U današnje vrijeme naša svakodnevna interakcija s onima oko nas ovisi o društvenoj distanci, što mnoge dovodi u pitanje – je li ovo zaista najbolje rješenje za suzbijanje širenja COVID-19?
Budući da se ljudi širom svijeta još uvijek ustručavaju od socijalno-ekonomskih previranja izazvanih pandemijom, koncept prisilnog udaljavanja od prijatelja i porodice, posebno u vrijeme kada su vam najpotrebniji, čini se sasvim neljudskim.
Tokom posljednjih nekoliko godina radni prostori su iznova zamišljeni i rekonstruisani kako bi se bolje prilagodili korisnicima i optimizirali tok rada i interakcija. Ovaj je pokret iznjedrio stvaranje prostora za coworking; međutim, od izbijanja COVID-19, bili smo prisiljeni preispitati produktivnost i kako (i gdje) je to najbolje postići.
Preispitivanje produktivnosti
Da bismo to postigli, prvo moramo ući u korijen problema. Obnova radnih prostora usmjerena je na produktivnost, ili još bolje, napor da budemo još produktivniji; opsesija koja utječe na kvalitetu života u svijetu.
Od izbijanja COVID-19, produktivnost se promijenila i, u mnogim slučajevima, smanjila. Prema arhitektama, sada rade više nego štos su radili prije COVID-a, a to je činjenica koju vidimo u čitavom nizu profesija, a akademski sektor vidi posebno teške promjene u načinu i vremenu izvršavanja posla. Škole su morale poduzeti drastične mjere i pristupiti mrežnim resursima za učenje. Vlade u različitim dijelovima svijeta su intervenisale kako bi osigurali da studenti prođu kroz školsku godinu, ili su u potpunosti ukinuli akademsku 2020. godinu (kao što je odlučila kenijska vlada).
Prema Svjetskoj banci, virus je utjecao na više od 85% svjetske djece, uglavnom gubitkom obrazovanja i posljedičnim porastom nejednakosti koji to uzrokuje. To će, zajedno s mogućom recesijom, imati katastrofalne posljedice za produktivnost i još će više naštetiti mlađoj populaciji. Postavlja se pitanje, vrijedi li imati produktivno društvo koje je također emocionalno i psihološki oštećeno?
Princip objedinjavanja: empatija
Empatija je moralni kompas koji nam govori kako ćemo živjeti zajedno, bilo zbog posla ili života.
S obzirom na okolnosti, mnogi su životni prostori preuzeli ulogu domova jer su ljudi bili prisiljeni ostati kod kuće tokom izbijanja pandemije. Iako su mnogi domovi ugrađeni u radne prostore, većina domova širom svijeta postaje sve manja.
Pa koja je cijena pristojnog života u kojem možemo živjeti i raditi zajedno? Odgovor ne leži samo u našim unutrašnjim prostorima. Kao što smo vidjeli tokom pandemije, nije moguće, odnosni nije zdravo biti ograničen samo na svoj dom. S porastom cijena kuća i ukupnih životnih troškova, projekti zajedničkog života nastali su kao način da se zadovolje potrebe više stanovnika na način koji nadahnjuje saradnju i zajedničko sudjelovanje.
Za ljude koji se još uvijek trebaju vratiti na posao, javni prostori postaju presudna odrednica u njihovoj kvaliteti života i, nažalost, ne ulaze u te prostore svi jednako. Sasvim je prirodno da stanovnici traže prostore u kojima se osjećaju sigurno i bliže prirodi. Međutim, to može biti kratkoročno, jer se gradovi mijenjaju tokom događaja kao što je trenutna pandemija. Ovo predstavlja izvrsnu priliku za arhitekturu. Kako će gradovi postati još gušće naseljeni, a sve veća potražnja za boljim životnim uslovima, privatnost i otvoreni prostori igrat će glavnu ulogu u ispunjavanju potreba stanovnika.
