Njegov odlazak u penziju, zapravo, i nije bio prava penzija, jer je nastavio raditi i još uvijek je aktivan. Trenutno radi na projektu muzeja Fondacije Hans Wuttke, za renomiranu umjetnicu Jagodu Buić. Muzej bi se trebao graditi u Splitu.

S obzirom na to da je kroz časopis m-Kvadrat prošlo i danas prolazi mnogo pozitivnih priča, predstavljaljanja uspješnih arhitekata, gospodin Zlatno Ugljen je čovjek koji zasigurno zaslužuje naš medijski prostor i predstavljanje. S obzirom na to da je u penziji, nismo htjeli remetiti njegov mir i smetati mu, pa smo kontaktirali njegovu kćerku Ninu Ugljen-Ademović koja nas je jako prijatno i ljubazno saslušala i s kojom smo odmah uspostavili komunikaciju i saradnju. Čast nam je i zadovoljstvo u narednim redovima ispričati priču čovjeka i arhitekte, Zlatka Ugljena i naravno njegove nasljednice Nine.

Zlatko Ugljen rođen je 15.09.1929 godine u Mostaru. Diplomirao je 1958 godine na Tehničkom fakultetu u Sarajevu, arhitektonski odsjek. Od 1960. godine bio je asistent na predmetu Projektovanje I, Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu. Od 1970 godine bio je docent na istom predmetu, a vanrednim profesorom postaje 1975. U zvanje redovnog profesora izabran je 1985. godine.

Odlazi u penziju 2000 godine, a 2001 godine postaje profesor emeritus. Na Akademiji likovnih i primijenjenih umjetnosti, odsjek Unikatni dizajn, izabran je za redovnog profesora 1986godine. U 2002 godini izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2006 godine. Za dopisnog člana Slovenske akademije znanosti in umetnosti izabran je 2007 godine.

Održao je brojna predavanja o svom arhitektonskom opusu, od kojih su najznačajnija:

Los Angeles – UCLA, 1984,

München – Bayerische Architektenkammer, 1993.

Ljubljana – University of Ljubljana, Faculty of Architecture, 1993.

Lausanne – University of Lausanne., 1994.

Istambul – IRCICA, 1994.

Dobitnik 8 nagrada iz oblasti arhitekture

Uz pedagoški rad cijelo vrijeme djeluje kao arhitekt – projektant. Izlagao je na 19 samostalnih i na 23 skupne izložbe u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je 8 nagrada iz oblasti arhitekture od kojih je najznačajnija Aga Khanova nagrada za arhitekturu, 1983 godine.

”Svaki odgovor na vaše pitanje, u mojim godinama, upućivao bi na neka prošla, bolja vremena. Međutim to ne mora uvijek biti tako. Istina je da su vremena u kojima sam djelovao kao mlad arhitekt, za našu profesiju, bila vremena veće slobode i općenito, boljeg razumijevanja i lakšeg prihvaćanja vizija koje su arhitekti imali. Ipak, mladim ljudima bih rekao kako je, za svako vrijeme, osnovno odabrati pravo zanimanje, ono što istinski volite i za što, naravno, imate talenta. Važno je znati osluškivati svoje želje i nikada ne propustiti onu sklonost sa kojom se, eventualno, rodite.  Ako je osjetite, morate je neprestano razvijati, a to se može samo upornim i marljivim radom i stalnim interesom, putovanjima, praćenjem literature. Sve je to važno arhitektima, jer im omogućava osjećaj stvaralačke širine i slobode”, počeo je svoju priču gospodin Ugljen.

Tada, gotovo neprimjetno, vaš posao vam, kako kaže, postaje zabava, igra i zadovoljstvo. Tako nastaju najkreativnije rješenje i možete biti zadovoljni. Navodi kako uvijek treba imati na umu da je najveći užitak stvaranja, sam proces otkrivanja i traganja za novim. To, naravno, prema njegovim riječima, podrazumijeva da sve ne može teći uvijek glatko, ali, te oscilacije su bit traganja, jer u arhitekturi, za razliku od drugih umjetnosti, ne postoji mogućnost korekcije.

Od djetinjstva živi u Sarajevu, a Mostar je često posjećivao, privatno i poslovno. Njegov odlazak u penziju, zapravo, i nije bio prava penzija, jer je nastavio raditi i još uvijek je aktivan. Trenutno radi na projektu muzeja Fondacije Hans Wuttke, za renomiranu umjetnicu Jagodu Buić. Muzej bi se trebao graditi u Splitu.

