrazovanje arhitekta zapravo počinje nakon završenog fakulteta i u mnogome zavisi od unutarnje motivacije, vlastitih odluka i izbora koje čini putem. Velik utjecaj na moj put imala je umjetnost, usađena u mene od rane mladosti dok sam promatrala oca, akademskog slikara, u radu. I tokom studija veliki sam dio vremena provodila na likovnoj akademiji u Ljubljani družeći se sa studentima. Na kraju krajeva, i moj životni partner slikar je i vizualni umjetnik.

Juhani Pallasmaa smatra da umjetnici shvaćaju preplitanje mjesta i ljudskog uma, sjećanja i želja mnogo bolje nego arhitekti, i upravo zato ove umjetničke forme pružaju tako stimulativnu inspiraciju arhitektonskom djelovanju, kao i arhitektonskom obrazovanju.

Umjetnost utječe na kreativne metode i procese kojima stvaramo, estetiku i na konačnu fi zičku manifestaciju prostora koji nastaje. Razmišljam o arhitekturi kao o sjedinjenju veza poetične ekspresije i materijalnosti. I o tome da iza barijera obvezujuće organizacijske racionalnosti prostora i fi nancijske odgovornosti uspijem pronaći i istaknuti onaj humani, životni segment arhitekture zbog kojeg sam se i počela baviti ovom profesijom.

Na čemu trenutno radite? Možete li odjednom biti skoncentrisani na nekoliko projekata?
Sa kolegama radimo na dva projekta, jedan je vezan za pulsko podgrađe pod Kaštelom, a kod drugog se radi o nadogradnji i rekonstrukciji austro-ugarske stambene građevine u centru Pule. I jedna i druga građevina dio su povijesne baštine, no u različitim kategorijama zaštite. Nakon petnaest godina od mog diplomskog rada (“Proces Pula Podgrađe”) obistinila mi se dugogodišnja želja da se krene sa revitalizacijom tunela ispod Kaštela i da sudjelujem u tom projektu. Ujedno, obnove spadaju u najnezahvalnije arhitektonske zadaće zbog potrebne
širine stručnog znanja, kao i zato što se arhitektove težnje prema originalnosti i avangardnosti moraju podrediti odn. usuglasiti s postojećim. Radi se o dodavanju suvremenih arhitektonskih slojeva koji u dijalogu sa starim strukturama oblikuju nova značenja i prostorne kvalitete.  Sve više izgleda da će naše vrijeme karakterizirati upravo obnove postojećeg građevnog fonda i da ćemo, zbog sveopćih ograničenja, biti primorani spoznati značenje brige o tome što već imamo. Obnove i rekonstrukcije starih građevina neupitno postaju jedna od važnijih zadaća arhitekture, a proizlazi iz objektivnih nemogućnosti širenja velikog broja urbanih sredina koje su dosegle svoj fi zički maksimum. Ako želimo imati jasne kriterije vrednovanja obnova treba prije svega poraditi na iskrenosti dijaloga staroga i novoga, što prošlosti omogućuje da progovori na novi način.
Obzirom da se bavite i projektima zelene gradnje, prema Vašem mišljenju koliko je danas važno graditi „zeleno“?
Ne možemo smisleno govoriti o održivoj arhitekturi, a da pritom ne mislimo na održivu kulturu, načine života i vrijednosti. Očigledno je da će neizbježna potreba za održivošću u našem izgrađenom i prirodnom okruženju promijeniti arhitektonsku misao mnogo dublje no što se to očekivalo. No za sada je interes za održivu arhitekturu usmjeren više ka tehnološkim i estetskim pristupima umjesto da se okrene održivosti kroz etička i intelektualna pitanja koja se javljaju iz vrjednovanja života i nove uzajamne odgovornosti.

Održivost obavezuje na prihvaćanje lokalnih uvjeta, klime, mikroklime, topografi je, vegetacije, materijala, industrije i vještine. Održiva arhitektura se po mom dubokom uvjerenju razvija na specifi čnosti mjesta i konteksta što znači da se ne može temeljiti na univerzaliziranim vrijednostima i estetskoj pomodnosti, na rutinski izmjenjujućim tehnologijama i materijalima koji su već u
velikoj mjeri nagrizli lokalne kulture, vještine i tradicije.

Trudim se živjeti održivo što se onda reflektira i na shvaćanje arhitekture koju stvaram, no to je još daleko od situacije u kojoj od investitora mogu unaprijed očekivati odobravanje održivog načina gradnje. To je još uvijek borba.

Dječji vrtić “Mavrica”, Paviljon na rijeci Ljubljanici, Eko sunčališta kraj peroja, Proces Pula Podgrađe, Otvoreni grad, samo su neki od Vaših istaknutih projekata. Koja Vam je najdraža vlastita realizacija? Zašto?
Paviljon na rijeci Ljubljanici u Ljubljani je moj prvi realizirani projekt (2007. g.) i ujedno najdraži zbog njegove cijelokupne evolucije. Nakon dobivene najviše nagrade na javnom urbanističko – arhitektonskom natječaju za Cjelovito uređenje rijeke Ljubljanice i Gruberjevog kanala 2004. g., a koji se nije realizirao, odlučila sam osmisliti ideju za montažnu čeličnu nadstrešnicu prekrivenu divljom lozom koja bi omogućila pristup i boravak neposredno uz rijeku Ljubljanicu na lokaciji u centru grada.

Cilj projekta bio je aktivirati ambijente uz rijeku koja je bila fi zički i funkcionalno odvojena od gradskog partera te istražiti odaziv posjetilaca na konkretnom primjeru. Zavodu za turizam, koji je već od prije ulagao u održavanje dijelova obale, predložila sam postavljanje te montažne konstrukcije na obali Petkovšek koja je tada još bila krcata automobilima, a cijeli potez obale u centru grada nije imao nikakav pristup rijeci. Pozicija nasuprot Plečnikovoj tržnici i s pogledom na Tromostovje činila mi se zapravo idealnom jer je osim pristupa rijeci omogućila i prekrasne poglede na povijesno srce grada.

Zavod za turizam i Općina Ljubljana prepoznale su kvalitetu projekta i tako se krenulo u prikupljanje dokumentacije i suglasnosti za realizaciju projekta koje je sveukupno trajalo malo manje od dvije godine. Cijeli se proces pokazao skoro nemogućim, predstavljao je svojevrsni pionirski poduhvat budući da nitko od Plečnika dalje (1930-tih god. 20. st.) nije intervenirao u obale Ljubljanice. Kako nisu postojali suvremeniji referentni primjeri, davaoci suglasnosti morali su preuzeti veliku odgovornost na sebe odobravajući projekt na obalama rijeke nakon toliko vremena.

Paviljon je uprkos preprekama u decembru 2007 godine uspješno montiran na zamišljenoj lokaciji obale Petkovšek. U roku dvije godine, divlja loza u potpunosti je prekrila čeličnu konstrukciju paviljona te se u konačnici doimao kao zeleno gnjezdo nad rijekom. Dostupan svim posjetiteljima koji su htjeli provesti slobodno vrijeme uz rijeku skriveni od radoznalih pogleda sa ulice, povremeno je udomio i aktivnosti poput “Knjižnice pod krošnjama” koja je omogućivala besplatnu posudbu knjiga i dnevnih novina te čitanje u sjeni zelenog krova paviljona.

2012. godine paviljon je uz ostale projekte na rijeci Ljubljanici nagrađen “Evropskom nagradom za javni gradski prostor 2012” (“Prize for Urban Public Space 2012”), a preko izložbi koje je tokom 2012. i 2013. g. organizirao CCCB – Centre de Cultura Contemporanea de Barcelona (Centar za suvremenu kulturu Barcelona) bio je predstavljen u 14 svjetskih gradova. Paviljon je 2015. godine nominiran i za nagradu Mies van der Rohe.

Kako vidite budućnost gradnje i ulogu arhitekte? Paralela odgovornosti arhitekte danas i u vremenu koje dolazi?
Akumulirana bogatstva kapitala, nove tehnologije materijala i kompjuterske metode projektiranja otvorile su neočekivane mogućnosti za arhitekturu koje svaku formalno zamislivu ideju čine tehnički izvodljivim. Ovakva arhitektonska arogancija koja teži estetiziranoj arhitekturi spektakla dešava se uz istovremenu tendenciju arhitekture da postane oruđem ekonomskih i političkih interesa, lišeno ozbiljnjije kulturološke odgovornosti.

Današnja pomodna arhitektura vizualno je atraktivna, ali rijetko doprinosi integritetu i značaju svog okruženja. Jedan od zadataka arhitekture biti će da ponovo postane jedan od značajnijih načina za uspostavljanje kulturnog i društvenog poretka, kao i za izražavanje i materijalizaciju specifi čnosti mjesta i kulture. Da doprinese integraciji i harmonizaciji pejzaža i gradova odnosno naseljenih područja te da zauzme ključnu ulogu u egzistencijalnim pitanjima čovjeka i prirode, etike i estetike.

I na ovom ću mjestu ponoviti riječi Juhanija Pallasame kojeg neizmjerno cijenim, a koji kaže da egzistencijalna značenja ljudskog naseljavanja prostora mogu biti artikulirana kroz samu umjetnost arhitekture i da će arhitektura nastaviti imati nezamjenjiv zadatak za čovjeka: da posreduje između svijeta i nas samih, i da stvara horizont, pogled na osnovu kojega ćemo razumjeti svijet, kao i sebe same.

Shodno Vašoj uspješnoj karijeri, otkrijte nam koji je recept za uspjeh?
Nema recepta. Svatko od nas ima svoj put i način postizanja ciljeva uz određivanje vlastite mjere i ritma. Iza svega ipak stoji velika motivacija, rad, odricanje…
predanost profesiji i želja po učenju, istraživanju.

I za kraj, možete li za čitaoce m-Kvadrata otkriti Vaše buduće angažmane i projekte?
Između ostalog, na poziv Muzeja suvremene umjetnosti Istre, za slijedeću godinu pripremam projekt koji će rezultirati intervencijom u prostorima muzeja. Rad je usmjeren u propitivanje uzročno posljedične relacije mog osobnog, subjektivnog prostora sa okolnim, objektivnim. Polazeći od početne točke stvaranja geometrije intime, prostora kojeg ritualnim, svakodnevnim radnjama oblikujem svojim tijelom te zanemarujući načas fi zička i funkcionalna ograničenja, dolazim do srži prostora kao skrovišta i primarne pećine, kao tijelo-kuće.

Gaston Bachelard našu svijest o udobnosti uspoređuje sa životinjom u njenim skrovištima:

“Ugodnost nas tako vraća primitivnosti skloništa. Kad osjeti da je zaklonjeno, biće se fi zički sklupča, povuče, priljubi, sabije, sakrije.” Biće voli da se s nekim fi zičkim osjećajem sreće “povuče u svoj kutak”.

 

m-Kvadrat

 

print