Pitali smo ga koliko je ovaj posao kojim se bavio utjecao na porodicu ili nije? Kako je bilo uskladiti porodične i poslovne obaveze?

”S obzirom na to da su moje supruga i kćerka, također, arhitektice, obaveze nije bilo teško uskladiti. Uvijek postoji razumijevanje, podrška i, kao što se vidi, suradnja na projektima”, ističe gospodin Ugljen.

Danas njegova kćerka, Nina Ugljen-Ademović nastavlja njegovim stopama. O osjećaju ponosa ne treba ni govoriti.

”Zadovoljan sam i ponosan, jer još od 1990-tih godina radimo zajedno na projektima i razmjenjujemo ideje, a savjeti i iskustvo uvijek su joj dobrodošli”, napominje gospodin Ugljen.

Kako bi ova priča bila potpuna, nakon kratkog razgovora sa gospodinom Ugljenom, razgovarali smo i sa njegovom kćerkom. Ipak, ona je ta koja nastavlja očevim stopama, hrabro i ustrajno.

Arhitektura je u njenom životu prisutna od najranijeg djetinjstva. Zapravo, ona je sastavni dio njenog života od rođenja. Kako kaže, velika je prednost rasti, sazrijevati i obrazovati se u atmosferi potpune posvećenosti svome pozivu, koju mogu vidjeti kod svoga tate.

”Moje najranije uspomene na arhitekturu vezane su za posjete njegovom ateljeu – privlačnom neredu koji su stvarali papiri, boje, crteži, makete, vesela radna atmosfera. Kasnije sam shvatila da arhitekturu prvo moraš naučiti promatrati, kako bi je mogao i stvarati”, priča nam Nina.

Veliki utjecaj na nju su imali i česti razgovori o arhitekturi, i umjetnosti uopće, koje su njeni roditelji vodili, posjete gradilišitima i izgrađenim objektima na koja ju je tata vodio, zatim velika kućna biblioteka. Sve je to obilježilo njeno odrastanje, te se činilo logičnim upisati studij arhitekture.

”Danas, kada sam i sama već tri desetljeća profesionalno u arhitekturi i kada sam spoznala da nije uvijek lako baviti se arhitekturom, mogu reći kako sam izuzetno ponosna na uspjeh svoga tate. Mislim da me to vodi kroz cijelo moje bavljenje arhitekturom – teorijom, praksom, pedagoškim radom”, ponosno priča Nina.

Ističe kako je ponosna na objekte koje je projektovao, izgradio, na kreativnost s kojom i danas radi i stvara, na činjenicu kako je član tri nacionalne Akademije znanosti – Bosanskohercegovačke, Hrvatske, Slovenske, te dobitnik brojnih nagrada, a njegovi objekti publicirani u stručnoj literaturi na međunarodnom nivou. Konačno, njegovi crteži postali su dio zbirke MoMA u New Yorku.

”Međutim, ponosna sam da, kroz svoju dugu karijeru i veliki opus, uvijek istrajava na etičnom pristupu arhitekturi, pristupu po kojem svaka arhitektura treba istovremeno biti i etična i estetična, arhitektura za čovjeka ili kako je to A. Aalto isticao – Istinska arhitektura postoji samo tamo gdje je čovjek u središtu”, ističe Nina.

Nažalost, mnogi njegovi objekti uništeni su u ratu, ali i poslije rata. Na primjer, hotel Ruža (dvije priložene fotografije, nekadašnji hotel Ruža i maketa druge i treće faze koje nisu izgrađene), koji danas više ne postoji. Bio je jedan od savremenih simbola grada. Profesori arhitektonskih fakulteta širom Evrope i dalje, vodili su studente da ga obiđu, kao primjer otjelovljenja modernističkih ideala u sintezi sa lokalnom tradicijom, stvarajući specifičan genius loci. Jer, prema Nininim riječima, arhitekturu ne čini samo izgrađena struktura, nego i ono što nije izgrađeno, što je van granica opipljivog, ono što reflektira specifičan kulturni identitet.

”Današnji hotel to ne posjeduje, dapače, po mom osobnom uvjerenju, grubo je narušio nasljeđene vrijednosti. Zato mi je žao što mlađe generacije neće imati priliku vidjeti kako je to moglo biti, te učiti koliko je važno osjećati prostor da bi ga mogao izgrađivati”, zaključuje Nina.